SRBIJA, NESIGURNA ŽENSKA KUĆA

IZDVAJAMO

Srpsko društvo je devedesetih godina podsticalo nasilje i činilo ga poželjnim modelom ponašanja, a oslobađanje od tog nasleđa nije nimalo lak zadatak. Pogotovo što je normalizacija nasilja i dalje prisutna, čak i u najvišim državnim institucijama kao što je parlament.

SRBIJA, NESIGURNA ŽENSKA KUĆA

Porodično nasilje buja, država i njene institucije za sada mu nisu nikakva prepreka

Piše: Tomislav Marković

U nepuna prva četiri meseca ove godine u Srbiji je stradalo 18 žena u porodičnom nasilju. To je najveći broj žrtava porodičnog nasilja u poslednjih deset godina. Mnoga ubistva sigurno su mogla biti sprečena da su nadležni organi reagovali u skladu sa svojim ovlašćenjima, jer je, primera radi, svaka treća žena ubijena tokom 2017. godine prethodno prijavljivala nasilje policiji. Problem je u tome što se nasilnici retko zadržavaju u pritvoru, već im se omogućava da se brane sa slobode, odakle mogu nesmetano da nastave s maltretiranjem žrtve.

U junu prošle godine stupio je na snagu Zakon o sprečavanju nasilja u porodici, ali crna statistika pokazuje da to nije donelo željeni efekat. Nije dovoljno doneti zakon, treba ga i sprovoditi u praksi, a tu onda iskrsava čitav niz problema.

Stručnjaci ističu da zakon i ne može da spreči ubistva, već da je donet kako bi policija i druge institucije prepoznale mogućnost da se nasilje dogodi i reagovale hitnim merama. Međutim, očigledno je da institucije često nisu u stanju da prepoznaju opasnost na vreme, što rezultira tragičnim ishodom, za šta postoje brojni primeri.

Novi zakon uveo je nultu toleranciju na nasilje, pa se predviđa da će u prvih godinu dana biti doneto oko 10.000 hitnih mera udaljavanja nasilnika i zaštite žrtve. Ali, čak i kad nasilnici budu osuđeni, to je najčešće samo na uslovnu kaznu. Koliko su institucije neefikasne, govore i ubistva koja su prošle godine izvršena ni manje ni više nego u centrima za socijalni rad. A poznato je i da policija i tužilaštvo često ne reaguju na prijave nasilja.

Srpsko društvo je devedesetih godina podsticalo nasilje i činilo ga poželjnim modelom ponašanja, a oslobađanje od tog nasleđa nije nimalo lak zadatak. Pogotovo što je normalizacija nasilja i dalje prisutna, čak i u najvišim državnim institucijama kao što je parlament. Dodatni problem je što je široko rasprostranjeno shvatanje da se ono što se dešava u porodici ne tiče nikoga izvan, čak i kad je u pitanju nasilje. Otprilike kao što se NATO intervencija doživljava kao uplitanje spolja u naše unutrašnje stvari.

About The Author