Na samom početku rata u Bosni i Hercegovini, u Predsjedništvu BiH, Alija Izetbegović okupio je ratne komandante iz Sarajeva da provjeri kakva je situacija na terenu. Na njegovo direktno pitanje odgovorio je lokalni komandant specijalne jedinice sa Alipašinog Polja: “Pušimo ga, predsjedniče, na svim frontovima.” Naravno, nema niti jedan podatak o tome da je ovo istina i uglavnom se prepričava kao anegdota.
Kako dočarati situaciju kada uobičajeni i pristojni vokabular nema kapacitet da je dovoljno jasno opiše? Tako je prema anegdoti Jusuf Juka Prazina svom vrhovnom komandantu, umjesto vojnog vokabulara, na slobodniji – vulgarniji – način opisao stanje na ratištu.
U studiji pod nazivom „Komunikacijska funkcija psovke i pitanja njezine vulgarnosti, autorica Lade Badurine i Nikoline Palašić, pojašnjeno je da je psovka komunikacijska realizacija vulgarnog jezika i da je treba sagledati iz perspektive ljudskih emocija. Psovke, odnosno vulgarni jezik, obično vezujemo za emocije koje su negativno obilježene – radi se o ljutnji, strahu, gađenju i sl. Autorice studije izdvajaju da postoje i oblici eufemističke upotrebe psovke, primjerice kao oznake raznježenosti i suosjećanja. Čuvena u narodu je poruka „koke te pos*ale“, govori se novorođenčadima/bebama kako bi ih zaštitile od zlih sila. Psovke su u našoj svakodnevnoj komunikaciji u upotrebi kada nam ponestane drugih argumenata u razgovoru da sugovorniku ili skupini pošaljemo poruku.
Frekventan izraz
Jedan od opšte korištenih pojmova jeste „ku*ac“. Različite su forme i prilike za upotrebu. Imenica „ku..c“ postojala je u Rječniku koji je sastavio Vuk Stefanović Karadžić davne 1818. godine, ali je vrlo brzo izbačena kao neprikladna. Dalje, ako imenicu ukucate u tražilicu Hrvatskog jezičnog portala dobit ćete prepoznatljivo pojašnjenje (muški spolni organ; riječ kao poštapalica u rečenici itd). Ilustrovana enciklopedija erotike pojam objašnjava na tri stranice. Kada znatiželjnik u pretraživač digitalnog arhiva novina INFOBIRO ukuca pojam „ku..c“ dobit će 697 rezultata, odnosno 697 tekstova u kojima se pominje ova riječ. S druge strane, kada u pretraživač ukucate „pi*ka“ dobit ćete 163 rezultata. Jasno je da je muški spolni organ prikladniji za upotrebu u pisanim medijima od ženskog spolnog organa.
Tekst u kojem se pojam „ku..c“ spominje nalazimo još u Našim danima objavljenim 22. januara 1988. godine kod novinara, poznatog rukometaša, sa nadimkom Ćuna. Memnunu Idžakoviću, u tekstu pod nazivom „Jelena, žena koje nema“ je „zafalilo“ jezički korektne imenice kako bi opisao svoje razočaranje u odnosu na jednog njegovog poznanika – pa je iskoristio varijantu razumljivu čitaocima. Idžaković piše: „Evo uzmimo za primjer mog novog poznanika Ćamila. Jebi ga, veli on meni, ja sam kupio osam razreda (biće da su četiri) i ništa me ne može zajebati u životu. Pogledaj, imam tri kuće, četiri velika kiper mercedesa i sto hiljada maraka za kafe u džepu. Ćutim. Pojeo bih svoja mlohava muda od bijesa, al’ ne mogu mu ništa. Koji sam ‘ku..c’ i furo školu (dobro, malkice sam bježuckao, al’ sam na kraju nategnuo i tu jebenu diplomu) kad me moj Ćamil može kupiti kao palidvrce.“
Jednostavna analiza ukazuje na to da su novinari/ke Oslobođenja najslobodniji u izražavanju pa riječ „ku..c“, u kategoriji dnevnih novina, bilježimo u 43 teksta. U Nezavisnom novinama četiri teksta, Dnevni avaz tri teksta, a u Dnevnom listu nijedan. Novinari/ke Feral Tribunea su ubjedljivo najslobodniji u izražavanju. U njihovim tekstovima 521 put se pominje imenica „ku..c“. Kada govorimo o novinarskim formama, ova imenica je najzastupljenija u novinarskim komentarima, 114 puta. Zanimljivo je analizirati kontekst u kojima se u tekstovima koristi riječ „ku..c“.
U intervjuu za magazin Start, Senad Avdić je opisao dio razgovora dva bh. političara: “Kada je Tihić (Sulejman) rekao da neće glasati za Zakon o kvaliteti nafte u Vijeću ministara, Dodik (Milorad) mu je odgovorio: e onda ćeš dobiti ‘ku..c’ a ne budžet.“ Znači da ne sumnjamo da se i u visokoj politici u nedostatku argumenta pribjegne korištenju dobro znane formulacije – da nečega neće biti.
Ko piše poeziju
Marko Vešović imao je u magazinu Dani niz kolumni u kojim je polemizirao sa Muhamedom Filipovićem. U jednoj od njih, reagujući na Filipovićevu izjavu da „poeziju zna pisati svaki seljak“, aludirajući na Vešovićevo pjesništvo, Marko mu je odgovorio: „Ne bih raspravljao sa insanom koji se u poeziju razumije k’o Mara u kriv ‘ku..c’, ali vjerujem da svaki seljak može pisati ono što Hojrat misli da je poezija.“
U jednom od pisama čitalaca Feral Tribunea, Nikola Knežević je poručio uredništvu: „Ne znam zašto sam opet kupio Feral, iako sam znao što ću u njemu naći – odnosno, što neću naći. Nisam našao ni jednu lijepu riječ za veličanstvnu pobjedu Hrvatske vojske i oslobađanje Lijepe naše od Martićevih hordi. Umjesto toga, vi se brinite za ‘ubijene i prognane’ Srbe. Zanima me samo jedno: biste li Vi isto tako pisali i da je Feral izlazio 1945. godine. Biste li onda brinuli o mrtvim i izgnanim Hrvatima na Križnom putu i Bleiburgu? Bi ‘ku..c’.“
Da li je korištenje riječi „ku..c“ i „pi..a“ u cilju pojačanja subjektivnog mišljenja – govor mržnje? Opšte prihvatljiva definicija govora mržnje kaže da je to svaki oblik nasilja ili vrijeđanja nekoga na osnovu rase, vjere, porijekla, spolne orijentacije. Tako da ovu dilemu ne možemo riješiti uopšteno, nego odgovor na pitanje moramo tražiti od slučaja do slučaja.
Rezultati pretrage arhiva INFOBIRO jasno ukazuju da je riječ „ku..c“ postala dio vokabulara novinara/ki prije svega u štampanim medijima. U elektronskim medijima korištenje ove imenice smatralo bi se neprikladnim. U televizijskim emisijama, kada gost izgovori psovku koristi se zvučni signal koji je „pokriva“. Ne postoji jasno objašnjenje zašto je određeni vokabular sa uredničke tačke gledišta prihvatljiv u štampanim, a nije u elektronskim medijima.
S druge strane, takav vokabular na socijalnim mrežama uopšte nije prihvatljiv. Administratori socijalnih mreža nastoje da koriguju vokabular, tačnije, da ogranične upotrebu jezika mržnje pod kojim se podrazumijeva i upotreba vulgarnih riječi. Problem predstavlja to što je svaki pojedinačni korisnik socijalnih mreža ujedno i medij sam za sebe. Algoritmi koji filtriraju sadržaje još uvijek ne mogu jasno da naprave razliku kada neko koristi vulgarne riječi kako bi pojačao subjektivno mišljenje, kao što smo pomenuli u slučaju Dodik-Tihić, ili eksplicitno koristi govor mržnje. Sloboda govora i verbalne ekspresije će platiti cijenu zbog neodgovornih pojedinaca koji ne znaju gdje je granica između slobode govora i jezika mržnje.
U navedenoj studiji s početka teksta citiran je Sigmund Freud, koji je kazao: „Čovjek se počeo civilizirati u onome trenu kada je odlučio ne pogoditi sugovornika kamenom u znak neslaganja, već je oduška svojoj ljutnji dao verbalnim izričajem.“ Shodno svemu pomenutom, govor mržnje ne bi bio da jedno jutro osvanu novine s naslovom: „Građani BiH, je li vama pun ‘ku..c’ ovih političara i njihovih politika?“ Riječ je o pojačanju subjektivnog mišljenja iako je vulgarno napisano. Bilo kako drugačije napisano ne bi imalo smisla.
