UDAR NA ČISTOTU VLASENICE: Mala se bosanskohercegovačka mjesta teško probijaju do udarnih minuta u ovdašnjim dnevnicima. Nije baš da se po unutrašnjosti ne dešava ništa, nego su centralne informativne minute rezervirane za političke moćnike i njihove svađe. Takozvanom običnom čovjeku (zbog kojeg politika navodno i postoji) ostaje da čeka neki žešći belaj ne bi li i njega obasjala milost dnevničkog sunca. E sad jedan takav belaj prijeti Vlasenici, i eto ga – vijesti su se konačno otvorile i za gradić u istočnom dijelu države. Tamo se atmosfera usijala zbog najave da se u centru grada sprema otvaranje postrojenja za preradu plastičnog otpada. Građani i udruženja su se pobunili, pri tome dobili podršku sličnih udruga iz ostatka države, nakon čega je uslijedila sumanuta kanonada optužbi vladajućih struktura: da sarađuju s opozicijom, što je svakoj ovdašnjoj vlasti samopodrazumijevajući krimen, zatim je optužba proširena na saradnju s udruženjima iz Federacije BiH, što se u političkom univerzumu RS-a tretira kao ratni zločin, a svemu je pridodana i klasična dževadgalijaševićevska insinuacija, saradnja sa selefijama. Sa sličnim optužbama, “saradnja sa ekstremnim muslimanskim elementima”, suočavali su se i poljoprivrednici Semberije, čija je jedina briga plavi dizel, a ne islamizacija traktora i kombajna.

Tako su vlaseničke vlasti otvorile bitno pitanje bosanskohercegovačkog društva: Mogu li ekološka, socijalna i klasna solidarnost nadići etnonacionalni ekskluzivitet? Evidentno da mogu, a da neće biti lako, to je svima jasno. Stara je i odavno istrošena priča da se međuetničke tenzije dižu kako bi u drugi plan potisnule socijalna pitanja. Vlasenica je veliki test: ako građani posustanu pred optužbama suspektne vlasti na čijem je čelu čovjek optužen za ratne zločine, onda je to kraj nade da je normalan život moguć.

AHMIĆI I TRUSINA: U ovakvom rasporedu ideoloških snaga mediji mogu odigrati presudnu ulogu. I mnogi od njih upravo se tako ponašaju, precizno odmjeravajući informacije i njihov politički odjek. Zato čudi da se, naprimjer, u dnevnicima N1, televizije koja zajedno s Al Jazeerom odskače po profesionalnom pristupu svakodnevnici, moglo desiti nesrazmjerno tretiranje vjerskih praznika. Kad je došlo vrijeme, centralna informativna emisija otvorena je Uskrsom, a sedam dana kasnije Vaskrs su zapali čast i zadovoljstvo da bude tretiran od 17. minute pa nadalje. Daleko od toga da N1 promovira nacionalistički pristup, riječ je o nepažnji, ali ipak…

Doduše, tog je dana ista TV postaja profesionalno i upečatljivo ispratila godišnjice dva teška zločina, u Ahmićima i Trusini. Sasvim očekivano, bošnjački političari vazili su u Ahmićima, hrvatski u Trusini, i čekamo neka daleka, apstraktna vremena u kojima bi dotični čimbenici mogli zamijeniti pozicije. To osobito važi za Denisa Bećirovića, koji iako dolazi iz reda bošnjačkog naroda, figurira kao neoficijelni predstavnik demonizirane građanske opcije u Predsjedništvu BiH. Sve što su bošnjački predstavnici do sada imali reći o Ahmićima davno je rečeno, od Bećirovića smo očekivali da se pojavi na mjestu hrvatskog stradanja i samim tim činom promijeni okoštale narative.

Ali, kao što rekosmo, daleko je sunce, ovo je 2023. godina, ta tek je 27 ljeta prohujalo od završetka rata. Pokolji iz devedesetih ima još dugo da nadahnjuju generacije sadašnjih i budućih političkih naraštaja, bez pedeset godina nema odustajanja.