“Ne, svako nema pravo na svoje mišljenje, ako ono ne raspolaže podacima, ako nema tačnosti, osnove u logici i opštim humanističkim merilima; ako je glupo, drugim rečima. To uopšte i nije mišljenje, nego trolovska manipulacija, koja otvara prostor za glupost i netoleranciju. To što glupost nema pravo na diskurzivni život ne predstavlja nikakvu opasnost za demokratiju, kako pobornici ‘sopstvenog mišljenja’ često hoće da insinuiraju, nego naprotiv, povećava prostor demokratije”.

Ovaj je odlomak dio davnog teksta Svetlane Slapšak objavljenog na Peščaniku. Ugledna autorica tu problematizira bujicu bijesa, uvreda, prijetnji i najsumanutnijih pokušaja promišljanja kojima su zasute društvene mreže. Svjedoci smo informativnog paradoksa kojeg više niko nije pošteđen. Provjerena, autentična informacija zasjenjena je lošom braćom, političkim i drugim spinovima koji se proizvode suludim intenzitetom i koji prijete da osvoje prostor medija i društvenih mreža. Postoje trenuci, uglavnom krizni, u kojima na jednu pravu informaciju dođu makar dvije lažne. Ko nije na oprezu lako može pomiješati novinarstvo i paraideologiju.

Internet je kao ideja u nastanku bio doslovno revolucionarni projekat, prelomna historijska tačka koja, koristeći tehnološka dostignuća, povezuje ljude, demokratizira znanje a komunikacijske procese diže na nezamisliv nivo. Kako vrijeme odmiče, sve su izrazitiji kontrafenomeni, demokratizaciju mišljenja, ideja i znanja zamijenili su totalitarna stremljenja i kontrola pojednica. Uporedo s tim, iz podzemnih slojeva bitisanja na površinu izbijaju jedinke koje prijete, vrijeđaju, manipuliraju. Pandemija je idealan teren za tvornice paralelne stvarnosti. Ljudima je lakše prihvatiti lažnu informaciju koja ne traži dodatni napor, nego činjenice oko kojih se valja potruditi.

Uglavnom, živimo u vrijeme koje je progutalo pojedinca, tu usamljenu ugroženu jedinku kojoj najčešće nije jasno šta se oko nje dešava.