Policija bi trebala biti na usluzi građanima i građankama, kao zaštita i prva instanca poštivanja njihovih prava. U Mostaru je taj princip brutalno ugrožen jer je građanka Štefica Galić upravo u policiji doživjela ono od čega bi policija trebala da nas brani. Zbog čega federalne i kantonalne razine vlasti šute o ovom slučaju?
“Otišla sam u MUP HNK u Mostaru da prijavim neovlašteno postavljanje zastava Hrvatske Republike Herceg-Bosne pošto sam tražila informaciju ko je postavio zastave, redom od Gradskog vijeća, komunalnog poduzeća, raznih inspekcija i policije, i svi su mi rekli da nemaju ništa s tim.”
Ovako svoj iskaz o događajima od 17. novembra počinje Štefica Galić, urednica portala Tačno.net, koja se tog dana probudila u carpenterskovom scenariju. Kako drugačije objasniti univerzum u kojem je moguće da se u gradu u kojem živi na banderama vijore zastave pseudodržave, koja ne samo da nije postojala već su se pod istom odigrali mnogi katastrofalni događaji proteklog rata, zbog kojih je i bitan broj političara iz hrvatskog nacionalnog korpusa odgovarao pred Haškim tribunalom, te još uvijek odslužuje propisane kazne? Scenario iz They Live (Oni žive) uskoro se pretvorio u najgoru zamislivu epizodu Zone sumraka: “Ne samo da su me izvrijeđali u MUP-u, gdje sam gotovo fizički napadnuta od jednog policajca koji me nazvao kučkom, već nisu htjeli ni zaprimiti moju prijavu. Gledali su u mene u nevjerici, kao da sam došla iz druge dimenzije. Nisu skrivali zgranutost ni ljutnju. Mandić iz Odjela za kriminal, koji je odbio primiti prijavu, rekao mi je: ‘Ovo nije kazneno djelo za nas i ovo je zastava hrvatskog naroda, ne hercegbosanska’”, kaže Galić.
Paradoks u kojem živimo jeste da je postalo šokantno da su ovakva dešavanja prestala biti šokantna. Ovaj događaj se odigrao u istoj sedmici u kojoj je banjalučki novinar Slobodan Vasković morao napustiti Bosnu i Hercegovinu zbog sigurnosnih razloga i teško se otrgnuti osjećaju da se omča steže i da se prijetnja novinarima, ali i svakoj osobi slobodarskih, pravičnih stavova, od manjih sredina polako kreće prema samom centru države, te da će ovakvi incidenti uskoro postati standard širom Bosne i Hercegovine.
Ni zakonske mjere ne pomažu, kako Galić dalje pojašnjava: “Podnijela sam prijavu Uredu za žalbe i unutrašnjoj kontroli MUP-a, koju do jučer nisu ni zaprimili u tom odjelu. Poslala sam i krivičnu prijavu Tužiteljstvu HNK, koju smo potpisali Sergio Šotrić i ja. OSCE i druge institucije imaju sve kopije dokumenata o ovim događajima.” Do 24. novembra niti jedna od institucija nije se očitovala po pitanju ovog incidenta. Ista tijela nisu bila spremna niti voljna odgovoriti na naše upite. Odjel za odnose s javnošću Federalnog MUP-a nije bio dostupan za komentar u vrijeme pisanja ovog članka. Na ponovljeni poziv 24. novembra, u 14:38, obaviješteni smo da je radno vrijeme ovog odjela federalne policije do 14:30. Odjel za odnose s javnošću MUP-a Hercegovačko-neretvanskog kantona odbio je dati komentar, preusmjerivši upit na ured komesara i izvjesnog Marića, koji nije bio prisutan na radnom mjestu, te nije odgovarao na pozive na broj mobilnog telefona. Zbog čega je obaveza odgovora na upit javnosti prebačena s odjela za odnose sa istom na sami ured komesara, niko nije želio objasniti.
Policija zakazala
Ena Bavčić iz organizacije Civil Rights Defenders potvrdila je da se radi o bahatom ponašanju nesrazmjernom situaciji: “Policija je uvijek dužna uzeti njenu izjavu. Galić nije došla da se svađa, nego da napravi prijavu, što je njeno građansko pravo. Dakle, oni su trebali da joj objasne da nemamo zakon o zabrani fašističkih obilježja, ali nisu to uradili. Naprotiv.” Tu nije bio kraj katastrofalnog tretmana Štefice Galić, kako kaže Bavčić: “Svakako osuđujem bahato i neprofesionalno ponašanje policije prema građanki koja je obavljala svoju građansku dužnost i pravo. Policija treba da bude na usluzi građanima i građankama, kao zaštita i prva instanca poštivanja njihovih prava, a to se u ovom slučaju (i mnogim drugim) nije desilo.” Zbog čega federalna i kantonalna uprava šute o ovom događaju, zašto ne reaguju, možemo samo nagađati.
Štefica Galić detaljnije je opisala sam događaj u Mostaru tog novembarskog jutra: “Zastave su bile postavljene već pola sata iza ponoći uoči proslave 25. godišnjice Herceg-Bosne. Policija je bila na svakom koraku od katedrale, Rudnika i Tomislavove. Lokalna televizija tog dijela svijeta je objavila vijest da je neformalna grupa građana postavila te zastave.” Sama činjenica da se iza postavljanja zastava krije grupa neimenovanih pojedinaca, dok je Galić imenom i prezimenom stala iza svojih stavova i proaktivnog djelovanja, ne zaslužuje dalji komentar.
Neprofesionalni mediji
Međutim, ono što je još tragičnije jeste da na ovako očitu pojavu fašizma u Mostaru praktično nije reagovao skoro niti jedan portal s hercegovačkim ili hrvatskim predznakom. Dnevni list je objavio vijest o napadu na Galić preuzetu s portala TV stanice N1, što je još za pohvalu. Bljesak.info nije objavio niti jednu vijest o ovom događaju kao ni o napadu na koleginicu po struci, demonstriravši katastrofalnu dozu nekolegijalnosti, ako ne i nešto više. U članku pod nazivom “‘Smjena zastava’ u Mostaru” od 24. novembra, dužine jednog paragrafa, na kraju su samo istakli “kako su zastave Herceg-Bosne izazvale puno više medijske pažnje nego prijašnjih godina”. Portal Pogled.ba je čitavu priču začinio tendencioznim i zapaljivim naslovom “Štefica Galić ne voli hrvatske barjake u Mostaru pa je cijeli dan na nogama da ih skine” i još gorim člankom od 18. novembra, dozvolivši sebi da se bavi neprovjerenim navodima ABC portala o udbaškoj prošlosti njenog supruga, time relativizirajući činjenicu da je Neđo Galić proveo rat spašavajući živote navodom da je “dokazano da je upravo taj nesretni komunizam poubijao milijune ljudi”. Neprofesionalno, bezobzirno i, jednom rječju, nisko, očita je metoda kojom se koriste određeni portali, ali i indikator opšte klime u južnim krajevima Bosne i Hercegovine.
Na pitanje šta očekuje kao rezultat čitave situacije u kojoj se zatekla, Štefica Galić kaže: “Vođena ranijim iskustvom o kemijanju policije i sudstva, ne očekujem da će iko biti sankcioniran zbog ovoga. Možda disciplinskom mjerom, a možda ni to. Ako tužilaštvo i pokrene nešto, bit će to farsa kao i do sada. Zbog svog rada i opredjeljenja sam do sada ne samo fizički napadnuta, zastrašivana te napustila grad u kojem sam živjela već sam i u sudskim procesima izgubila sve što sam imala. Zaplijenjena mi je polovina obiteljske penzije, koja je iznosila 320 KM; sad živim od 160 KM i čekam još četiri ovrhe. Ali nemaju mi više šta zaplijeniti, jer nemam više ništa osim lovačkog psa Mrvice, koji živi sa mnom u Mostaru, u tuđoj kući.”
Galić na kraju razgovora konstatuje: “Ne čudi me što se ljudi plaše boriti se protiv ovog sistema ako znaju šta ih čeka. Ja sam najbolji primjer. Ali, neću odustati.” Niti ćemo mi, niti će bilo ko ko je još svjestan i pri hrabrosti da se bori za pravdu u državi u kojoj je i sam sistem protiv te iste pravde. Kako kaže Miljenko Jergović u opisu svog zadnjeg posjeta Sarajevu, a što se može primijeniti na čitavu BiH: “Tu sam, evo me, provjeravam što osjećam, kao zaliječeni bolnik koji se opipava po tijelu, provjerava boli li ga još uvijek nešto, a čudo je ako ne boli.” Bolnici smo u nezavidnom položaju, u kojem se ne možemo ni požaliti da nas nešto boli. Ali, vratimo se nakratko na Carpentera: jedini način da se sukobimo sa onim što se dešava u BiH jeste da ostale natjeramo da se suoče s realnošću u kojoj živimo – nepravdom, nacionalističkim otrovom i svim društvenim metastazama koje ovu zemlju polako ali sigurno vuku ka dnu. Štefica Galić to uporno radi, svakog dana. Šta ćemo ukoliko sve Galićke (i Vaskoviće, i mnoge druge) protjeraju, bilo izvan zemlje, bilo pod zemlju? Hoćemo li se onda pitati šta smo mogli i trebali uraditi?