Washingtonski sporazum

Kada se čitaju interpretacije ovog sporazuma, potpisanog 18. marta 1994. godine između predstavnika Hrvata iz Hrvatske i BiH, sa jedne (iste strane pregovaračkog stola), i Bošnjaka, s druge, neko neupućen teško bi razumio o čemu se tu radi(lo), šta je prethodilo i čime je rezultiralo na koncu. Dok sluša Dragana Čovića, Božu Ljubića, Marinka Čavaru ili “povjesničare”, poput Ive Lučića ili Ante Nazora, zaključio bi slušatelj-namjernik da su Franjo Tuđman i Gojko Šušak postrojili na “gostujućem terenu” u Washingtonu tadašnjeg predsjednika Billa Clintona i njegove najbliže suradnike Charlesa Redmana, Madeleine Albright, stavili ih pred zid međunarodne izolacije, priprijetili im sankcijama i izdiktirali im strogim glasom, kao general Petar Stipetić godinu dana kasnije što je izdiktirao uslove predaje generalu Vojske Krajine Čedi Bulatu, uvjete, odnosno ulitimatum pod kojima će hrvatska strana potpisati Washingtonski sporazum. (Senad Avdić, Slobodna Bosna)

Dodikova retorika je najopasnija

Neće svaka priprema i dovesti do rata, ali je svaki rat počeo retorikom kakvu danas slušamo od Dodika, ali i pojedinih predstavnika režima u Beogradu – ocenjuje za Danas istoričar Milivoj Bešlin u odgovoru na pitanje kako tumači zajednički nastup predsednika Srbije Aleksandra Vučića i člana Predsedništva BiH, Milorada Dodika, u Beogradu, uoči odlaska Vučića u Vašington, 4. septembra, na sastanak sa kosovskim premijerom, prilikom čega se očekuje potpisivanje sveobuhvatnijeg sporazuma o miru i normalizaciji odnosa dve države.

– Ogoljena i u velikoj meri delegitimisana autokratija u Srbiji dvostruko nalaže potrebu pojačavanja nacionalističke retorike i huškačkih aktivnosti. Nacionalizmom se režim čiji je legitimitet ozbiljno osporen na poslednjim izborima, koji to nisu bili, ponovo nameće građanima Srbije kao autentični tumač njihove volje. I podizanjem temperature, nacionalističkim radikalizmom, pretnjama o promenama granica se baca izazov zapadnim zemljama da se ne bave karakterom režima u Srbiji, već da budu zadovoljni što taj režim nije napravio veću štetu u regionu, a mogao bi. (Milivoj Bešlin, Danas)

Ko će nakon izbora 2020. vladati općinama i Kantonom Sarajevo?

U suštini, predstojeći izbori će u općinama KS biti svojevrstan plebiscit za ili protiv vladavine SDA, tim prije jer se na drugom polu nalazi prilično šarolika koalicija stranaka koje su nedavno potpisale Sarajevski dogovor 2020 – sporazum u 29 tačaka pod kojim idu sa zajedničkim načelničkim kandidatima i odvojenim listama za općinska vijeća. Stranke koje čine ovu takozvanu četvorku su Narod i pravda (NiP), Naša stranka (NS), Nezavisna bosanskohercegovačka lista (NBL) i Socijaldemokratska partija BiH (SDP), stranke koje su nastavile graditi zajedničku politiku nakon što su Demokratska fronta (DF) i Savez za bolju budućnost (SBB) srušile kantonalnu vladu koju je nakon izbora 2018. formirala grupa od ovih šest stranaka. (Adis Nadarević, Inforadar)

 Nužno je biti idiot

Sad dolazi do istinskog zapleta: uprkos svemu, Amfilohije nema snagu da na izborima osvoji većinu. Da bi u tome uspio, njega na vlast mora dovesti partija koja smatra da je velikosrpska Crna Gora – pravoslavna teokratija manje zlo od Đukanovićeve kleptokratske Crne Gore.

Ta partija postoji. Zove se URA, a iza nje stoje moćni tajkuni i glavna Amfilohijeva medijska palica – koncern „Vijesti“. Partiju predvodi sarajevski student, Dritan Abazović. To je čovjek i to je partija koja Crnu Goru treba da vrati u ruke Beogradu.

URA će na izborima osvojiti između 3 i 5 posto glasova. U idealnom scenariju za Amfilohija i Vučića, to bi moglo biti dovoljno da ta partija i političko pravoslavlje sastave vladu, koja bi bila „ekspertska“ a Abazović njen premijer. Abazović svojim biračima obećava da će njegova 3-5 posto partija diktirati rad vlade i procese u društvu, dok će ga političko pravoslavlje sa svojih 45 -47 posto osvojenih glasova pokorno slušati: URA će zemlju voditi ka EU, a razularene Amfilohijeve horde će samo mirno i dostojanstveno šetati ulicama i čisto performativno zazivati sveti rat.

Šanse da bude tako jednake su šansama da vladajući nakon ovih izbora više neće krasti: nema ih.

Da bi se u to povjerovalo nije dovoljno biti politički nepismen: nužno je biti idiot, u starogrčkom značenju te riječi. (Andrej Nikolaidis, Žurnal)

Mediji u Italiji: Edin Džeko pristao na transfer u Juventus!

Posljednjih dana u Italiji se puno priča o eventualnom odlasku Džeke iz Rima, a pored Juventusa, interesovanje za našeg napadača opet je pokazao Inter i njihov trener Antonio Conte, no Stara dama je ovaj put puno bliža potpisu Dijamanta.

Corriere dello Sport piše da je transfer Džeke iz Rome u Juventus već dogovoren i da je upravo kapiten Vučice pristao na transfer u redove Stare dame, a isti izvor dodaje da je odluku donio nakon razgovora s porodicom koja mu je pružila podršku.

Cijena koja se trenutno pominje u Italiji, a koju bi Juventus trebao platiti Romi za Džeku jeste 10 miliona eura, s tim da bi aktuelni prvak isplatio još dva miliona eura kroz bonuse.

Navodi se i također da će Roma u zamjenu za Džeku pokušati dovesti napadača Napolija Arkadiusza Milika.

Džeko je 2015. godine stigao u Romu iz Manchester Cityja, a prije toga igrao je za Wolfsburg, Teplice i Željezničar. (Klix)

Proganjaju ih kao zvijeri

Ove zime na jednoj od sarajevskih raskrsnica čekajući zeleno svjetlo upoznao sam marokanskog migranta koji je bojažljivo zakucao na moj prozor od automobila nudeći mi paket maramica. Tako imigranti čuvaju svoje dostojanstvo u molbi za koju konvertibilnu marku. Njegovo ime ne mogu napisati radi sigurnosti njegove porodice koja je ostala u Maroku. Bio je to mladić u punoj snazi, bivši sportaš u ranim tridesetim koji se uputio svojim rođacima sa majčine strane u Italiji, jer u svojoj zemlji nije mogao doći do posla. Optuživao je korumpirani sistem, klasnu nejednakost i političku elitu oko kralja koja ne mari za sirotinju i bijedu oko njih. Zahvaljujući profesiji prije par godina imao sam priliku da se i sam uvjerim prilikom boravka u Maroku u tačnost navoda mog novog prijatelja sa Sjevera Afrike. Naša druženja nisu bila rijetka pa sam ubrzo otkrio cjenovnik krijumčara i linije ruta kojim se ide u “game” (pokušaj prelaska granice sa Hrvatskom). Upoznao sam i njegovo društvo, generacijski blisko po godinama koji su licitirali sa optimizmom i osmijehom na licu zapadnoevropske gradove kao svoje buduće destinacije početka novog života. Kasnije sam preživljavao njihove pokušaje u “game”, čekao sms poruke do zore i strepio da ne budu žrtve brutalnosti hrvatskih graničara. U mnogim pokušajima su bili proganjani kao opasne zvijeri, hapšeni i zatvarani, često pretučeni, vraćeni sa slomljenim mobitelom i bez novca kojeg su spalili policajci pred njima kao psihološki teror da se ne odvaže za još jedan pokušaj prelaska granice. Neke od tih fotografija zlostavljanja sa trajnim povredama i ožiljcima na koži ovih mladića od strane hrvatskih graničara nikada neću zaboraviti. Međutim, nisu ih uplašili, želja za životom i slobodom bila je nesalomljiva. Odlasci u “game” bili su sve češći. U martu mjesecu sam primio kratak sms od svog prijatelja: “I managed to cross the border. I succeeded, I came to Italy”. (Dino Mustafić, Tačno.net)