Senad Avdić: Rat je mio, ma koje vjere bio

SVIJET MEDIJA: Kako se države pripremaju za ratove? Šta se dešava u Srbiji? Zašto je vojno-policijska parada bila prijeteća? Šta nas čeka u 2022. godini?

Senad Avdić: Rat je mio, ma koje vjere bio
Foto: Slobodna Bosna

Maternica svih nesreća

Nijedna ozbiljna nesreća, pa ni rat kao zbir, kruna i maternica svih nesreća, nije otpočela niti je moguća bez aktivne podrške države. Države po pravilu ratove pospješuju i ubrzavaju na dva načina, aktivni i pasivni. Aktivno sudjelovanje države vođenju ratova je manje-više poznato i prepoznatljivo. Pasivno ili kako se to danas zove – hibridno pripremanje uslova za rat je pak suptilnije, podlije, zagrnuto mimikrijom navodno spontanih incidenta u organizaciji (policiji) „od ranije poznatih“ počinitelja. Kojima je rat supstitucija za zatvor.

Novi val, ovogodišnju zimsku sezonu neofašističkog divljanja započela je država, odnosno njeni čuvari, policajci iz Priboja u Srbiji svojim raspojasanim svečarskim prizivanjem novih ratova i novih genocida i ratnih zločina. Imamo li pravo na  iznenađenost činjenicom što policajci kojima je u opisu posla da hapse i pišu mandantne kazne za remećenje javnog reda ili krivične prijave zbog širenje vjerske i nacionalne mržnje, delirično, pojedinačno i kolektivno prizivaju pokolje? Nemamo pravo na to ni iznenaditi se i čuditi se tome ukoliko uopće želimo biti odgovorni prema nedavnim ratnim događajima i zločinima u njemu počinjenim. Upravo ovakvi policajci kakve smo vidjeli u ekstatičnom pjevačko-zlikovačkom zanosu u Priboju bili su u prvim redovima etničkog čišćenja, masovnih zločina, likvidacijama civila, osnivanja logora. Policijski vrh Srbije, a kasnije i Republike Srpske, su u suradnji sa kriminalcima koji su po logici „ako nema države, onda nema ni zakona, pa ni zatvora“ bili su nositelji, organizatori i počinitelji najužasnijih zločina.

Nedavno je treći put u posljednjoj deceniji uhapšen policajac Goran Sarić, nakon zločina oko Sarajeva i u Srebrenici, optužen je i za jeziv pokolj civila u Bijeljini gdje se među 22 strijeljanih našlo i sedmoro djece i šest žena. Sarić je do početka rata, pa i nekoliko nedjelja kasnije, bio komandir Policijske stanice Centar Sarajevo. Kasno se priključio „svojima“ na Palama, pa je za kaznu morao neprestano da se dokazuje novim i večim zločinima. Nakon masakra u Bijeljini je valjda otklonio svaku sumnju sa svog zločinačkog karaktera… (Senad Avdić, Slobodna Bosna)

 

Danas je u Srbiji na vlasti ista ekipa koja je kreirala rat u Jugoslaviji

Mislim da se sada zatvara jedan dijalektički krug. Socijalisti i radikali su na vlasti u Srbiji, isto kao pre trideset godina i oni ponavljaju onu istu matricu koju su konstruisali devedesetih – razaranje zemlje, uklanjanje nepodobnih i pljačka svega što se opljačkati može. Jedina je razlika u tome što je 90-tih Srbija, tačnije njene političke elite, vojska, policija, ali i paravojne i parapolicijske snage, orkestrirane službama bezbednosti, zlo činila u okruženju, a sada se to radi sopstvenom narodu i sopstvenoj zemlji.

Nažalost, procesi nacionalnog sazrevanja, na ovim prostorima nisu nikada završeni do kraja i balkanski narodi nisu, de facto, prošli kroz zaokruživanje tih istorijskih faza kao većina evropskih naroda. Viševekovna potčinjenost velikim silama (s jedne strane Osmansko carstvo, a s druge Austro-Ugarska), učinili su da narodi na Balkanu za posledicu imaju ozbiljne komplekse niže vrednosti, koje kompenzuju siledžijstvom prema sebi samima. Nakon svega kroz šta smo prošli u poslednje tri decenije, zapravo, nije ni začuđujuće niti neočekivano sve ovo što nam se desilo. Nacionalizam je stari, dobri, oprobani mehanizam otkako je sveta i veka i „u boljim kućama“ prolazi bez problema, a nezrelim, infantilnim i hronično uplašenim narodima je najlakše upravljati kad im bacite tu paklenu kosku da se oko nje ujedaju i međusobno glođu.

A zapravo, nacionalizam je bio moćna i opasna igračka kako da ljude lako zavadite i da im skrenete pažnju s onoga što je bila suština rata –  pljačka zajedničke imovine. Trebalo je dekonstruisati Jugoslaviju i opljačkati ono što je zajednička zemlja uspela da izgradi za pedesetak godina. Očito je da je te imovine bilo podosta kada se ona još uvek pljačka, evo već punih 30 godina. (Aida Ćorović u intervjuu za Inforadar)

 

Bosanski vremeplov

Kazao mi je nedavno dobar prijatelj iz Sarajeva kako mu se čini da je vrijeme da prikupi rezerve hrane, jer ne miriši na dobro u BiH. Je li reakcija pretjerana ili je najgori scenarij opet moguć nakon stalne destabilizacije te države, kako iznutra, tako i od prvih susjeda? Je li moguće da smo, kao u suludom vremeplovu, katapultirani u 1992. kada je uoči rata u BiH većina njenih građana još vjerovala da je krvoproliće nemoguće jer je Bosna multietnička, s tri naroda koji žive u slozi i poštovanju? Gledajući ovih dana silničko ludovanje tamošnjeg šefa Srba prilikom proslave 30.godišnjice utemeljenja paradržave Republike Srpske, samo su najveći optimisti mogli slegnuti ramenima i ne osjetiti jezu, bubnjeve rata, kao u najboljim danima nacionalističkih mitinga s početka 90-ih u Srbiji i Hrvatskoj.

Prijeteća vojno-policijska parada koju je u Banja Luci upriličio Milorad Dodik, uz otvorenu podršku srpskog vodstva i prikrivenu od strane hrvatskog, kao da je ukazivala da su sve spone zajedničke države Bošnjaka, Srba i Hrvata zauvijek pokidane. Te da se nesrpsko stanovništvo s pravom boji da Dodikov secesionizam neće, niti može proći mirnim putem. I dok su marš oružja i sile iz svečane lože promatrali Dodik, vodstvo Srbije, ruski ambasador, za ramenima im se kočoperio i važan gost, ratni zločinac Vinko Pandurević, u Haagu osuđen na 13 godina zatvora zbog ubijanja Bošnjaka iz Srebrenice.

Proslava Dana RS-a, koju je Ustavni sud BiH tri puta zabranio, potpomognuta je nacionalističkim divljanjem i prijetnjama nesrpskom stanovništvu u svim gradovima te „države“, nastale na zločinu i genocidu, a koju su 1992. kao uvod u rat u BiH osnovali Radovan Karadžić, Biljana Plavšić, Momčilo Krajišnik… sve redom kasnije osuđeni ratni zločinci. Incidenti s pucnjavom zabilježeni su u Foči, Bijeljini, Prijedoru…, mjestima strašnih zločina nad Bošnjacima – samo je u Prijedoru srpska soldateska pobila čak 3.000 Bošnjaka – pucalo se na džamije, svijetlili su ogromni posteri s likom zločinca Ratka Mladića, osuđenog za genocid u Srebrenici, u Srbiji su policajci u nekoj krčmi, osokoljeni ambijentom, pjevali odvratne stihove: „Oj Srebrenice, tako si mi mila, dabogda se triput ponovila.“ (Heni Erceg, Mladina)

Političke napetosti

Bosansko-hercegovačko društvo ušlo je u Novu godinu opterećeno teškom i neizvjesnom političkom krizom. Druga polovica 2021. godine sva je protekla u političkim svađama i napetostima, međusobnim vrijeđanjima, ucjenjivanjima i prijetnjama, brojnim susretima domaćih i međunarodnih političara iz kojih nije proizišlo ništa dobro. Opći je dojam da nacionalno i vjerski podijeljeno, ekonomski siromašno i demografski opustošeno bosansko-hercegovačko društvo sve više tone u politički besmisao koji sluđuje ljude i tjera ih da masovno iseljavaju.

Međusobne svađe i izjedanja bosansko-hercegovačkih političara, destruktivne politike iz susjednih zemalja Hrvatske i Srbije, suprotstavljeni stavovi međunarodne zajednice, produbili su međuetničko nepovjerenje i razbuktali kolektivne mržnje. Prošla godina je pokazala da je bosansko-hercegovačko društvo u političkom smislu krhko i nestabilno i da se i dalje lako može manipulirati kolektivnim osjećajima. Političarima je ponovno uspjelo da u svoje svađe uvuku i pripadnike vlastitog naroda. Pritom su se i mnogi „nezavisni“ intelektualci izručili nacionalnim i državnim projektima te su svojim javnim nastupima dodatno raspirivali kolektivne mržnje.

Pišući početkom devedesetih godina o kolektivnoj mržnji, češki predsjednik Václav Havel upozorio je da kolektivna mržnja koju dijele, šire i produbljuju ljudi sposobni mrziti, ima posebnu magnetsku privlačnost te u svoj lijevak može uvući i bezbroj ostalih ljudi koji se u početku nisu činili nadareni sposobnošću da mrze. Riječ je, piše Havel, o moralno malenima i slabim ljudima, sebičnim ljudima lijenoga duha koji su nesposobni samostalno razmišljati te tako naginju sugestivnom utjecaju mrzitelja. Mrziti se može, da se nadovežemo na Havelove misli, i iz povrijeđenosti, osjećaja nemoći i kompleksa manje vrijednosti, ali isto tako i iz oholosti, osjećaja moći i kompleksa više vrijednosti što su osobine mnogih bosansko-hercegovačkih političara koji su uvjerili pripadnike svojih kolektiviteta da su čisti i bezgrešni, a da su drugi prljavi i pokvareni.

Havel svoje razmišljanje o kolektivnoj mržnji završava pričom iz indijske mitologije o mitskoj ptici Bherund. To je ptica s jednim tijelom, ali s dva vrata, dvije glave i dvije samostalne svijesti. Beskonačni suživot doveo je do toga da su se dvije glave počele mrziti i odlučile jedna drugoj nanositi bol. Bherund umire u grčevima da bi zatim, milošću Krišne, opet uskrsnuo. Uskrsnuo je samo zato da ljude zauvijek podsjeća kako završava svaka mržnja.

Bosansko-hercegovački građani i narodi doživjeli su devedesetih godina sve užase kolektivne mržnje. Unatoč tome, mnogi od njih se olako i danas daju uvući u smrtonosni lijevak mržnje. I tu nije riječ samo o političarima, kojima je raspirivanje međuetničke mržnje sredstvo održavanja na vlasti, nego je riječ o običnim, unesrećenim i osiromašenim ljudima koji se u svome jadu i očaju, makar i potajno, međusobno preziru i mrze. Mnogi od njih uživaju u tome kad politički predstavnici njihovog kolektiva u javnosti vrijeđaju druge narode i vjere. (Drago Bojić, Tačno.net)

About The Author