DEMOGRAFIJA I DEMOKRATIJA: ZAŠTO PADA NATALITET U FBiH?

IZDVAJAMO

Društva u kojima 50% žena nije postalo pismeno su patrijarhalna društva s visokim stopama fertiliteta. Nije uopće potrebno da mladi bračni parovi imaju ekonomsku, stambenu i slične perspektive da bi se odlučili praviti potomstvo, kao što se često kod nas kaže; dovoljno je da je stanovništvo nepismeno/neobrazovano, da je žena potčinjena, lišena autonomije unutar patrijarhalnih porodičnih struktura.

DEMOGRAFIJA I DEMOKRATIJA: ZAŠTO PADA NATALITET U FBiH?

Demografske promjene ne idu naruku onima koji bi ponovili devedesete, ali ne pružaju ni nadu onima koji se zalažu za brži razvoj i prevazilaženje krize. Ipak, pad nataliteta pokazuje da su ženska politička prava i individualne slobode u porastu

Smanjenje broja stanovništva u Bosni i Hercegovini, kroz pad prirodnog priraštaja i migracije, tema je koja već duži period zaokuplja pažnju medija i nevladinih organizacija. Nedavno (22. marta), Predstavnički dom Parlamenta FBiH održao je tematsku sjednicu na temu iseljavanja stanovništva, na kojoj je predstavljen izvještaj Federalnog zavoda za statistiku, čime je ovo pitanje uvedeno u institucije, a javnost dobila priliku da se konačno upozna sa zvaničnim statistikama.

Pad prirodnog priraštaja

Izvještaj pod nazivom “Stanovništvo Federacije BiH” ukazuje na konstantan pad prirodnog priraštaja u Federaciji u periodu 1996-2015. Tako je, recimo, procijenjeno da je stopa prirodnog priraštaja sa 8,9 iz 1996. godine pala na 3,1 do 2003., a već 2013. bila je u minusu (-0,1).

Po provjerenim podacima (a ne više samo procjenama), koje se navode u Izvještaju, Federacija BiH je 2010. dobila 22.382 novorođenčadi, dok je umrlih bilo 20.482 te je prirodni priraštaj imao stopu od 0,8, odnosno 1.900 novih stanovnika.

Prirodni priraštaj je pao 2012. na 613, dok je već iduće 2013. broj umrlih bio veći od broja novorođenih (-320). U Federaciji je 2015. godine rođeno 19.358 beba, dok je umrlo 21.703 ljudi, čime je prirodni priraštaj pao na rekordno nizak nivo od -2.345, odnosno na stopu od -1,1. Iako je prošle godine došlo do određenog poboljšanja (-1.594) – ne zato što je više beba rođeno (rođeno je oko 200 beba manje), već zato što je manje ljudi umrlo – činjenica o kontinuitetu pada prirodnog priraštaja je neupitna.

U poređenju s drugim bh. entitetom Republikom Srpskom, gdje je u 2015. godini prirodni priraštaj iznosio -5.702, Federacija još i dobro stoji. Ista stvar je i sa Srbijom, gdje je te 2015. godine prirodni priraštaj iznosio -38.021 s rekordnom stopom od -5,4, tako da samo Bugarska sa -6,2 (na hiljadu stanovnika) stoji gore. Republika Hrvatska, kao jedina od naših susjeda koja je postala članicom EU, imala je 2015. godine također negativnu stopu prirodnog priraštaja sa 16.702 umrla više od novorođenih. A poređenja radi, Hrvatska je još 2006. godine imala negativnu stopu (-2,0), koja se u godinama prije i poslije ulaska u EU povećavala, dosegnuvši stopu od -4,0.

Njemačka kao uvoznik stanovništva

Izvještaj Federalnog zavoda tendenciju opadanja prirodnog priraštaja u poslijeratnom periodu objašnjava opadanjem nivoa općih uslova življenja među kojima su: “uslovi stanovanja, mogućnost formiranja zdrave porodice, materijalni uslovi življenja, mogućnost zadovoljavanja kulturnih potreba članova porodice, opadanje nivoa životnog standarda i loši uslovi zapošljavanja”.

Ako su ekonomska nerazvijenost i nizak standard uzrok niskog nataliteta, onda bi po prostoj logici ekonomska razvijenost i visok standard za posljedicu trebali imati visok natalitet. To, međutim, nije slučaj. Najrazvijenije zemlje u svijetu (Njemačka, Japan, skandinavske zemlje npr.) imaju najniže stope nataliteta i prirodnog priraštaja, a nerazvijene zemlje Afrike i Azije imaju izrazito visoke stope prirodnog priraštaja.

Njemačka je u posljednjih tridesetak godina imala stopu fertiliteta (broj djece po ženi) između 1 i 1,5, zaradivši u godinama nakon ujedinjenja nadimak “zemlja bez djece”. S obzirom da je za prostu reprodukciju neophodan fertilitet 2,1, projekcije su ustanovile da bi njemačka populacija mogla izgubiti oko 10 miliona ljudi do 2060. godine, čime bi sa 81-82 miliona, Njemačka spala na 68-73 miliona stanovnika.

S obzirom na visok životni standard (zdravstveni sistem i generalno dobre uslove za zdravo starenje), Njemačka je vremenom postala nacija starih, zauzevši na mapama starosti najviše pozicije – sa 46-47 godina prosječne dobi svog stanovnika. Pored pada nataliteta, porast prosječne starosti predstavlja ogroman udar za ekonomske potencijale, što Njemačka – za razliku od konzervativnog Japana – kompenzira imigracijom, privlačenjem tuđeg, uglavnom mlađeg i kvalifikovanog stanovništva/radne snage upravo putem visokog životnog standarda. Migrantska kriza i inkorporacija sirijskih izbjeglica u milionskim iznosima pokazala je da je njemačka ekonomija neutaživa za novim mladim ljudima.

Za razliku od Sirije, Iraka, Afganistana ili Turske, Evropa (uključujući i Zapadni Balkan, pa i bošnjačko-albansko muslimansko stanovništvo), gledajući u kulturološkom smislu, ima populacije koje su mnogo podesnije za relativno brzu integraciju u njemački društveni sistem. Evropska unija nije samo veliko tržište za njemačku ekonomiju, već i veliko izvorište za okrepljenje njemačke i sličnih populacija, kojima je, dugoročno gledajući, najveći problem visok životni standard.

Kada bi Federacija BiH neviđenom brzinom provela političke i ekonomske reforme, te došla u situaciju da zadovolji uslove ulaska u Evropsku uniju – a uzimajući u obzir iskustva Hrvatske i Bugarske – to ne bi značilo da će zaustaviti iseljavanje stanovništva. Naprotiv, eventualni ulazak u Evropsku uniju vjerovatnije bi bio praćen još većim padom prirodnog priraštaja.

Ekonomska nerazvijenost i iseljavanje

Uzrok opadanju prirodnog priraštaja svakako je činjenica da veliki broj mladih ljudi iseljava prije nego što zasnuje potomstvo u BiH. U Izvještaju Federalnog zavoda, predstavljen je saldo migracija stanovništva Federacije BiH za period 2010-2016.

Iz Federacije je 2010. iselilo 7.852 ljudi, 2011. – 6.561, 2012. – 9.436, 2013. – 6.366, 2014. – 6.751, 2015. – 5.658 i 2016. – 6.166.  U izvještaju “Stanovništvo Federacije BiH” skrenuta je pažnja i na činjenicu da dužnost odjave prebivališta ne obave svi građani BiH koji se odsele u inostranstvo, što znači da se može govoriti i o mnogo većim ciframa od iznesenih.

Pored toga što mladi ljudi odlaze i rađaju potomstvo u drugim zemljama, postoji i interni uzrok smanjenja prirodnog priraštaja. Naime, i prije rata, u socijalističkoj Jugoslaviji postojao je eksterni pritisak – ljudi su iseljavali u Njemačku i druge evropske zemlje, ali Jugoslavija je imala pozitivnu stopu prirodnog priraštaja. U čemu onda leži razlika između prirodnog priraštaja nekada i sada? U ekonomskoj razvijenosti Jugoslavije, odnosno ekonomskoj nerazvijenosti današnjeg regiona?

Ma koliko bili kritični prema aktuelnoj društveno-političkoj situaciji u BiH, teško bi bilo reći da je socio-ekonomska situacija u BiH trenutno lošija od, recimo, one iz 50-ih godina prošlog stoljeća, kada smo imali mnogo veći natalitet i prirodni priraštaj. Ključ jednačine nije ni u ekonomskoj razvijenosti, ni u ekonomskoj nerazvijenosti, već u nečemu drugome.

Na spisku Centralne obavještajne agencije SAD-a koji prikazuje fertilitet po državama, prvih 50 mjesta zauzimaju afričke zemlje uz Irak, Egipat, Jemen i Palestinu. U Nigeru, koji zauzima prvo mjesto, žena u prosjeku rađa 6,62 djece, na drugom mjestu je Burundi (6,04), pa Mali (5,95), Somalija (5,89), Uganda (5,80) itd. Na listi od 224 zemlje, Bosna i Hercegovina zauzima “prestižno” 219 mjesto, nalazeći se u društvu Južne Koreje, Hong Konga, Tajvana, Singapura, Rumunije, Poljske, Slovenije i Hrvatske.

Pad nataliteta i društveni položaj žene

Suštinski utjecaj na kretanja prirodnog priraštaja ima stepen obrazovanosti populacije, koji je u korelaciji s društvenom moći žene. Globalni demografski zakon kaže da s porastom pismenosti/obrazovanosti populacije, prvenstveno ženske komponente, dolazi i pad stope nataliteta. Jednostavno kazano, više obrazovanja znači i više autonomije za ženu i manju mogućnost njene redukcije na majku i odgajateljicu.

Popisom iz 2013. utvrđeno je da 4,9% ljudi nema nikakvog obrazovanja, da nepotpuno osnovno obrazovanje ima 9,2%, osnovnu školu 21,4%, srednju 51,1%, višu i prvi stepen fakulteta 3,2, a fakultet 9,6%.

Popis stanovništva BiH iz 1981., recimo, govorio je o čak 22,2% stanovništva bez ikakvog obrazovanja u SR BiH, 27,3% sa nepotpunim osnovnim obrazovanjem i još 24,2% sa samo osnovnim – što je značilo da dvije trećine ljudi nisu imale osnovno obrazovanje, što pojašnjava činjenicu pozitivnog prirodnog priraštaja u poređenju s današnjim, negativnim.

Društva u kojima 50% žena nije postalo pismeno su patrijarhalna društva s visokim stopama fertiliteta. Nije uopće potrebno da mladi bračni parovi imaju ekonomsku, stambenu i slične perspektive da bi se odlučili praviti potomstvo, kao što se često kod nas kaže; dovoljno je da je stanovništvo nepismeno/neobrazovano, da je žena potčinjena, lišena autonomije unutar patrijarhalnih porodičnih struktura.

Konzervativan pogled na problem implicira da je pad prirodnog priraštaja automatski loša stvar, da je to problem koji treba po svaku cijenu rješavati (Erdoganovim preporukama ili općinskim poticajima). Sagledan iz perspektive društvenog položaja žene, pad prirodnog priraštaja uvijek je simptom porasta slobode i obrazovanja, i društvene moći ženske populacije.

U tom smislu, zanimljivi su podaci iz izvještaja “Stanovništvo Federacije BiH” o prosječnoj starosti majke prilikom rođenja prvog djeteta. U periodu 2010-2015. starosna granica majke koja rađa prvo dijete popela se sa 27,5 godina iz 2010. na 28,3 godine u 2015. Pored odgađanja rađanja, odnosno pomjeranja granice prema četvrtoj deceniji života, značajan indikator je i pomjeranje starosne granice pri zaključenju brakova. Tako je 2010. prosječna starost mlade iznosila 26,0 godina, a mladoženje 29,6, a već 2015. žene su u prosjeku stupale u brak sa 26,7 godina, a muškarci sa 30,1.

Poređenja radi, u većini afričkih zemalja žene stupaju u brak prije 20. godine (Niger 15,7, Čad 16, Gvineja 16,5, Mali 16,7 itd.), dok u razvijenim evropskim zemljama to čine u četvrtoj deceniji (Švedska 35,8, Island 34,6, Danska i Norveška 34,4, Irska 33,2, Njemačka 30,9 itd.).

Posredan utjecaj na prirodni priraštaj imaju i stopa nupcijaliteta (broj zaključenih brakova na 1.000 stanovnika) i stopa divorcijaliteta (broj razvedenih brakova na 1.000 zaključenih). Kada poredimo stanje iz 2010. s onim iz 2016., manje je zaključenih brakova, a unutar njih blago se povećava broj razvedenih – što je treći značajni indikator promjene društvenog statusa žene ka većem stepenu slobode i autonomije.

U vezi s time, potrebno je više puta razmisliti prije nego činjenicu smanjenja nataliteta, pa onda i prirodnog priraštaja osudimo kao takvu, ili je reduktivno objasnimo “lošom ekonomskom situacijom i besperspektivnošću”. Radikalna želja za ekspresnim povećanjem nataliteta može lako biti izljev konzervativnog podsvjesnog, koje ugrožava slobodu žene. Demografija kaže da su novokonzervativne ideološko-prijeteće kampanje u svrhu „vraćanja majčinskih osjećaja“, „vraćanja žena u kuhinju“ i sl. – dugoročno osuđene na propast i nedjelotvorne u povećanju nataliteta.

Iskustvo Francuske, koja ima najveću stopu fertiliteta među razvijenim evropskim zemljama (2,0), kaže da rađanje u većoj mjeri povećavaju liberalni, a ne konzervativni poticaji. Ako rađanje odvojite od zahtjeva za stupanjem u brak, odricanjem od posla (dok dijete ne odraste), veća je šansa da se natalitet poveća. Tako, recimo – na čuđenje konzervativnog rezona – procent zaposlenosti žena (u godinama između 24 i 54) u Francuskoj iznosi cijelih 84%, u Švedskoj koja ima visok fertilitet (1,9) – 87%, dok u Japanu ili Italiji, koji imaju mnogo manji fertilitet (1,4), iznosi 65-70%. Krucijalna stvar je sposobnost društva da se adaptira novim uslovima; ako tradicionalne porodične strukture nisu u stanju da se usklade s novom političkom realnošću gender jednakosti, rezultat će biti sve manji natalitet.

U tom smislu – paradoksalno – konzervativna propaganda, koja traži cijeli paket (brak, dijete, vraćanje s posla kući u svrhu odgajanja) i prezire vanbračnu djecu i razvode može samo otežati prilagođavanje porodičnih struktura novoj političkoj realnosti. Ali, postepeno potkopavanje tradicionalnih odnosa u porodičnim strukturama, preko navedenih tendencija iskazanih u paramterima o rađanju i brakovima, sigurno će u Bosni i Hercegovini, savladavši dugoročno konzervativne reakcije (nasrtaji na koncept obrazovnog i profesionalnog razvoja žena), imati još veći utjecaj na smanjenje snage klasičnog poretka autoriteta, pa i principa etničkog grupisanja u političkim procesima.

Perspektive starenja populacije

“Činjenica je da stanovništvo u Federaciji BiH biološki stari”, utvrđuje se u Izvještaju Federalnog zavoda za statistiku  i navodi da je prosječna starost stanovnika BiH na Popisu 1991. iznosila 34,0 godina, dok je 2013. to povećano na cijelih 39,5 godina u prosjeku. U poređenju s japansko-njemačkim prosjekom (47), naša populacija je još mlada, ali u poređenju s ostatkom svijeta, spadamo među 30-40 najstarijih populacija, te se razlikujemo od mladih populacija Jemena (19,2 godine u prosjeku), Iraka (19,9), Sirije (24,1) ili afričkih nacija (mahom ispod 18). Blizu smo Ukrajine, koja ima u prosjeku 40,4 godina po stanovniku.

Demografsko-historijski nalazi kažu da samo mlade populacije imaju resurse za dugoročne i krvave ratove, posebno u fazama modernizacije, koju smo mi kao društvo doživjeli u godinama socijalizma, a koju su zemlje poput Sirije i Iraka doživjele mnogo kasnije, zapadnoevropske mnogo ranije, a mnoge afričke još uvijek nisu. U tom smislu, naše staro stanovništvo (u poređenju s onim iz 1992.), koje će, kako se budu nastavili prethodno opisani demografski procesi, još više stariti, zalog je mirne budućnosti. Posebno je značajna, i od druge polovice prethodnog stoljeća različita situacija, da su prirodni priraštaji u sve tri dominantne etničke skupine harmonizirani, kako su procesi obrazovne i infrastrukturne modernizacije prošli ključne faze.

Druga strana medalje kaže da sa starim stanovništvom, koje će postajati još starije u godinama koje su pred nama, ne možemo računati na značajniji ekonomski razvoj s obzirom da ne posjedujemo mehanizme (imigracije i integracije) kojima bismo kompenzirali negativan prirodni priraštaj. Njemačka država za svoje ostarjelo stanovništvo traži medicinske radnike posvuda, pa i u Bosni i Hercegovini, dok mi stupamo prema budućnosti u kojoj će nam stanovništvo biti sve starije, a penzioni i zdravstveni sistem su već sada na staklenim finansijskim nogama.

Sve u svemu, kazao bi cinik, nema razloga ni za pesimizam ni za optimizam, ne postoji mogućnost ni za ponavljanje 90-ih, ni za naročit ekonomski razvoj. Više političkih prava i individualnih sloboda, uz krizu državnih finansija, penziono-zdravstvenog sistema i socijalne skrbi, presudno određuju scenarij koji je uvjerljiviji od apokaliptičnih ili utopijskih scenarija primjerenih hiperboličnoj misli političke propagande.

About The Author