Ovih dana mediji širom svijeta izvješćuju o najavi novoizabranog predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, Joe Bidena o ukidanju smrtne kazne. Ta optimistična i dugo očekivana vijest popraćena je neobičnom informacijom kako je predsjednik na odlasku, Donald Trump uoči samog kraja svog mandata, donio odluku o pogubljenju još pet federalnih zatvorenika. Vijest je tim neobičnija što bi se ovim činom prekinula stoljetna tradicija neizvršavanja smaknuća u periodu prijenosa predsjedničke vlasti. U dosadašnjem Trumpovom mandatu smrću je kažnjeno osmero ljudi pa će, ukoliko realizira odluku o pogubljenju još petorice osuđenika, postati predsjednik za čijeg je mandata izvršen najveći broj smaknuća u novijoj povijesti SAD-a.

Ukoliko se, pak, predsjednik Biden zaista i izbori za ukidanje smrtne kazne, neće biti prvi put da je Vrhovni sud donio takvu odluku. Smrtna je kazna u SAD-u već bila ukinuta 1972. godine ali je, nakon samo četiri godine, svakoj saveznoj državi dopušteno donijeti odluku o njenom ponovnom uvođenju na vlastitom teritoriju, a 1988. je vraćena i na saveznom nivou. U sljedećih 15 godina izvršena su samo tri pogubljenja na federalnoj razini, sva tri u vrijeme predsjedavanja Georgea W. Busha. Od 2003. pa sve do jula 2020. nije izvršeno niti jedno pogubljenje na federalnoj razini, nego samo na razini pojedinih saveznih država pa su tako, samo prošle godine, u SAD-u ukupno ubijena 22 osuđenika. Trenutno smrtnu kaznu podržava 29 od ukupno 50 saveznih država, ali ju u praksi dosuđuje samo njih desetak.

Službeni podaci

SAD nije jedina suvremena država čije zakonodavstvo dopušta mogućnost smrtne kazne. Prema podatcima Amnesty Internationala, tijekom 2019. godine u svijetu je pogubljeno 657 ljudi u dvadeset država (isključujući Kinu za koju ne postoje službeni podatci, ali se pretpostavlja da se u njoj izvrši više stotina smaknuća godišnje). Oko 86 posto svih poznatih pogubljenja izvršeno je u Iranu, Saudijskoj Arabiji, Iraku i Egiptu. U Europi smrtnu kaznu u  zakonodavstvu ima samo Bjelorusija. Tu se pogubljenja odvijaju u tajnosti, bez obavještavanja rodbine o datumu izvršenja i mjestu ukopa osuđenika. Bjelorusija još nije članica Europske unije upravo zbog odbijanja ukidanja smrtne kazne, budući da je to bio jedan od uvjeta njenog pristupanja.

Smrtnu kaznu predviđa i šerijatski zakon. U Iranu i Saudijskoj Arabiji ona se, protivno svim međunarodnim konvencijama, primjenjuje čak i na maloljetnike. Poznat je slučaj Mohammeda Al Faraja koji je osuđen na smrtnu kaznu i smješten u zatvor za odrasle bez mogućnosti kontakta s obitelji iako je tada imao samo 15 godina. Kazna mu je izrečena zbog pomaganja bjeguncu i slanja WhatsApp poruka povezanih s prosvjedima protiv diskriminacije šijitske manjine u pokrajini Qatif u Saudijskoj Arabiji. Ovaj je “zločin” počinio u dobi od samo devet godina. Pa iako je saudijski prijestolonasljednik Mohammed bin Salman 2018. godine obećao smanjenje broja pogubljenja, ona su se zapravo intenzivirala te ih je tijekom samo jedne godine, 2019. izvršeno čak 184. Među njima je bilo i šestoro djece te jedno zajedničko pogubljenje 37 šijita koji su pod mučenjem “priznali” terorističke namjere. U Iranu je najmanje petoro djece pogubljeno tijekom 2017. godine, iako je ta država potpisnica Deklaracije UN-a o pravima djeteta. Taj nesklad između deklarativnog stava i zastrašujuće sudske prakse objašnjavaju islamskim zakonom prema kojem su djevojčice u pravnom smislu punoljetne pa onda i krivično odgovorne od devete godine, a dječaci od petnaeste. Od te dobi mogu stupiti u brak, ali i biti osuđeni na smrtnu kaznu.

Opasna borba

Treba reći da borba protiv smrtne kazne nije nimalo jednostavna niti bezopasna. Vodeći iranski aktivisti za ljudska prava, borci protiv smrtne kazne sjede u zatvorima kao i odvjetnici koji ih pristanu braniti, poput Nasrin Sotoudeh, odvjetnice koja se posvetila borbi za ljudska prava za što je dobila i nagradu Saharov. Zbog toga se mnoga suđenja koja završe dosuđenom smrtnom kaznom odvijaju bez ikakve pravne pomoći optuženiku. Pokušajmo zamisliti kolike su šanse devetogodišnjoj djevojčici da se uspješno obrani pred krivičnim sudom, sama, bez odvjetnika. Iran je, osim toga, jedna od posljednjih zemalja (uz Brunej, Mauritaniju, Saudijsku Arabiju, Jemen i Nigeriju) u kojoj je smrtna kazna zapriječena i za homoseksualne odnose, a izvodi se javnim vješanjem kao upozorenje na neprihvatljivost “nemorala”. Prema šerijatskom zakonu smrtna je kazna predviđena i za napuštanje islama, bogohuljenje, ubojstvo s predumišljajem, preljub, sodomiju, hekrofiriju (spolni odnos s mrtvacem), izvođenje vradžbina i špijunažu dok je za cijeli niz prijestupa poput lažnog svjedočenja, kockanja ili pijanstva predviđena kazna od 80 udaraca bičem koja u praksi također nerijetko završava smrću kažnjene osobe.

U Hrvatskoj je smrtna kazna ukinuta Ustavom iz 1990. godine, a posljednji je put izvršena 1987. u Karlovcu, što je ujedno bilo i posljednje smaknuće u SFR Jugoslaviji. Streljački vod je pogubio D. Kosića osuđenog radi ubojstva četveročlane obitelji – supružnika i dviju djevojčica u dobi od osam mjeseci i dvije godine. U Bosni i Hercegovini posljednju je smrtnu kaznu dosudio vojni sud 1993. godine B. Heraku i S. Damjanoviću zbog ratnih zločina, ali je ona kasnije preinačena u dvadeset godina robije. Zadnji put je pogubljenje izvršeno 1976. strijeljanjem D. Prodića iz okolice Doboja. On je na nagovor supruge ubio šestogodišnjeg sina što ga je imao s preminulom prvom suprugom. Smrtna kazna je formalno ukinuta 1997. prestankom primjenjivanja jugoslavenskog Kaznenog zakona, ali ona, zanimljivo, i dalje postoji u Ustavu Republike Srpske, iako ju Krivični zakon ne predviđa te nije nikada izrečena. U Srbiji je ukinuta tek 2002. Ustavom Srbije i Crne Gore, a zadnje je pogubljenje izvršeno samo 14 dana prije njenog brisanja iz Krivičnog zakona. J. Drozdek je osuđen na smaknuće radi silovanja i usmrćivanja davljenjem petogodišnje djevojčice. Navodno je to učinio da bi se osvetio njenom ocu koji mu nije htio posuditi svoj bicikl. U Crnoj Gori je 1981. strijeljan D. Ristić koji je pokušao silovati četverogodišnju djevojčicu koja se otimala pa ju je zadavio i zapalio da bi prikrio tragove. U Makedoniji je posljednje pogubljenje bilo 1987. godine, a razlog njegovog dosuđivanja ponovno je bio zločin nad djetetom. M. Zećiri je, naime, silovao i zatim zadavio plastičnim konopcem svoju petogodišnju kćer te, na kraju, zapalio njeno tijelo. Posljednji pogubljeni u Sloveniji, F. Rihtarič jedan je od rijetkih koji nije osuđen zbog zločina nad djetetom, nego radi ubojstva policajca i ukupno sedamdesetak drugih krivičnih djela, uglavnom krađa.

Do početka 2020. godine, smrtnu kaznu su ukinule 142 zemlje, a 56 država ju ima i dalje u svojem zakonodavstvu.

Čitajte nas i sljedeći tjedan kad ćemo se pozabaviti analizom razloga ukidanja, ali i zadržavanja smrtne kazne.