SENAD AVDIĆ: Ovo, ipak, nije vaše!

Poništavanje predratne društvene imovine i njeno konvertiranje u državno vlasništvo završilo je kao refeudalizacija vlasničkih, ekonomskih i društvenih odnosa. Sve su opljačkali

SENAD AVDIĆ: Ovo, ipak, nije vaše!
Foto: Slobodna Bosna

Svoju knjigu „Ovo nije tvoje“ Aleksandar Hemon je naslovio po jednoj od priča „ranih jada“ pripovjedača. U njoj dječak, ljutit što ga drugovi nisu sačekali, nego bez njega počeli nogometnu utakmicu, svoj bijes iskaljuje na ulaznim vratima zgrade u kojoj stanuje. Dok srdito šutira vrata haustora, pojavljuje se „čiko“, savjesni, neumoljivo strogi stanar, uzima dječakovu glavu i njome krvnički udara u debelo staklo ulaznih vrata. „Ovo nije tvoje!“ ponavlja „čiko“ dječaku u gruboj demonstraciji „primijenjene pedagogije“.

Neki su kritičari sintagmu „ovo nije tvoje“ razumjeli i tumačili u njenom metaforičkom ključu, kao lament pisca nad izgubljenim gradom. Meni se dopada njeno doslovno, bukvalno značenje: čiko podučava klinca da su vrata haustora javno dobro, da su svačija, što ne znači i ničija, i niko ih nema prava svojatati za liječenje svojih frustracija i bijesova.
Svaki put kada do mene stigne haber da je izvjesna politička persona uhapšena, pritvorena, kada ih vidim „lišene slobode“ u čvrstom zagrljaju policajaca, javi mi se eho prodornog glasa onog čike iz haustora (novo)sarajevskog nebodera: gospodo, ovo nije vaše!

Poništavanje predratne društvene imovine i njeno konvertiranje u državno vlasništvo koje je brzopotezno i u tišini obavljeno odmah nakon okončanja rata, opravdavano je kao nužan (is)korak prema novim, kapitalističko-tržišnim ekonomskim odnosima i pravednijoj socijalnoj paradigmi. Suštinski se desilo suprotno: državna imovina kroz pljačkašku privatizaciju obavljenu u uskom krugu povlaštene političke klase vodila je ka refeudalizaciji vlasničkih, ekonomskih i društvenih odnosa.

Pola Foče, Bihaća, Mostara…

Unutar tankog sloja bošnjačke političke elite privatizacija je shvaćena i kao ispravljanje istorijskih (vlasničkih) nepravdi, počinjenih tokom agrarne reforme u prvoj ili nacionalizacije u socijalističkoj Jugoslaviji. Nisam u posljednjih tridesetak godina sreo viđenijeg i utjecajnijeg člana bošnjačke elite koji nije tvrdio da su „njegovi“ (preci) imali „pola Foče, Bihaća, Mostara…“. U marksističkoj teoriji i praksi poznat je termin i proces „eksproprijacije eksproprijatora“, oduzimanje sredstava za proizvodnju kapitalistima i davanje u posjed radničkoj klasi. U našoj vulgarno-pljačkaškoj privatizaciji desila se povijesna inverzija: imovina je oduzeta od države i raskrčmljena među sumnjivo bogatim, rijetko i anonimnim kapitalistima.
Zbog toga se i pljačka ne doživljava kao kažnjivo i krivično djelo: ona je institucionalizirana i normalizirana kao vraćanje, (selektivna) restitucija prethodno nepravedno oduzetog.

Zadržimo se na kriminalu za koji se terete i zbog kojeg su uhapšeni načelnik Općine Stari Grad Ibrahim Hadžibajrić i Abdulah Skaka, bivši gradonačelnik Sarajeva, također, višestruki pretendent na načelničku poziciju u istoj općini. I jedan i drugi pripadaju uglednim bošnjačkim familijama koje, kako se to voli reći, baštine tradicionalne (islamske) vrijednosti i moral. Jedina preporuka Skaki za bavljenje politikom jeste njegov unosan porodični background: po dvije linije, majčinoj i očevoj, kako se javno hvali, nasljednik je mladomuslimanskog kruga. Ponavljao je: „Ja nisam u SDA, ja sam SDA“.

Raspirivanje patriotizma

Drska lakoća i odsustvo bilo kakvog opreza, obzira i predostrožnosti u kriminalu za koji su optuženi Hadžibajrić i Skaka, mogu sugerirati zaključak da oni to ne smatraju kriminalom. Oni su (kao i Senaid Memić, osumnjičen za kriminal na Ilidži) javne resurse doživljavali kao vlastitu, privatnu imovinu s kojom mogu raditi što im se ćefne. Kada je gradonačelnik Skaka davao javni novac vlastitoj sestri da „raspiruje patriotizam“, ili kada je „ugrađivao“ rasvjetu do svoje planinske vikendice, je li znao da se to ne smije, da je to kažnjivo, da „ovo nije njegovo“? Da li je Hadžibajrić imao svijest da ne može od općinskih parkinga i poslovnih prostora praviti porodični biznis?

Kriminal za koji su optuženi toliko je amaterski, šlampavo vođen, da se čini da ih nije bilo briga hoće li ostaviti tragove: kao da su na taj način željeli naplatiti, kompenzirati sve patnje svojih slavnih predaka, njihovo stradanje, osiromašenje…

U Vladi Bosne i Hercegovine formiranoj nakon prvih višestranačkih izbora, ministar bez portfelja bio je Ismet Kasumagić. Jedan od osnivača pokreta Mladi Muslimani, osuđenik u Sarajevskom procesu iz 1983. godine, Kasumagić je na sjednicama predlagao da se uz građanski zakon, u pravnu „stečevinu“ u BiH ravnopravno uvrsti i šerijatska pravna praksa. Ne da mi se računati, a nije neki veliki posao, bez koliko bi udova, po šerijatskom zakonu, ostao njegov unuk Abdulah Skaka, ukoliko se na sudu dokaže da je pronevjerio sve ono za šta ga se sumnjiči!

 

 

About The Author