Šta će pisati na Kazanima?

IZ DANA U DAN: Ko je Tegeltiji važniji – Dodik ili Schmidt? Da li se najvećoj političkoj barabi približava kraj? Šta se dešava s Edinom Džekom?

Šta će pisati na Kazanima?
Foto: RadioSarajevo.ba

Ponedjeljak, 27. septembar 2021: Svi šute o diskriminaciji

Gordana Katana, banjalučka novinarka i naša dugogodišnja saradnica, na Facebooku skreće pažnju na fenomen koji je većini medija prošao ispod radara: “Kada navodno osviještena akademska zajednica i ini ljudskopravaši u Banjaluci hladno izignorišu zakon o zaštiti jezika srpskog naroda i ćirilice iako je isti ne samo protuustavan nego i duboko diskriminirajući, onda se neminovno nameće pitanje ima li razlike između te njihove gromoglasne šutnje i onih koji su u Narodnoj skupštini zakon usvojili.

Ili da dodam ono, ah da. Oni su iznad praćenja dnevnopolitičkih događaja.”

Utorak, 28. septembar: Valja slušat nadređene

Zoran Tegeltija bespogovorno izvršio naredbu Christiana Schmidta i sazvao sjednicu Vijeća ministara. Ako mu je Schmidtova bila starija i važnija od Dodikove, možemo li onda zaključiti da se ničim izazvani i za sve štetni bojkot državnih institucija rasipa sam od sebe, polako, ali postojano?

Srijeda, 29. septembar: Spomenik na Kazanima

Na Kazanima će ipak biti podignut spomenik ubijenim sarajevskim Srbima. Konačno. Loša je vijest da se političke strukture grada ne usuđuju na to obilježje utisnuti adekvatan i dostojanstven tekst. Ovdje je već ranije bilo mnogo rasprava oko poruke ispisane na Vijećnici, treba li da tu stoji da su je zapalili “srpski zločinci” ili bi dovoljno bilo navesti ime jedinice i pojedinaca odgovornih za zločin? Spomenici nisu mjesta za ideologiju, činjenice su najadekvatniji način da se neko stradalište ili zgarište obilježi. Ali, ako će na Vijećnici pisati “zločinci”, onda bi isti kriterij valjalo primijeniti i na Kazanima. Ono što Grad predlaže, nešto u stilu “uvijek ćemo se s ljubavlju sjećati naših sugrađana”, prigodniji je stil za osmrtnice u Oslobođenju. Najmanje što kao civilizirana sredina možemo uraditi jest da ujednačimo način sjećanja na Vijećnici i na Kazanima. Jednostavno da ne može biti jednostavnije.

Često kao kontraargument možemo čuti stav da se time izjednačavaju “strane u sukobu”, da je Sarajevo bilo žrtva nezapamćene opsade i četverogodišnjeg zločina u kontinuitetu. Od Sarajeva se ne bi smjela praviti nedodirljiva svetinja; odati poštovanje “svojim” žrtvama nije ni na koji način izjednačavanje, niti može štetiti gradu. Naprotiv, dok čekamo da se Banja Luka, Zvornik, Prijedor, Višegrad, pola Mostara, Zenica, Bijeljina, Gacko, Nevesinje, Foča, Jablanica na isti način sjete onoga čega se ne vole sjećati, glavni grad BiH bio bi prva sredina s takvom memorabilijom. A za sve prigovore koji dolaze iz Istočnog Sarajeva postoji samo jedan odgovor: Sarajevo je odlučilo da oda poštovanje “svojim” žrtvama, šta vi čekate? Nije valjda da vam je ono sjevernokorejsko ruglo koje se pojavilo u medijima maksimum promišljanja o ratu? Dok i sami ne pokrenete ovu priču, nemate etički legitimitet bilo šta reći o Kazanima.

Četvrtak, 30. septembar: “Živa diplomatska aktivnost”

Jesen nam je donijela nove političke olimpijske igre čiji je cilj – napraviti privid da se nešto ozbiljno radi. Predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen, Matthew Palmer, predstavnik SAD-a za izborne reforme u Bosni i Hercegovini i Gabriel Escobar, specijalni izaslanik američkog predsjednika Joea Bidena za Zapadni Balkan, krstare zemljom, pričaju s političkim faktorima i onda javnosti šalju nečitljive poruke. Ako im čitate izjave i intervjue, to je takvo odsustvo transparentnosti, smisla i cilja i tako neutralno mrcvarenje rabljenih floskula da posmatrače ostavlja bez nade. Ako je cilj svih tih posjeta da se izdiferencira vrijednost glasova na izborima, da glas iz jedne regije vrijedi dva ili tri puta više nego iz druge, onda nam fakat nikakva pomoć iz inostranstva nije potrebna. To je u suprotnosti s temeljnim demokratskim i evropskim načelima i pravilima, i to smo mogli i sami.

Petak, 1. oktobar: Zločin ne zastarijeva

U Njemačkoj počinje suđenje 96-godišnjoj starici za zločine počinjene u Drugom svjetskom ratu. Mnogoj se bosanskohercegovačkoj savjesti te noći nije dalo zaspati. U Haagu je započet važan i nezamjenjiv proces, koji moraju nastaviti domaći sudovi. Pravosuđe nam je, međutim, tako razvaljeno da o nekom sustavnom privođenju kraju priče o zločinima nema ni govora. Ali ako je 76 godina nakon završetka velike klanice jedna starica usred Evropske unije izvedena pred sud, to je šamar svima koji su u našim klanjima pokazali neljudsko lice; nema mirnog sna i ne treba da ga bude.

Subota, 2. oktobar: Primiče mu se kraj, ali niko ne zna kad će to biti

Protesti u Banjoj Luci bili su povod mnogima da zaključe kako je Dodik na silaznoj putanji. Objektivno govoreći, on je na silaznoj putanji već deset godina, a ako se ovdje ne umiješa neka viša sila, silazit će još deset. Ovaj tajkun koji ne može sebe kontrolirati, politici i građanima već deceniju nema šta novo ponuditi; od svega što radi, porodica mu je sve bogatija, a entitet sve siromašniji.

Koliko je odletio iz realnog života i koliko je neuravnotežen govori i sljedeća verbalna (ne)zgoda: u nepuna tri dana dramatično je promijenio oficijelni datum najavljenog osamostaljenja Republike Srpske. Prvo je izjavio da za šest mjeseci taj sve prazniji entitet neće više ništa imati s Bosnom i Hercegovinom, a kada je neposredno nakon toga obznanjen početak međunarodne vojne vježbe Brzi odgovor, onda je sa šest mjeseci pomjerio rok na 2030. godinu. Njemu je važno da lupa, da je prisutan u javnosti i medijima uznemirujućom retorikom, a o sadržaju ne brine ni jedne jedine sekunde. Zaista je u panici.

Nedjelja, 3. oktobar: Sjajni niz Edina Džeke

Edin Džeko blista u Interu. Najnovijim pogotkom srušio je rekord Ronalda, postigavši šest golova u prvih sedam utakmica. Što se tiče savremenog fudbala, Edin je već svojevrsni starac, ali to, kao što vidimo i iz mnogih drugih primjera, ne mora biti hendikep. Naprotiv. Jedno od rješenja je i da ne igra cijelu utakmicu, devedeset minuta onakvih napora je previše. Njemu to ionako nije potrebno, spada u rijetku svjetsku klasu kojoj je dovoljno jedno poluvrijeme da napravi čuda i promijeni tok utakmice.

Teško je ne složiti se s fanovima koji kažu da ovakvog fudbalera još nikada nismo imali.

About The Author