Pošto su mu propali pritisci, uvrede i prijetnje, Milorad Dodik je posegnuo za mađioničarskim trikovima. A najvažniji aspekt iluzije je da publika ne gleda tamo gdje se nešto zaista i odvija

Mađioničari se stoljećima koriste različitim spravama i tehnikama kako bi izvodili trikove i stvarali iluzije. Međutim, naprave ili fizička spretnost i koordiniranost predstavljaju samo mali dio iluzija. Uspješna iluzija se oslanja u najvećoj mjeri na sposobnost kontroliranja percepcije publike, manipulacije očekivanjima koje gledatelji imaju ili skretanje pažnje. Mađioničari, naime, toliko dobro poznaju ljudsko ponašanje da je posljednjih godina uspostavljen niz projekata na kojima neuronaučnici ili psiholozi ispituju njihove tehnike kako bi saznali više o načinu na koji ljudski mozak funkcioniše. Jedan od ključnih aspekata stvaranja iluzije je kontrola pažnje publike. To je, ujedno, i jedna od ključnih metoda političkih kampanja, a predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik je majstor ove metode.

Neočekivani opozicionar

Veći dio trenutnog SNSD-ovog mandata opozicija u RS-u izgledala je rasparčano i bezidejno, a tako je dočekala i proljeće ove godine – treba izdvojiti rad ministara iz Saveza za promjene/SDS-a na državnom nivou Mirka Šarovića i Dragana Mektića. SNSD se pripremao za još jednu pobjedu na izborima, što je pokazivala i većina anketa koje su se pojavljivale u javnosti. Mogućoj promjeni političkih odnosa nije pomogla ni kandidatura Milorada Dodika za člana Predsjedništva BiH, kao ni odgovor Saveza za promjene u vidu kandidature Vukote Govedarice za predsjednika Republike Srpske. Možda i najveći problem za Savez za promjene je što nisu bili u stanju napraviti makar jedan potez na koji Milorad Dodik, čini se, već nije računao. Jedino iznenađenje za Dodika i SNSD je bila „Pravda za Davida“.

Najjači opozicionar

Građanska inicijativa „Pravda za Davida“ trenutno je najveća opasnost po režim u Republici Srpskoj, a Davor Dragičević, otac stradalog Davida Dragičevića, najopasniji „opozicionar“ Miloradu Dodiku. Naravno, niti Davor Dragičević pokazuje političke pretenzije, niti je promjena vlasti cilj ove inicijative. Ali, s namjerom ili bez nje, Davor Dragičević je u potrazi za istinom o smrti svog sina prerastao u simbol otpora vlasti Milorada Dodika. A vlasti se simbola poput Davida i Davora najviše i boje – zato što nisu klasični politički simboli.

Iako bi u idealnom sistemu opozicija govorila o konkretnim problemima građana, iznosila podatke ekonomskog propadanja Republike Srpske, ukazivala na probleme u zdravstvu i obrazovanju, i to bi bilo dovoljno da privuče pažnju javnosti i stavi vlast pod pritisak, realnost je drugačija. Takve informacije ne privlače pažnju i ne mogu dominirati medijskim ciklusima. Baš zato slučaj Davida Dragičevića i jeste problem za vlast u Banjoj Luci. Ne samo da se radi o problemu efikasnosti i korumpiranosti policije i pravosudnog sistema, pa i drugih grana vlasti, već se radi o temi koja dominira vijestima i privlači pažnju.

Koliko je Davor Dragičević uporan u svojoj potrazi za istinom i sposoban kontinuirano, i potpuno opravdano, držati pažnju javnosti i medija, najbolje se vidi iz činjenice da je prvi organizovani protest ove inicijative održan još krajem marta ove godine, a informacije o istrazi Davidove smrti još uvijek dominiraju vijestima u RS-u. Tu vrstu upornosti i snalažljivosti Davora Dragičevića da se iznova pojavljuje na naslovnicama novina i portala i u fokus javnosti vraća slučaj svog sina kako bi izvršio pritisak na vlast i službene organe ne posjeduje kompletna politička opozicija u RS-u. To je, vjerovatno, i razlog što se opozicija u vidu Saveza za promjene sve više oslanja na pokret „Pravda za Davida“ i nada se da će ovaj pokret uraditi posao koji oni nisu bili sposobni uraditi.

Iznenađenje i promjena taktike

Veoma je zahtjevno nositi se s pritiskom poput onog koji na vlast vrši Davor Dragičević. Ne samo da je rast inicijative iznenadio Dodika, te da su institucije pod njegovom vlašću upetljane u veoma sumnjivu istragu, već se radi o smrti mladog momka, a ne nekom političkom okršaju s opozicionim političarem na kakve je Dodik naviknut. Koliko su Dodik i njegovi saradnici usvojili agresivan i bahat odnos prema svojim kritičarima – bahatost, agresivnost, mačizam su se, inače, pokazali kao veoma efikasni u Dodikovim obračunima s opozicijom – a nisu imali senzibiliteta za situaciju u kojoj su se našli, najbolje se vidjelo iz njihovih javnih reakcija na slučaj Dragičević.

Dodik mijenja strategiju

Nakon nespretnih početnih reakcija, optužbi na račun opozicije, kvalifikovanja tragedije koja je zadesila porodicu Dragičević kao političke igre, pa čak i napada na Davora Dragičevića, Dodik se prije nekoliko mjeseci vratio onome što radi najbolje, promijenio je temu. U posljednja dva mjeseca broj izjava koje je Dodik davao o slučaju Dragičević se značajno smanjio. U augustu je, recimo, samo prenesena njegova izjava o plaćanju nagrade od pola miliona maraka za informaciju o smrti Davida.

Istovremeno, broj kontroverznih izjava o drugim pitanjima, koje su dominirale vijestima, značajno je porastao. U kratkom periodu Dodik je uspio zaprijetiti traženjem članstva Republike Srpske u Ujedinjenim nacijama, govoriti o hipotetičkom sukobu Srba i Bošnjaka u kojem bi on očekivao pomoć Rusije, te napasti Američku ambasadu i USAID za podrivanje RS-a. Potom je zaprijetio da sjednica Predsjedništva Bosne i Hercegovine u narednom sazivu neće biti ukoliko zastava RS-a ne bude istaknuta u Predsjedništvu, iznio „provjerene“ informacije da opozicija planira spriječiti izbore u oktobru i organizovao poništavanje izvještaja o genocidu u Srebrenici. To se sve desilo u posljednja dva mjeseca.

Rezultat primjene ove taktike, dakle ignorisanja slučaja Dragičević, a kreiranja novih kontroverznih tema i podizanja tenzija, osjetna je promjena u medijskom izvještavanju. Slučaj Dragičević je, naravno, još uvijek aktualan, Davidova smrt nije rasvijetljena, međutim, pažnja polako prelazi na druge vijesti, kao da se to pitanje polako rješava. Konačni cilj vlasti, kao i sa svim drugim vijestima koje im ne idu u prilog, jeste da budu zaboravljene. Pošto Dodiku to nije pošlo za rukom zastrašivanjem, prijetnjama i pritiskom, jer kampanja kreiranja alternativne istine o slučaju Dragičević kroz medije bliske vlastima nije bila uspješna, a Davor Dragičević se ni nakon pet mjeseci nije umorio tragajući za istinom, Dodik je iskoristio mađioničarski trik. A najvažniji aspekt iluzije koju on trenutno gradi je da publika ne gleda tamo gdje se nešto zaista i odvija.