Režim nikada ne spava
Republika Srpska ima novog entitetskog (umalo ne napisasmo državnog) neprijatelja broj 1. Nakon političkog Sarajeva, medija, muslimana, američkih ambasadora i visokih predstavnika svih boja i dezena, na red je došao glavom i bradom António Manuel de Oliveira Guterres, generalni sekretar UN-a.
Prvo ga je napala Željka Cvijanović, onda njen savjetnik, da bi se nakon njih u oštre osude upustio i Milorad Dodik. A da komedija bez ikakvih dodatnih napora klizne u satiru potrudio se i Nenad Nešić, počastivši javnost sopstvenim stručnim mišljenjem.
Objektivno govoreći, onog trenutka kada je prvi put izrečena ideja da se Cvijanović pismom obrati genseku počelo je sramoćenje bez premca. Režim koji gubi konce, građane i finansije sve je manje u dodiru sa stvarnošću. Realni život pritišće, teško je naći sredstva za plate, penzije i budžetske stavke, pa je zato bijeg u izmaštani svijet neprijatelja jedini spas. Ko je sljedeći na redu? Hoće li se nakon prvog čovjeka političke planete preći na neki intergalaktički repertoar ili je na Zemlji ostalo još dovoljno resursa za neprijatelje?
Estradnjaci, sve vam je u banci
Estradni radnici imaju što bi se ono reklo široku lepezu neuračunjivih predstavnika. Na jednom kraju lepeze je, recimo, Tony Cetinski, čovjek pseudonauka, koji se usuđuje svima objasniti koliko je neobrazovan i nesvjestan razmjera sopstvenog hajvanisanja, a na drugom Vlado Georgijevski, prostačina bez premca. Tonyjeve zavjerološke eskapade vrijedne su jedino sažaljenja, a Vladin brutalni napad na Natašu Kandić ama baš ništa ne govori o Nataši, ali kazuje sve što treba biti kazano o Geiegijevskom i njegovom građanskom profilu.
Zanimljivo i (ne)očekivano, bratski raspoložen prema Tonyjevom tumačenju klimatskih promjena je Branko Đurić Đuro, čovjek koji je besmrtnu slavu stekao ismijavajuću glupost na svim nivoima. Sad čekamo nekoga da propisno ispreskače Đuru.
Uglavnom, kakvi su im estradni idoli, ovi današnji mladi su čisto zlato.
22. juli 1993.
Prošlo je tačno trideset godina od potencijalno najgoreg dana u povijesti Sarajeva. Dvadeset i drugog jula 1993. godine na grad je palo 3.777 granata. Razarajuća energija isprepletena mržnjom tog je dana doživjela demonsku kulminaciju, međutim, ako nekog zanima kako je sve to bilo, na šta je ličilo i kako se završilo, dobro bi bilo osvježiti pamćenje i prisjetiti se narednog dana. Sljedećeg jutra, 23. jula 1993. Titova, a i većina ostalih sarajevskih ulica izgledale su zastrašujuće. Po asfaltu tone stakla i maltera, nije se moglo hodati i voziti, niti kuda proći. To jutro zapravo je pokazalo s kakvim se zlom grad suočava.
A kad historija hoće da se malo poigra, onda ona posloži jubileje i značajne datume po nekoj mračnoj logici kojoj nema premca. Samo dan ranije bila je godišnjica još jednog događaja koji korespondira sa surovom opsadom Sarajeva: dokumenti kažu, 21. jula 2008. godine uhapšen je Dragan Dabić, kasnije naširoko poznat kao Radovan Karadžić.
Ima li vas još datuma da nam razotkrijete suštinu tragedije, ili sami moramo čeprkati po prošlosti?
