Mnogo puta na društvenim mrežama kruže tekstovi gdje se ističe kako djeca s poteškoćama u razvoju nisu čudna, samo žele biti prihvaćena, pa se isti kopiraju i šire kao gest dobronamjernosti prema njima.
Nevjerovatno je veliki broj fotografija djece u kolicima ili sa nekim ortopedskim dodatkom koje kruže po mrežama sa molbom za lajk. Baš prije neki dan vidjeh fotografiju djevojčice koja ima Downov sindrom sa natpisom „koliko lajkova za ovu ljepoticu“.
Godinama se tako dijele i kopiraju svi ti tekstovi i fotografije, a što je najtužnije, sva ta djeca nemaju apsolutno ništa od toga osim da ih javnost posmatra sa sažaljenjem. Jasno je meni kao mami djeteta koje ima autizam da većina ljudi to radi iz dobre namjere, jedino mi nije jasno kako nam se dobra namjera svela na sažaljenje. Od svakog drugog osjećaja koje ljudsko biće može imati, sažaljenje je zadnje koje im ikada treba.
Logična pitanja
Čim čujem riječi kao što su „djecu s poteškoćama treba uključiti“ ili „marginalizirani“, nameću se logična pitanja: a ko ih je isključio, kad, gdje, zašto, zar ljudi nisu ljudi, šta znači staviti ih u „kategoriju“? Jedino šta mi pada na pamet jest obilježavanje svih njih, eto da se zna da nisu isti kao svi „drugi“.
Pa kad već nisu isti, hajmo to istaći, sažalijevati ih i još dublje markirati, jer tako valjda ostatak svijeta može da se osjeća nadmoćnim, a usput učiniti „dobro djelo“ jednim lajkom ili kopiranjem na društvenoj mreži.
Ne znam koliko smo puta mi roditelji djece sa poteškoćama pozivali kako nadležne, tako i naše sugrađane da učine nešto i pridruže nam se u borbi za prava naše djece, pa ipak, odgovori su bili vrlo ograničeni, s akcijom u tragovima koja suštinski nije doticala ljude oko nas.
Eklatantan primjer je nedavno dešavanje u Sarajevu kad su se ljudi masovno odazvali pozivima da se bojkotuje kompanija koja je pružalac usluge za kablovsku televiziju jer je ukinula neke sportske kanale, pa su se redale plejade reakcija raznih pravnika i službi, dopisivalo se po medijima, pisale se peticije, ukratko, odjednom su građani bili spremni na čitavu revoluciju. S druge strane, kad djeca sa poteškoćama u našem gradu nemaju podršku za vrtić, ranu intervenciju, inkluziju, ili drugi, bilo koji esencijalni vid podrške, a mi roditelji pozivamo na akciju i djelovanje, ona uglavnom izostaje.
Naravno da ljudi imaju pravo boriti se za prava koja žele i apsolutno je nediskutabilno da trebaju insistirati da dobiju usluge koje plaćaju, no, kao njihovom sugrađaninu, meni je uvijek nevjerovatno šta su nam prioriteti za akciju.
Šta bi se desilo…
U proteklim godinama sam često zamišljala šta bi se desilo da jednog dana, recimo, neko u ovoj državi kaže ljudima „od danas vam djeca neće više ići u škole“. Moram priznati, slike haotičnih scenarija su mi padale na pamet. Danas, kad imamo pandemiju i kad nam je „novo normalno“ da djeca ne idu u školu, jasno mi je koliko smo kao civilizacija spremni na ustupke zarad sopstvene sigurnosti i konformizma.
To klasificiranje ljudi po kategorijama je nama već odavno potpuno prihvatljivo, i posmatranje kroz prizmu marginaliziranosti i obilježavanja. Onaj je gay, ovaj ima autizam, taj je bijelac, oni nemaju nogu i nebrojeno drugih klasifikacija. A sve za ljude, najobičnije ljude sa najobičnijim snovima, nadanjima, željama kao i svako ljudsko biće na planeti.
Ako ništa, pitajte ih žele li oni da spomenuti statusi kruže po internetu, te njihove fotografije sa natpisima „koliko“ lajkova, jer vidite, kad se već poziva na to da „žele biti prihvaćeni“, zašto onda isticati njihovu poteškoću kao razlog. Ako su jednaki među nama, zašto ih sažalijevati?
Jednu stvar sa sigurnošću mogu reći: sve dok pričamo o „drugačijima“, doprinosimo uvriježenom tabuu da u društvu nismo svi isti, niti smo jednako prihvaćeni niti tretirani. A to je problem. Takav problem projicira nebrojene prepreke za sve njih kakve većina ljudi zbiljski ne može ni zamisliti.