Sve izgovoreno bilo je u skladu s trenutkom i težinom zločina, ali važne stvari su prešućene
Piše: Vladimir Matijanić
Sve je naizgled bilo kako treba biti, Hrvatski se sabor prošle sedmice prisjetio srebreničkog genocida, “okupljanjem zastupnika i drugih uglednika”, čitamo na portalima. Prisutni su nosili srebrenički cvijet, predsjednik Sabora Gordan Jandroković rekao je kako “sjećanje na Srebrenicu svake godine iznova otvara stare rane, oživljava bol i patnju preživjelih žrtava” te zaključio da komemoracija “nije i ne smije biti samo simbolička”: “Ona mora biti i naša potvrda da smo izvukli pouku i da imamo jasnu poruku za mlađe naraštaje. Jer Srebrenica se nije trebala dogoditi, a ipak jest. Vukovar, Škabrnja i svi zločini nisu se smjeli dogoditi, a ipak jesu.” Prvi čovjek hrvatskog parlamenta apelirao je da žrtve agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, “kao i svaki rat”, ostanu “u našem kolektivnom sjećanju kao trajni podsjetnik kako se iznenada, brzo i tragično – zbog predrasuda i nesnošljivosti – ljudsko dostojanstvo može pretvoriti u ponor nesnošljive okrutnosti”.
Na skupu su govorili i Harun Omerbašić, predsjednik Vijeća bošnjačke manjine Grada Zagreba, Emina Lekaj Prljaskaj, saborska zastupnica bošnjačke nacionalne manjine, te Mevludi ef. Arslani, izaslanik muftije Aziza ef. Hasanovića.
Sve izgovoreno bilo je u skladu s trenutkom i težinom zločina. No, nešto je i prešućeno. Na primjer, da su snage bosanskih Srba, počinitelji srebreničkog genocida i niza drugih teških zločina u BiH, godinama uspješno surađivali s ratnim vodstvom bosanskohercegovačkih Hrvata, da je politika Franje Tuđmana, utemeljitelja HDZ-a, čiji je član predsjednik Hrvatskoga sabora, varirala od savezništva sa BiH, do agresije, da su prošle godine u Haagu osuđena šestorica čelnika Hrvata iz BiH baš zbog zločina nad Bošnjacima, granatiranja, logora…
Aktualna hrvatska politika povijesti prilazi sa škarama i flomasterom pa izrezuje i precrtava ono što se ne uklapa u nacionalistički mit o Hrvatima kao vječnim žrtvama i borcima na strani dobra. Spominjati zločine bosanskih Srba, a niti riječju ne ograditi se od Tuđmanove opsesije podjelom BiH, pokazuje koliko je današnja hrvatska politika udaljena od poruke koju zaziva predsjednik Hrvatskog sabora.
