Sin preživjelih iz Aušvica emotivno obraćanje posvetio Nini i Hajri Ćatić

Nino Ćatić nije bio usamljen u pokušaju da alarmira javnost na strahote u Srebrenici, brojni ratni dopisnici su izvještavali o jezivom razvoju događaja u BiH

Sin preživjelih iz Aušvica emotivno obraćanje posvetio Nini i Hajri Ćatić
Foto: Akos.ba

Potpredsjednik Svjetskog jevrejskog kongresa Menachem Rosensaft svoje emotivno obraćanje na komemoraciji u Memorijalnom centru Potočari posvetio je sjećanju na ubijenog Nihada Ninu Ćatića i njegovu majku Hajru Ćatić koja je preminula prošle godine bez da je pronašla makar jednu kost svoga sina.

– Srebrenica se pretvara u najveću klaonicu – izvijestio je 10. jula 1995. godine tada 26-ogodišnji Nino Ćatić, emitirajući svoju posljednju emisiju preko radioemitera.

– Svake sekunde tri smrtonosna projektila padnu na ovaj grad. Populacija u ovom gradu nestaje – upozoravao je Nino u zadnjem javljanju.

– Sljedećeg dana kada je Vojska Republike Srpske počela provoditi završnu stravičnu fazu genocidnog pokolja stanovnika Srebrenice, Nino je majci rekao da s prijateljima planira bijeg u kroz šumu – priča Menachem Rosensaft odajući počast žrtvama.

Tada je majka Hajra posljednji put vidjela Ninu. Dan prije snimila je njegov posljednji radijski prijenos.

– Kad liježem i kad ustajem – ta rečenica je sa mnom – Srebrenica se pretvara u najveću klaonicu – pričala je Hajra. Ona je 26 godina uzaludno tragala za Nininim kostima.

– Bila je i moćna i pokretačka snaga iza ovog dirljivog Memorijala. Teško je i zamisliti smrt 8.382 dječaka i muškarca – čija se lica spajaju jedno u drugo. Isto kao što je teško pojmiti i šest miliona jevreja ubijenih u holokaustu – naveo je Rosensaft u svom obraćanju.

Da bismo mi ostali mogli da shvatimo ogromnu ljudsku tragediju genocida u Srebrenici, pojašnjava on, moramo razmišljati o pojedinačnim žrtvama i zamisliti njihov strah, tjeskobu, bol, i monstruoznost njihovih ubistava.

– Šta mogu ja, sin dvoje preživjelih iz Aušvica reći preživjelim genocida Srebrenice i porodicama, a da to nije nešto što već znaju. Znamo koliko je ova godišnjica srceparajuća, ali ona je od velikog značaja za sve one koji imaju savjest – priča Rosensaft.

Podsjeća i na čuveni govor Elia Wiesela nakon što je primio Nobelovu nagradu za mir 1986. godine.

– Gdje god muškarci i žene budu proganjani zbog svoje rase, religije ili političkih stavova – to mjesto mora u tom istom trenutku postati centar svemira – citira Rosensaft ovog nagrađenog političkog aktivistu i pisca.

– To je postala i Srebrenica u julu 1995. godine, a međunarodna zajednica mora biti primorana da se prisjeća genocida koji je dozvolila da se tamo dogodi, zbog svog apsolutnog neuspjeha i odbijanja da to spriječi – nastavlja potpredsjednik Svjetskog jevrejskog kongresa.

Ne može se reći, prisjeća se on, da svijet nije imao dovoljno upozorenja.

Nino Ćatić nije bio usamljen u pokušaju da alarmira javnost, rekao je podsjećajući na brojne ratne dopisnike koji su izvještavali o jezivom razvoju događaja u BiH.

– Međutim, njihove riječi nisu uzbudile svijet, kao što se ni 42 godine ranije nisu slušali izvještaji o sistematskom uništavanju evropskog jevrejstva – podsjeća i dodaje da se ne može dopustiti da se nekažnjeno i besramno krivica prebacuje na žrtve.

Pozvao je na podršku inicijative Dunje Mijatović, povjerenice za ljudska prava Vijeća Evrope, da se 11. juli proglasi zvaničnim danom sjećanja na žrtve genocida.

– To bi trebalo učiniti ne samo iz poštovanja prema žrtvama, nego i kao javnu kontramjeru upornim nastojanjima, posebno, ali ne i isključivo primjetnim u Republici Srpskoj, da se negira ovaj genocid – kazao je.

Svako pravo pomirenje mora biti utemeljeno u istini, zaključio je na kraju, kao i u zajedničkom razumijevanju utvrđenih činjenica, a to je da je tokom nekoliko dana u julu, paravojna banda bosanskih Srba, pod komandom Ratka Mladića, ubila više od osam hiljada muslimanskih muškaraca i dječaka, starosti od 12 do 72 godine, u i oko Srebrenice, koju je UN proglasio sigurnom zonom.

O kanal objavio je i dokumentarni film „Nino: Posljednje javljanje iz Srebrenice“. Glas i riječi Nihada Nine Ćatića pamtimo iz najtežih dana za Srebrenicu. Izvještavao je kao radio amater za sve medije u Bosni i Hercegovini, iz grada koji umire, kako je i on sam kazao u jednom od posljednjih izvještaja.

Posljednji put, Nino se javio 10. jula 1995. godine , moleći očajnički da se pomogne Srebrenici. Niko nije pomogao, ni Srebrenici ni njemu. Da se Nino Ćatić ne zaboravi pobrinulo se tuzlansko udruženje “Biti novinar” koje je osnovalo novinarsku nagradu “Nihad Nino Ćatić”.

Dramatični izvještaj za državnu televiziju BiH za Ninu Ćatića je bio i posljednji. Od 10. jula 1995. godine on se vodi kao nestala osoba. Njegova majka Hajra Ćatić, preminula je prošle godine, nije dočekala da pronađe posmrtne ostatke svog sina.

– Srebrenica se pretvara u najveću klaonicu. Poginuli i ranjeni neprestano se dovlače u bolnicu. Nemoguće je opisati. Svake sekunde po tri smrtonosna projektila padne na ovaj grad. U bolnicu je trenutno dovezeno 17 poginulih, 57 teže i lakše ranjenih. Da li iko u svijetu može doći da vidi tragediju koja se dešava Srebrenici i njenim stanovnicima? Ovo je nečuven zločin koji se izvodi nad bošnjačkim stanovništvom Srebrenice. Populacija u ovom gradu nestaje – kazao je tada Nino putem radija.

Izvor: Face/Oslobođenje

About The Author