Uloga „političkog Sarajeva“
“Streljaj, Radovane!” Ovom je ubitačnom porukom u jesen 1991. godine predsjednik Srbije Slobodan Milošević odgovorio Radovanu Karadžiću, predsjedniku Srpske demokratske stranke BiH na njegovu jadikovku zbog lošeg odziva srpskih mladića iz Bosanske Krajine za odlazak u odsudno bitku za pokoravanje Hrvatske. „Streljaj, Radovane!“, naredbodavno govori Milošević, nakon što je prethodno lideru SDS-a prenio zabrinutost generala Nikole Uzelca, tada komandanta Banjalučkog korpusa JNA, zbog neplaniranog deficita srpskog topovskog mesa na ratištu u Hrvatskoj. “Da si samo jednog streljao, ne bi sada imali taj problem”, kaže dalje Milošević.
Po kratkom postupku
Riječ je o onom fatalnom-samoogoljavajućem-telefonskom razgovoru tokom kojeg Milošević za svaki slučaj propituje „gradivo“ Karadžića i pita ga zna li šta je plan RAM, a ovaj mu odgovara potvrdno. E, pa kad već znaš, onda kreni streljati dezertere, kolebljivce, mirotvorce, filoustaše.. Sve njih, ako već nisu spremni poginuti od dušmanske ruke, treba smaknuti naša-pravednička!
Ima ovaj razgovor i nastavak. Nakon što je Miloševićevu naredbu Karadžić “spustio” na lokalnu razinu, općinskim glavešinama, jedan od njih, Miroslav Vještica iz Bosanske Krupe je, zlu ne trebalo, pozvao Momčila Krajišnika. Želio je provjeriti je li beogradski tiranin zbiljski ,„van svake razumne sumnje“, tražio strijeljanje srpskih izdajnika-dezertera. Krajišnik, neuporedivo oprezniji i manje teatralan od svog stranačkog šefa i prijatelja, odgovorio mu je nešto u smislu da Milošević to jeste rekao, ali više slikovito, simbolički, da nije zbiljski zagovarao strijeljanje nepoćudnih Srba po kratkom postupku- “uz tarabu”…
Mobilizacijom i slanjem njenih lidera u rovove (uz latentnu, sa najvišeg mjesta odobrenu prijetnju odmazdom-strijeljanjem) tih se predratnih mjeseci u SDS rješavao i „anacionalne“ političke opozicije. Nemali broj političkih rivala, poput Igora Radojičića, tadašnjeg predsjednika SKBiH- SDP-a Banja Luka sprovedeni su (pod prijetnjom “streljanja”, naravno) na branike svekolikog srpstva formatiranog planom “RAM”.
“Opet smo pred bitkama”
Milorad Dodik, ni tada ni kasnije kada se rata premjestio u Bosnu i Hercegovinu nije bivao mobiliziran. On je bio izbor Slobodana Miloševića u njegovoj postdejtonskoj tranziciji iz “balkanskog kasapina” prema „faktoru mira na Balkanu”. Izložio je pred Zapadom u svom sablasnom velikodržavnom dućanu tokom 1998. godine Milošević “nezavisnog socijaldemokratu“ Dodika kao nedvosmislen akt distanciranja od ratnih lidera bosanskih Srba i snažan iskorak prema „izgradnji mira i povjerenja“. Idila nije dugo trajalo: već u proljeće 1999., nakon sveobuhvatnog napada značajnog dijela planeta na Srbiju, Dodik je Zapadnoj Alijansi pružio nekoliko „sitnih“, ali bitnih „oblika pažnje“. Izbacio je iz platnog prometa „svoga entiteta“ Miloševićev toksični “topčiderski” dinar čime je prekinut financijski krvotok Srbije. Potom je „NATO agresoru“ velikodušno ustupio teritorij Republike Srpske kao nužnu platformu za informativno-propagandne i obavještajne operacije protiv Beograda. Istovremeno je spriječio još uvijek na rat napaljene Srbe sa ove strane Drine da se solidariziraju sa svom braćom u susjedstvu u odbrani srpstva.
“Opet smo pred bitkama, one nisu oružane, mada ni takve nisu isključene”, najavio je u svom gazimestanskom govoru iz juna 1989. godine Slobodan Milošević. To će u dijalektičkom razvoju „nove srpske političke misli“ (koji je započeo njegovom najavom/prijetnjom da će jugoslovensku krizu rješavati „statutarno ili nestatutarno, demokratski ili nedemokratski…”), samo dvije godine kasnije krvavo mutirati u “Streljaj, Radovane”!
I Milorad Dodik je prošle srijede nakon izrečene prvostupanjske presude u Sudu Bosne i Hercegovine najavio bitke, koje, dabome, „nisu oružane“. Svakome je, a njemu prije svih, jasno da se ciljevi koje je postavio (a koji su tako nepogrešivo komplementarni sa Miloševićevim iz jeseni 1991. godine) ne mogu realizirati mirnim, nenasilnim sredstvima.
“Objesit ćemo njihova imena na ploče gdje god možemo, u medijima i svugdje. Nećemo tolerisati izdaju”, priprijetio je ovih dana sirovo sadistički Dodik onim Srbima koji odbiju njegov ultimatum da napuste institucije Bosne i Hercegovine koje je on targetirao kao „neustavne i antidejtonske“. Dodik je selektivno nanišanio samo one državne institucije, pravosudne i policijske, od kojih prijeti opasnost po njegovu osobnu slobodu i političku perspektivu. Poštedio je, barem za sada, od ukidanja Obavještajno-sigurnosnu agenciju, /OSA-u/, a pogotovo Upravu za indirektno oporezivanje/UIO/, kojih također, nema u „slovu izvornog Daytona“.
Dodik danas brani „Daytonsku Bosnui Hercegovinu“ na isti način na koji je Slobodan Milošević „branio“ Jugoslaviju: njenim obesmišljavanjem i rušenjem. Kako što su ukazivali brojni analitičari tog vremena, a najpregnantnije je to činio beogradski advokatski klasik Srđa Popović u nizu svojih tekstova i intervjua, Srbija se prva „ispisala“ iz ustavno-pravnog poretka Jugoslavije u septembru 1990. godine donošenjem vlastitog Ustava. Proglasila je vlastitu samostalnost u svim fundamentalnim državnim poslovima, vojnim, financijskim, sigurnosnim, carinsko-monetarnim. Jugoslovenske zakone je Srbija priznavala tek onoliko koliko je u njima pronalazila vlastiti interes. Sve to, kako je pisao Popović, „zamagljivano Miloševićevom propagandom prema kojoj je uzrok rata bio borba protiv hrvatskog separatizma. Ta činjenica je zamagljivana iz straha od strane intervencije, pa je Milošević tobože čuvao „teritorijalni integritet SFRJ“, a nije vršio agresiju na tuđu teritoriju“. Ni Milošević, kao što ni Dodik danas to ne čini, nije povukao svoju agenturu iz Predsjedništva SFRJ, kao što nije ispraznio Saveznu Vladu Ante Markovića od svojih ministara-krtica.
Spašavanje Jugoslavije
Kao što je, dakle, Milošević u jesen 1991. godine spašavao Jugoslaviju, koju je godina dana ranije razvlastio, (po cijenu simboličkog ili zbiljskog strijeljanja izdajnika), tako Dodikovih dana „spašava Daytonsku Bosnu“ dokidanjem njenog pravosudno-represivnog aparata. Prvi se je „Planom RAM“ tobože suprotstavljao separatizmu Zagreba i Sarajeva, drugi spletom siledžijski isforsiranih zakona zaustavlja „unitariziciju BiH“ po mjeri „političkog Sarajeva“, koju je, nota bene, svojedobno sam omogućio usvajanjem zakona koje ovih dana odbacuje.
Milorad Dodik je u svom dugo pripremanom i pažljivo segmentiranom scenariju državnog udara aktiviranom na dan izricanje presude, isključio ozbiljniji otpor državnih institucija i čelnih ljudi onoga što on pežorativno tretira kao „političko“, odnosno „,muslimansko Sarajevo“. Tokom dvije godine koji je dijelio vlast sa političkim jadom i državničkim čemerom koji sebe naziva „Trojkom“, mogao se uvjeriti u njihove ništavne kapacitete, potpunu intelektualnu pothranjenost, te žalosnu insuficijentnost u etičkom, diplomatskom, formalno-pravnom pogledu. Ne, nisu su se Elmedin Konaković, Edin Forto,Nermin Nikšić, Ramo Isak… pojavili niotkuda, niti su pali s neba, a pogotovo nisu izvučeni iz šešira američkog ambasadora: oni su logičan, neizbježan nus produkt, političkih, duhovnih, razvojnih procesa koje su više od tri decenije odvijaju u okrilju onoga štose vrlo kreativno zove bošnjačka nacionalna i državna politika. Bošnjaci nisu dangubili prethodnih tridesetak godina: sistematično su i predano radili na projektu svoje debilizacije i ometenosti u razvoju kao nezobilaznih sastavnica vlastitog nacionalnog identiteta.
„Sa opozicijom iz Republike Srpske nismo mogli osigurati prohodnost evropskih zakona“. Ovom je besmislicom ministar vanjskih poslova Konaković prije samo mjesec dana branio vlastitu odluku da se nakon posljednjih izbora trećina državna vlasti dodijeli političkom projektu čija glava nije, niti je ikada bila u Bosni i Hercegovini. „Političko Sarajevo“ i trenutno vladajuće i ono koje je to bilo decenijama (a i istoj je praksi riječ) uzda se posljednjih dana u dosljednost opozicionih stranaka u Republici Srpskoj i čvrstinu karaktera njihovih lidera. Istih, dakle, onih stranaka i lidera koje oni ne samo što su odbacili za ljubav Dodiku, nego i koje kroz svoje šovinističke medije i analitičke janjičare tretiraju „čoporativno“ kao pripadnike „genocidnog naroda“ i, pore ostalog, cinično pljuju po njihovim sunarodnjacima pobijenim u Sarajevu!
Zagreb vreba priliku
Ovih dana ministar Elmedin Konaković predvodi obezglavljenu, smušenu bulumentu provincijskih galamdžijski liliputanaca koji se uzdaju u “prohodnost” evropskih tenkova kroz bespuća antidržavnih, minskih polja koja je posijao režim sa kojim su se udružili. “Svi u BiH, osim SNSD-a na vanjskopolitičkom planu govore jednim glasom“, probrbljat će ministar vanjskih poslova platonski zaljubljen u vlastitu kontraproduktivnu „elokventnost“. I to će reći u istom danu kada su u Zagrebu premijer Andrej Plenković i ministar vanjskih poslova Goran Grlić Radman primili Dragana Čovića i stanovitu statistkinju, poluanonimnu parlamentarku iz BiH, nevješto glumeći državni, a ne stranački karakter i mizanscenog sijela. Dan- dva kasnije, ponovo izbjegavajući da iznese svoj razgovjetan sud u državnom udaru koji se odvija u susjedstvu, Plenković će najaviti kako je to (prijetnja raspadom) prilika da se napokon riješi ustavnopravni položaj Hrvata u BiH. Sve je onako kako su prije trideset i kusur godina agresiju na BiH (i Hrvatsku) njegovi politički prethodnici i uzori iskoristili dariješe „hrvatsko pitanje“ u Bosni i Hercegovini.
Potpuno je irelevatno pitanje ko u posljednjim procesima (koji u prepoznatljivoj formi i predvidivoj dinamici traju najmanje deceniju- od ruskog upada u Ukrajinu) komanduje Miloradu Dodiku, je li njegov naredbodavac u Moskvi, ili mu je, pak, šef u Beogradu. U oba scenarija oni očekuju od laktaškog kriminalca da „pobije sve i vrati se sam“ pod njihove velikodržavne skute. Vučić je učestao i ubrzao komunikaciju sa Dodikom vjerovatno iz razloga da on ne bi morao „streljati četu studenata u jednom danu“ (15. marta), prepustivši prekodrinskom trabantu inicijativu prljavu ulogu remetilačkog faktora u regionu.
Kako god se sve ovo završilo, treba imati na umu sljedeće: Dodik ne bi mogao planirati ni izvršiti nikakav državni udar, da mu nisu stavljeni u ruke institucionalni alati za taj zločinački poduhvat. To što on danas izdajnicima prijeti robijom, a ne strijeljanjem, svjedoči da se ponešto ipak prelomilo u odnosu na vrijeme pred Veliki Zločin! (Senad Avdić, (Slobodna Bosna)
Diana Ondelj Maksumić, dobri duh Mostara
„Ja sam zaražena Mostarom“, kaže Diana Ondelj Maksumić.
Diana je rođena u Mostaru, snježnog decembra 1969. godine. One slavne godine kada se prvi čovjek prošetao Mjesecom. Kćerka je Dražena Ondelja, poznatijeg u gradu kao Pera, „has Mostarca“, vječne liske i veležovca, i Sanje Černigoj, rođene Splićanke, koju su ovdje dopuhali vjetrovi nepredvidive sudbine. Od nje je Diana preuzela beskrajnu ljubav prema moru, mediteranskim mirisima, bojama i zvucima. Prvi Ondelj, neki Pietro, inače, u Mostar je stigao sredinom devetnaestog vijeka, još za turskog „vakta i zemana“, negdje sa sjevera Italije, pod originalnim prezimenom Ondei, koje se, s vremenom, mostariziralo u Ondelj. Zaljubi se Pietro, strastveno, talijanski, oženi se i ostade u Mostaru. Njegovi potomci ostali su ovdje do danas, rađali se i umirali, živjeli i borili se, dijeleći svakojaka, dobra i zla vremena sa svojim sugrađanima, svih vjera i svih nacija, govoreći istim – mostarskim jezikom. Neke od Pietrovih potomaka raselio je daleko i bespovratno naš posljednji rat, tako da su Diana i njena sestra posljednji Ondelji u Mostaru.
Dijete je ulice Alekse Šantića, prema tvrdnjama onih koji su u njoj rođeni i živjeli, nekada najljepše mostarske ulice. U oštroj konkurenciji tih „najljepših mostarskih ulica i sokaka“, hladovita Šantićeva je uvijek bila poveznica između Starog i Novog, između tradicionalnog i modernog. Nosila je ime najpoznatijeg mostarskog pjesnika i, u sjeni njenih krošnjatih lipa, u grlenom smijehu onih koji su njome hodili, u glasnim razgovorima, u zvucima djece u neprekidnoj igri, u uzdasima zaljubljenih pod tim lipama, rađao se i trajao duh Mostara, onog grada kojeg možda, takvog, više nikada neće biti. U toj su ulici, osim tih lipa, porodičnih kuća i zgrada izgrađenih poslije „onog rata“, bili i škola, i kino, i, da ne pretjeramo s pohvalama, Okružni zatvor, u Mostaru poznatiji kao Ćelovina.
Diana je odrastala u neprekidnom i dugom nizu ugodnih, bezbrižnih i mirnih godina koje su mirisale na kolače, komšijske trpeze, igre i druženja, zajedničke proslave rođendana i svih mogućih praznika, na sve izlete i putovanja, duge boravke u Splitu na ferijama, na uparađene školske priredbe… Nosila je stalno u duši, kao najveću dragocjenost, ljubav prema gradu u kojem se mladovalo, živjelo i uživalo. Gradu kakav je tada bio i prema njegovim ljudima koji nikada više neće biti kakvi su tada bili. U dječijim i djevojačkim šarenim danima i snovima vječite odlikašice rađala se strast za stalnim učenjem i otkrivanjem novog, za čitanjem, pisanjem, jezikom i književnošću, a i zanosni zov scene bivao je sve jači. Željna novih saznanja, upijala je raskoš brojnih mogućnosti i sveg bogatstva različitosti tih „dobrih vremena“, i uvijek se vraćala Mostaru, kao svom izvoru i svom ishodištu.
Još kao studentica, 1991. godine, dobila je nagradu „Mak Dizdar“ na Konkursu za najbolju prvu neobjavljenu zbirku poezije na književnoj manifestaciji „Slovo Gorčina“. U proljeće te iste godine, na sceni Studija 64 Narodnog pozorišta u Mostaru, uz dopuštenje i podršku tadašnjeg direktora Ahmeta Obradovića, Diana i još nekoliko mladih mostarskih pjesnikinja izvode scensko-muzički kolaž „Krivci“, sačinjen od njihovih mladenačkih stihova, koji su same osmislile i priredile. Početkom sljedeće, 1992. godine, dok su se nad gradom i ovom zemljom već nadvijali prijeteći i tamni oblaci neslućenih nevolja, u Domu mladih na Rondou održana je promocija njene prve zbirke pjesama „Nedostajanja“, koja je uskoro trebala biti i objavljena. Činilo se da možda ipak ima nade i da će sve biti kako treba. Zbirka nikada nije ugledala svjetlo dana. Počeo je rat…
Početkom rata Diana je izbjegla u Split, kod svoje bake, i tamo, strepeći, osluškivala ružne vijesti o razaranju grada i brojnim pogibijama svojih komšija i drugova, do jučer dječaka, s kojima je odrastala. Nije izdržala dugo. Već u jesen te prve ratne godine, uprkos molbama i preklinjanjima svojih najdražih, vraća se u ratni Mostar. Razlog za to bio je i Maksi, mostarski glumac i pisac Nedžad Maksumić, s kojim je, već tada, jedino mogla zamisliti svoj život. Počela je sa, naravno, neplaćenim radom u Konzulatu mostarske Dječije ambasade, istovarujući skoro svakodnevno kamione humanitarne pomoći i dijeleći najnužnije potrepštine porodicama koje su u tom zlom dobu ostale u gradu i pokušavale brinuti se o svojoj djeci, prehraniti ih i obući. Trajalo je to sve do devetog maja 1993. godine, kada je počeo „drugi mostarski rat“.
Jedna strana grada, u kojoj, prema zamislima pobjesnjelih gospodara rata, niko nije trebao preživjeti, razarana je i pretvorena u golemu ognjenu buktinju koja je gorjela u vedrim majskim noćima. Na drugoj strani grada su mnogi ljudi ubijani, premlaćivani, ponižavani, istjerivani iz svojih kuća i stanova, zatvarani u logore… Jedina krivica bila je njihovo ime i prezime. Na Maksijeva vrata vojnički kundaci zalupali su sredinom juna te godine. I on je imao krivo ime i prezime. Uspio se spasiti skokom kroz prozor, pobjeći im i skriti se na nekoliko dana kod Dianinih, bake Milene, rođene Sarajke, i djeda Nike Pere, najdobroćudnije duše koju možete zamisliti. Ostati tu duže bio je prevelik rizik. Diana i Maksi jednog vrelog junskog poslijepodneva krenuli su na put, plativši zadnjim novcima svoj bijeg preko strogo čuvanih kontrolnih tačaka, na kojima su namrgođeni i dugim cijevima naoružani vojnici procjenjivali da li da ih propuste ili zauvijek zaustave. Uspjeli su jedva nekako, tek duboko u noć, stići do Splita. Tu su ostali nekoliko mjeseci, tražeći bilo kakav izlaz. Uspjeli su se za to vrijeme nekako i vjenčati u Trogiru, jer su ih u Splitu i okolnim manjim gradovima redom odbijali zbog nacionalnosti mladoženje i njegovog „orijentalnog“ imena i prezimena, koji su im bili neprihvatljivi u tom vremenu i na tom prostoru. Mlada u pozajmljenoj haljini i mladoženja u pozajmljenom odijelu i prevelikim, tuđim cipelama stali su pred gradskog vijećnika, koji ih je pozdravio riječima „kako je sretan da može sklopiti brak između pripadnika dvaju prijateljskih naroda“. Nakon toga, čekali su njih dvoje „garantno pismo“, taj neobični dokument koji je neko trebao odnekud poslati i koji je garantovao da će ih neko, negdje daleko, u nekoj drugoj zemlji, primiti i zbrinuti. Najzad je stiglo to pismo iz Italije i njihov brod je zaplovio u nepoznato, krajem decembra te 1993. godine. Mislili su da odlaze zauvijek.
U Italiji su zavisili sami od sebe. Završili su u nekom seocetu u Pijemontu, na vrhu nekog brda. Njihovi domaćini nisu razumijevali šta znači biti izbjeglica niti su se trudili da razumiju. Njih dvoje nisu znali jezik, niti su poznavali ikoga ko bi im mogao olakšati život. Nije bilo nikakve socijalne pomoći niti je iko, osim par novostečenih prijatelja, vodio ikakvu brigu o njima. Skoro za sve su se morali boriti i izboriti sami. Manijakalno su se bacili na ubrzano učenje talijanskog. Zvuči nevjerovatno, ali već nakon četiri mjeseca izbjeglištva Diana i Maksi mijenjaju mjesto svoga življenja, sele u Cerviu, blizu Ravenne, na talijansku obalu Jadrana, i počinju raditi na predstavi na talijanskom jeziku „Regna un grande silenzio…“, koju je Maksi napisao i režirao. U predstavi, osim Diane i Maksija, igralo je i dvoje izuzetno talentovanih mladih talijanskih glumaca, a producent predstave bila je pozorišna kompanija iz Cesene „Raffaello Sanzio“. Predstava je započela svoj teatarski život, putovala širom Italije, učestvovala na najvećim pozorišnim festivalima, a na festivalu u Luganu, u Švicarskoj, osvojila je Prvu nagradu Stručnog žirija.
Njih dvoje, nakon toga, poslije audicije, počinju raditi kao profesionalni glumci u pozorišnoj kompaniji iz Đenove, u predstavama klasičnog teatarskog repertoara, prema djelima Moliera i Goldonija, a već naredne godine pronalaze angažman u teatru iz Breše, gdje igraju u komadima Čehova i Wildea. S tim predstavama obilaze cijelu Italiju, igraju na najvećim scenama, u najpoznatijim pozorištima, pred brojnom i zahtjevnom publikom. Osim toga, drže i pozorišne laboratorije, i sve vrijeme istrajno pišu i objavljuju. Dianina poezija zastupljena je u Antologiji savremene bosanskohercegovačke poezije, izdatoj u Rimu 1994. godine, s predgovorom Predraga Matvejevića, a 1997. njena pjesma „Odgovor“ nagrađena je na evropskom pjesničkom konkursu „Genovantasette“. Predsjednik žirija bio je veliki talijanski pjesnik Eduardo Sanguinetti.
Ali želja za povratkom u Mostar bivala je sve jača. Čim su dobili ponudu da se vrate i zaposle u Pozorištu lutaka kao glumci, odlučili su je prihvatiti. Mada su se vraćali u nepoznato, u grad razrušen i obogaljen, u pozorište koje je bilo skoro ugašeno i od kojeg je opstajao samo još tračak goruće nade, i to kod rijetkih entuzijasta, iako njih dvoje nije znalo ni gdje će stanovati ni kolika će im biti plaća, osjećali su da tamo pripadaju. U svoj rodni grad, iz kojeg su četiri godine ranije jedva utekli, vratili su se u žarko ljeto 1997. godine.
Diana je odrastala gledajući od najranijeg djetinjstva predstave tog Pozorišta lutaka, diveći se njegovim starijim glumcima, velikim umjetnicima lutkarstva, koji su bili njeni junaci, Risti Vujoviću, Dubravki Šunjić Vujović, Edi Ljuboviću, Ljubici Karačić, Franciski Spahić, Azri Ljubović, Ulfeti Skikić, Hamici Nametku, Salki Šariću… Diana je voljela to pozorište kao što ga voli i danas. Nije se dvoumila. Ta kuća postala je njena. Čak su dvije godine i živjeli u tom pozorištu. U dvjema kancelarijama. Nagrada za sva odricanja bili su joj zažagreni dječiji pogledi, strepnje za njihove lutkarske junake, grleni smjehovi, vesela lica i burni aplauzi na kraju svake predstave. Prva njena predstava po povratku bila je Maksijev „Snjeguljac“, u kojoj je Diana sa zanosom i ljubavlju odigrala ulogu Zle kraljice, a dječica su joj dobacivala i željela njenom liku sve najgore. To joj je bila najbolja pozorišna kritika i najznačajnija moguća pohvala. U međuvremenu, 2003. godine, osvojila je najveću životnu nagradu i najznačajnije priznanje, kćerku Koranu, koja je od roditelja naslijedila posebnost, kvalitet i izvrsnost u svemu čime se bavi.
Slijedile su mnoge lijepe i značajne predstave. Već punih 28 godina Diana je zaštitni znak ove teatarske kuće. Sada je prvakinja ovog pozorišta, čiji je mali i predani ansambl zanesenjaka ostvario mnoge uspjehe. Brojne su saradnje s najuglednijim evropskim lutkarskim rediteljima iz Bugarske, Bjelorusije, Poljske, Srbije, Slovenije… Prva nagrada koju je uskrslo mostarsko Pozorište lutaka poslije rata osvojilo bila je upravo ona koju je zaslužila Diana Ondelj Maksumić, za najbolju glumicu na Osmom međunarodnom festivalu pozorišta za djecu u Subotici 2001. godine, za naslovnu ulogu u predstavi „Mačak u čizmama“, u režiji Elžbjete Eysimont. Predsjednik žirija bio je akademik Henrik Jurkowski, jedan od najznačajnijih lutkarskih stvaralaca i teoretičara. Od tada brojne su pojedinačne i kolektivne nagrade koje je osvojila, puno je Grand Prix nagrada za najbolje predstave raznih međunarodnih lutkarskih festivala.
Osim u svom matičnom Pozorištu lutaka, Diana i Maksi bili su redovni glumci i na Kamernoj sceni mostarskog Centra za kulturu, na čijoj su sceni u poetsko-scenskim kolažima, u nadahnutoj režiji Salke Šarića, od 2000. godine, u preko 15 godina rada, pred publiku donijeli oko četrdeset poetskih imena iz cijeloga svijeta, od lokalnih, zaboravljenih pjesnika do najpoznatijih književnih nobelovaca.
Diana je sa mostarskim Pozorištem lutaka gostovala u Italiji, Norveškoj, Švedskoj, Austriji, Bugarskoj, Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori, Poljskoj, Iranu… Svuda je pronosila ime ovog grada i ove zemlje, na čast i slavu ovdašnjih teatarskih stvaralaca. Osim toga, nikada nije prestala da zapisuje svoje misli i uokviruje ih u pjesme. Njena zbirka poezije „Voda“ objavljena je 2021. godine u izdanju Centra za kritičko mišljenje. Dijanu vrijedi i čitati i gledati na sceni, od nje učiti koliko ljubavi i truda treba ulagati u svoj poziv, kako se odgovorno odnositi prema svojoj umjetnosti i radu u njoj, kako biti beskrajno odan svojim idejama i vrijednostima, ljudima sa kojim radiš, kući koju voliš i u kojoj radiš i, na kraju kao i na svakom početku, kako voljeti grad u kojem živiš. Kako iskreno voljeti čak i ovakav Mostar.
I sve se potrefilo, i ovaj zapis da bude zabilježen onih svečanih 14-februarskih oslobodilačkih dana i da priča o najljepšem duhu Mostara Diani Ondelj Maksumić bude objavljena 7. marta i da…E, pa sretan vam 8.mart, drage moje Mostarke, ma gdje bile! (Milan Račić, Tačno.net)
Fenomen Davida Lyncha
Posljednje svoje dugometražno ostvarenje, „Unutarnje carstvo“, David Lynch snimio je sad već davne 2006. godine. Ako se i ne sjećamo fabule, aktera ili ostalih pojedinosti iz toga i prethodnih njegovih (možda i poodavno) odgledanih filmova, ako dakle tijekom ta gotovo dva desetljeća nismo imali potrebe osvježavati primarne impresije praćenjem retrospektiva periodički prikazivanih u kinu Tuškanac, na Trećem programu Hrvatske televizije, u klubu studenata Filozofskog fakulteta, na nekom opskurnijem filmsko-klubaškom ili samo intimnijem mjestu, zauvijek će s nama ipak, sve dok pamtimo i mislimo, ostati atmosfera surealnog, čak onostranog, jer Lyncheve priče (kao da) nisu od ovog svijeta. S protagonistima tog izvanserijskog autora ili bez pretjerivanja maga, iz njegovog možda ne toliko kvantitativno raskošnog (barem kad je pitanju dugi metar), pa ni stilski i tematski sasvim kompaktnog, ali bez ikakve sumnje grandioznog opusa, plahutamo iz košmara u košmar koji su umjetnički tako zavodljivi da se iz njih ne želimo buditi.
U percepciji filmologa i filmofila, znači profesionalnih gledatelja i svih onih naprosto nepopravljivo inficiranih celuloidom, Lynch je nadrastao prostor struke i umjetnosti, i vrlo se rano prometnuo u mit. Usto se lako i prirodno impostirao kao kategorija per se, kao epitet, kao sinonim za stvaralačku inovativnost i autorsku superiornost, za djetinju drskost, za ultimativni pomak. Na najbenevolentniji način izglobio nam je doživljaj filma, a onda i stvarnosti, pa i šire, arta općenito. Razmaknuo nam je granice, otvorio prostor za intelektualni rast, epifaniju i hedonizam, za daljnja zaljubljenička traganja, možda i profesionalna istraživanja. Tako ćemo njegov utjecaj, impresionističke omaže, ali i izravne i precizne reference pronalaziti u glazbi i crtićima, u galerijama i modnim editorijalima, a ponajprije u radu od njega mlađih filmaša poput unisono aklamiranih „Noćnih životinja“ Toma Forda ili pak kontroverznog „Boxing Helena“ s potpisom Lyncheve najstarije kćeri Jennifer, u camp eskapadama Nicolasa Winding Refna, u mnogim progresivnim europskim filmovima. Naposljetku, Lyncha ćemo jasno vidjeti i u Kafkinim pripovijestima, jer upravo je Kafka svojom somnambulnom motivikom snažno utjecao na oblikovanje Lynchevog instrumentarija, kao i svega onoga što decenijama razumijevamo i osjećamo kao linčevsko.
Za širu publiku, pogotovo za generaciju rođenu 1970-ih i početkom 1980-ih Lyncheva pojava, emitiranje serijala „Twin Peaks“ na javnoj televiziji, najdoslovnije su značili rastvaranje portala u druge i drugačije svjetove. Na relativno skučenom horizontu pojavio se neobjašnjivo osebujan sadržaj za kakvim bi gledatelj od većih zahtjeva morao inače svjesno i angažirano iskoračiti iz svojih građanskih, to jest srednjeklasnih okvira, kako bi to na primjer bio slučaj da se dao u potragu za nekom avangardnom zbirkom poezije, jer teško da se takvo što moglo naći na policama za tadašnje prilike uobičajene kućne biblioteke.
No, da bi se ukoračilo u jezovitu snovitost „Twin Peaksa“, koji Lynch supotpisuje s Markom Frostom, nije se trebalo potezati nikuda, neočekivano nas je zadesio u našim dnevnim boravcima, uprizorivši se u predvidljivoj simetričnosti socijalističkih regala, ludički podvaljen prosječno ili ispodprosječno načitanoj i nagledanoj publici kao whodunit žanrovski sadržaj. Kao takav je, kao malomišćanski krimić odnosno mainstream komercijalni narativ za obiteljsko konzumiranje, i prihvaćen, pa su djeca na školskim igralištima starmalo samouvjerena komentirala pojedine epizode baš kao što se to činilo s „Dinastijom“ i „Dallasom“. U NAMA-i na zagrebačkom Kvatriću nekome od tih klinaca kupljena je kazeta s hipnotičnim instrumentalima Angela Badalamentija pa se opsesivno presnimavala po kvartu kao i godinu, dvije prije Madonnin album „Like a Prayer“. S vremenom se, kako je fabula postajala hermetičnija, ipak odustajalo, ali važno je ustvrditi da ovakvu seriju „obična“ publika nipošto nije apriorno odbacila, što je doista čini kulturološkim fenomenom, baš kao što ni ranije producenti, ustvari posve neshvatljivo, nisu odbili smion i, kako bi se zdravorazumski zaključilo, neisplativ Lynchev i Frostov eksperimentalni projekt.
O Lynchevoj filmografiji je li uopće moguće reći nešto prigodničarski, jer evidentno je da se takav nesvakidašnji i kompleksan korpus ne može izložiti paušalno i ukratko. Ključno je reći, njegovi su filmovi satkani od dualnosti, na razmeđi krajnosti, u dodiru svjetova, između realnosti i iluzije, misterije i poezije, egzaltiranosti i dubokog očaja, nasilja i nujne apatije, afazije i šaputave logoreičnosti. Suštinski, ovaj se autor od svojih početaka zaokupljao patologijom i truleži koja se nakuplja, koju se sklono njegovati ispod politure i uštirkanosti (malo)građanskog miljea, ostavljajući nam uvijek tračak svjetla, koje doduše ne donosi spas, prije stvara intrigantne sjene i otvara nove prijeteće bezdane.
Puno je tu magnetičnih nokturalnih slika, neproničnog mraka, ali i neona. Mizanscena obiluje bazenima i elementima estetike američke suburbije kao i luksuznim minimalističkim interijerima, pa je tako remek djelo „Izgubljena cesta“, noir psiho triler iz 1997., negdje klasificiran kao furniture porn. Rekurentan motiv su i kolibe, a iznad svega motelske sobe kao neprikosnoveni prostor magije, uklete ceste bez kraja, čija otvorenost ne implicira oslobođenost s vjetrom u kosi, nego latentnu (u)grozu i muljavu nesigurnost. Sva ta ne-mjesta napučuju čovjekoliki zečevi, kafkijanski kukci, bajkoviti patuljci, mađioničari. Dakako, u esenciji tih slagalica, u srcu tame fatalno su ledene i nerijetko traumatizirane ljepotice u liminalnom prostoru između karnalnog i sablasnog, kao i tipično linčevske turobne domaćice čije karaktere i sudbine on gradi s dubinskim razumijevanjem i suptilnošću. Moglo bi se reći da Lynch svoje protagonistice nevoljama izlaže ne s kakvom eksploatacijskom ili pak liberalno feminističkom agendom, poput primjerice Verhoevena, nego naprotiv sa suštinski humanističkim, iskupljujućim poslanjem.
edno je sigurno, Lyncheve filmove mozaične strukture pa i izazovnog dvosatnog trajanja trebali bismo gledati oslobođeni imperativa forenzičkog seciranja, racionaliziranja, podvrgavanja nasilnim analizama i interpretacijama. Ostavljaju nas s nerješivim zagonetkama i neodgovorivim pitanjima o tome kojom se logikom likovi ukazuju i iščezavaju i jesu li njihova kretanja i fluidne transformacije plod halucinacije, ludila ili tek sna. Pitanja su tu, naravno, vrjednija od odgovora, kao što je to uostalom i atmosfera od strukture i linearnosti naracije. Kad smo kod tretiranja tematike smrti, od njegovih prvih filmova „Baka“ i „Eraserhead“ nijedan nas ne ostavlja s truplom koje je moguće pokopati. U „Izgubljenoj cesti“ priča je uglavljena između dvaju ponavljanja rečenice „Dick Laurent je mrtav.“, baš kao što u „Twin Peaksu“ Pete Martell u slušalicu izgovara „Mrtva je, Laura Palmer je mrtva.“ Lynch, dakle, kao da nikome ne dozvoljava umrijeti, smrt kod njega nije konačna, nije ireverzibilna.
Studentske godine u Philadelphiji bitne su za kasnije Lynchevo stvaranje, jer taj je urbanitet doživljavao grubim, mračnim, dekadentnim. Stanovao je tada u industrijskoj zoni nedaleko mrtvačnice ispred koje je viđao da se na zraku suše vreće za trupla što ga je inspiriralo za tjeskobno ozračje „Eraserheada“, ali i za motiviku „Twin Peaksa“. Premda su na Lynchevo stvaralaštvo ponajviše utjecala iskustva življenja u Philadelphiji i Los Angelesu, odredilo ga je i odrastanje u manjim gradovima. Rođen je u Montani, šumovitoj državi na granici s Kanadom, njegova majka, domaćica, bila je rodom iz Brooklyna, a zbog očeva posla u Ministarstvu poljoprivrede obitelj se često selila. Ozračje s početka „Plavog baršuna“ nadahnuto je gradićem Spokane; ondje nalazimo nadrealno idiličnu malu sredinu, s urednim živicama, obijeljenim ogradama i kvadratičnim travnjacima nad kojima nebom besprijekorne nijanse klize avioni, dok u jednako modrim bazenima plutaju gumene igračke. Nepomutljivo plavo nebo, bazeni, blagovaonički stolovi, kreveti, sve će to poslije postati dijelom njegove motivske puzzle. Kao dijete rado je promatrao kukce, osim Kafkinog „Preobražaja“ nije navodno mnogo čitao, a ni gledao televiziju, zato je plivao, igrao odbojku, crtao i sanjario. Opčinjen Edwardom Hopperom zaobilaznim putevima došao je do studija slikarstva i ubrzo počeo raditi animacije; još kao student producirao je svoj prvi jednominutni animirani film, jer je htio da se slike kreću.
Posljednje godine života, teško bolestan, David Lynch, poklonik transcendentalne meditacije i vlasnik dvaju noćnih klubova, čovjek koji je kreativne ideje uspoređivao s ribama koje valja smireno čekati da se upecaju, posvetio je televiziji i neformalnim audiovizualnim vinjetama u kojima je imao apsolutnu slobodu kakvu mu filmska industrija više nije mogla pružiti. U kratkim klipovima istodobno začudnim i poetičnim, a sudeći po fanovskim komentarima, također i razgaljujućim i utješnim, Lynch svoju sljedbu zabavlja meteorološkim prognozama, izvlači sretne brojeve, pokazuje im namještaj koji je sam izradio, kuha kvinoju uz apsurdno detaljne upute. Stvar je dodatno simpatična jer veliki redatelj koji je konzekventno izbjegavao očitovati se o svom zahtjevnom radu, ovdje do najsitnijih pojedinosti opisuje proces pripreme krajnje jednostavnog jela.
„Straightova priča“ u svom je minimalizmu najmanje linčevski film, a on ga je pak držao svojim najeksperimentalnijim radom. Najbizarniji, najnekoherentniji, ali moguće i najzavodljiviji naslov vjerojatno je „Unutarnje carstvo“, „Izgubljena cesta“ nepravedno je zanemarivana, kao neuspjela slovi „Dina“, široj publici najomiljeniji su „Divlji u srcu“, narativno najkonvencionalniji je „Čovjek slon“, najviše uznemiruje „Eraserhead“, mnogima je formativno ključan „Plavi baršun“ … Lynchevi filmovi neiscrpan su predmet adoracija i polemika. Visoko imaginativan opus Davida Lyncha predstavlja portal u alternativne svjetove, a time i divan bezvremeni babl za skoro pa erotsko uživanje, introspekciju, ali i toliko nužno eskapističko povlačenje pred prijetećom stvarnošću. (Vanja Kulaš, Lupiga.com)
