Ko se usuđuje javno kritikovati političku karijeru Alije Izetbegovića?
Ministrica obrazovanja u Vladi Kantona Sarajevo Naida Hota – Muminović jako se uznemirila kada je na društvenim mrežama pročitala da je izvjesna nastavnica Bosanskog jezika i književnosti rekla učeniku da ne spominje Aliju Izetbegovića – “jer je on prodao državu”. Odmah je na svom zvaničnom facebook nalogu najavila da će od “od škole zatražiti provjeru informacije i očitovanje”.
Naravno, neophodno je insistirati na depolitizaciji obrazovanja, da se u školama ne smije pominjati ne samo Izetbegović nego ni Čović, Dodik, Nikšić, Konaković, da ne govorimo o presuđenim ratnim zločincima. Ali, nije ministricu uznemirila politika u učionici, nego navodni stav nastavnice o Izetbegoviću. U istoj facebook objavi precizirala je šta ona misli o njemu:
“Alija Izetbegović, naš prvi predsjednik suverene, međunarodno priznate, nezavisne Republike Bosne i Hercegovine, vrhovni komandant njene Armije, bio je mudar i vješt političar, uvažavan i na Istoku i na Zapadu, voljeni prvak svoga naroda. Naši učenici uče o njegovom liku i djelu, o njegovom naslijeđu, čitaju njegova djela, posjećuju muzej posvećen tom naslijeđu, a kroz studijska putovanja, ekskurzije i izlete uče o svojoj domovini i slavnoj odbrani od agresije, odbrani koju je predvodio predsjednik Alija Izetbegović.”
Tako smo saznali da se ministrica ne slaže sa nastavnicom da je Izetbegović “prodao državu”, naprotiv, po njenom stručnom mišljenju, radi se o “voljenom prvaku svoga naroda”. Usput nam je saopštila i da to nije njeno usamljeno mišljenje, da Izetbegovića uvažavaju i na Istoku i na Zapadu, kao i da će uskoro i svi “naši” učenici misliti isto, jer uče sve o njemu i posjećuju njegov muzej.
NEŽELJENI KULT
Prema jednoj od brojnih definicija, kult ličnosti nastaje kroz sistematsko, javno, nekritičko hvaljenje i veličanje jedne osobe kao nepogrešivog političkog vođe koje se ponavlja u medijima, na javnim manifestacijama i u knjigama.
Upućeni kažu da Alija Izetbegović nije želio da se oko njega izgradi kult. Navodno je na nekom skupu SDA u Sarajevu zamolio prisutne da ne ustaju kada on ulazi u prostoriju i rekao:
“Draga braćo i sestre, prije svega, molim vas da sjednete. Moji stari drugovi iz zatvora ruže me. Kao, eto, stvara se kult Alije Izetbegovića, iako za ja to nisam kriv.”
Postoje i mišljenja da on to nije želio iz religijskih razloga – jer to nije u duhu islama i tradicije koju je poštovao.
Ali, ako nije želio – zašto to nije spriječio u samom začetku, kada su mu tekbirali, skandirali “Alija sokole” i ukrašavali kancelarije njegovim fotografijama? I njegova porodica tvrdi da Izetbegović nije želio da se izgradi kult.
Povodom jednog pominjanja kulta ličnosti oglasili su se iz Fondacije “Alija Izetbegović”, koju vode najbliži članovi porodice, koje bi bilo nego – Izetbegović:
“Čak i da je neko htio, nije mogao niti početi izgradnju kulta ličnosti Alije Izetbegovića jer je sam Izetbegović gradio i njegovao demokratski sistem ljudskih prava i sloboda, čak i za vrijeme agresije i genocida nad Bošnjacima. Prema tome, i Fondacija „Alija Izetbegović“ se protivi bilo kakvom djelovanju u pravcu izgradnje kulta ličnosti”.
Inače, na službenoj stranici Fondacije, možemo saznati da su objavili “bibliografiju djela Alije Izetbegovića i njihovih prijevoda te djela o Aliji Izetbegoviću i njegovim djelima”.
PERCIPIRANJE SVIJETA
Ako se i porodica gnuša kulta ličnosti zašto su onda dozvolili otvaranje Muzeja “Alija Izetbegović”, i još za direktoricu postavili unuku, ne bilo čiju, nego baš Alije Izetbegovića? A čijeg bi drugog? Na njihovoj službenoj stranici nalazi se opis lokacije na kojoj je muzej sagrađen, pominju se dvije stare kapi – kule, izgrađene nakon što je Eugen Savojski zapalio Sarajevo:
“Te stare kamene kule dobile su novi život, život Alije Izetbegovića.”
Pored te mitologizacije, koja često prati izgradnju kulta ličnosti, na istoj stranici nas obavještavaju o dosadašnjim aktivnostima. Među njima su znanstveni simpoziji i konferencije, izdavačka djelatnost, interaktivne radionice za učenike, literarna natjecanja učenika osnovnih i srednjih škola, likovne kolonije, umjetničke izložbe, katalozi, zbornici, svečane akademije… Sve povezano sa likom i djelom – Alije Izetbegovića.
Direktorica i unuka Nađa Berberović – Dizdarević, kaže da joj je djed neupitan ideal i da je ponosna što kroz svoj angažman u Muzeju može promovisati njegove “univerzalne etičke i moralne vrijednosti”:
“Mogu reći da kroz njega i njegova djela percipiram i razumijevam svijet oko sebe”.
Sa Fondacijom i Muzejom ni izbliza nisu iscrpljene sva podsjećanja na život i djelo Alije Izetbegovića.
Svake godine obilježava se godišnjica njegovog rođenja o kojoj izvještavaju i javni servisi. Povodom stote godišnjice, u Zenici je upriličena centralna manifestacija na kojoj je kantonalni premijer u svom govoru istakao:
Alija Izetbegović je, još za života, izašao iz okvira koji bi ga odredili samo kao mislioca ili državnika BiH. Alija Izetbegović, već odavno, pripada svjetskoj mislilačkoj riznici.
Njegova rodna kuća u Bosanskom Šamcu renovirana je i pretvorena u muzej. U Turskoj mu je podignuta bista i snimljena čitava televizijska serija o čijim nedostacima i istorijskim odstupanjima i plagijatima se argumentovano pisalo. Veliki broj ulica, trgova i mostova u Federaciji nazvan je po njemu, kao i ulice u Rijadu, Izmiru, Ankari i Istanbulu.
U Sarajevu su najmudriji citati iz ostavštine Alije Izetbegovića ugravirani u velike komade kamena, ali vrlo brzo se ustanovilo da to nisu baš njegove misli, nego tuđe koje je on na robiji zapisivao u bilježnicu.
DA TE NIJE ALIJA
Svi znamo pjesmu “Da te nije Alija” za koju je Dino Merlin govorio da ju je posvetio borcu Aliji Miladinu, ali su svi oko njega razumjeli “mig” pa se ona vrti na svim stranačkim manifestacijama, a odnos svjetla i mraka, pomenut u pjesmi, koristi u prigodničarskim govorima.
U knjižarama se može pronaći i slikovnica “Naš dedo Alija”, jer je Izetbegović najviše volio, tvrde upućeni, da ga se tako naziva. Slikovnica najmlađem uzrastu približava lik bivšeg predsjednika. Na jednoj ilustraciji nana unucima priča kako se Alija, kada je imao 15 godina, počeo kolebati u vjeri zato što je čitao komunističku literaturu.
Nedavno je u Sarajevu premijerno izvedena simfonijska poema “Moj bijeg u slobodu”, djelo kompozitora i dirigenta Emira Mejremića. U medijima je poema, nadahnuta životom Alije Izetbegovića, ovako opisana:
“Ovo monumentalno muzičko djelo, nadahnuto istoimenom knjigom, zadire u samu suštinu slobode čovjekovog duha. To je potraga za mogućnošću da se unutarnja sloboda pretoči u umjetnički izraz – u zvuk koji odražava misao, vjeru i ideal.”
Naglašava se i da je publika njeno izvođenje pratila uz “ovacije i emocije”.
Pomenimo još manifestacije posvećene Aliji Izetbegoviću, poput “Dana otvorenih vrata” ili “Bedema svjetlosti”, a niko ne zna tačan broj knjiga koje je o njemu napisao Fikret Muslimović.
KO JE NAPRAVIO KULT
Moglo bi se navesti još mnogo sličnih primjera, ali mislim da je i ovo sasvim dovoljno da ilustruje onu definiciju kulta ličnosti koji “nastaje kroz sistematsko, javno, nekritičko hvaljenje i veličanje jedne osobe kao nepogrješivog političkog vođe koje se ponavlja u medijima, na javnim manifestacijama i u knjigama.” Onog kulta ličnosti koji navodno nije želio ni rahmetlija niti njegova porodica, ali koji je pažljivo sazidan kao one stare kule koje “žive životom Alije Izetbegovića”.
Zbog toga ne treba da iznenađuje reakcija kantonalne ministrice Naide Hota – Muminović. Ona samo slijedi mit uspostavljen kroz knjige, okrugle stolove, naučne skupove, likovna i muzička djela o mudrom, voljenom i vještom političaru i komandantu. “Ko drukčije kaže – kleveće i laže”, uvjerena je ministrica pa zbog toga tako hitro i pravdoljubivo reaguje na navodnu kritiku “voljenog prvaka”. Kažem, navodno, jer se radi o interpretaciji događaja jednog roditelja, napisanoj na društvenoj mreži. Ali, to nije spriječilo ministricu da zatraži hitno “očitovanje” škole.
Izraz “kult ličnosti” navodno je prvi put upotrijebio Nikita Hruščov. “Razdobljem kulta ličnosti” nazvao je dvije posljednje decenije Staljinove vladavine koje su karakterisali zloupotreba vlasti i odmazde protiv svih kritičara.
Od rezultata “očitovanja” škole i razine kazne kritički nastrojenoj nastavnici, znaćemo da li je kult ličnosti definitivno utvrđen. Ali, već sada je sigurno da će, zbog ovakve reakcije vlasti, mnogi biti oprezniji kada javno govore o političkoj ostavštini Alije Izetbegovića. Što je i bio cilj reakcije. (Selvedin Avdić, Žurnal.info)
Šta nas afrički kontinent uči o demokratiji
Najuznemirujuća slika za liberalnog posmatrača nije tenk koji ulazi u predsjedničku palatu, već gomila građana koja trči uz njega i kliču. Da bismo se zaštitili od nelagode, stvaramo površne narative: dezinformacije, manjak obrazovanja, privlačnost „čvrste ruke“. Ali ti narativi su intelektualna lijenost maskirana kao analiza. Neugodna istina glasi: za milione ljudi širom Afrike, „demokratska“ era nije značila oslobođenje, nego život na rubu golog preživljavanja.
Za prosječnog stanovnika centralnog Malija ili sjevernog Burkine Faso, demokratska država bila je entitet koji ubire poreze, ali ne pruža sigurnost. Bio je to sistem u kojem je politička elita raspravljala u klimatiziranim prijestolnicama, dok je zaleđe zemlje gorjelo. Građani su gledali kako demokratske vlade nadziru rastuće džihadističko nasilje, raspad državnog autoriteta i otvorenu korupciju, dok su strane vojne baze imale veću autonomiju od vlastitih parlamenata. Kada se demokratska forma isprazni od demokratske funkcije – zaštite i javnih usluga – ljudi će neminovno izabrati poredak koji obećava vojnik, umjesto haosa kojim upravlja političar.
Kad demokratske forme proizvode samo privid odgovornosti, a ne i njenu suštinu, građani prestaju da ih brane.
Primjeri Tanzanije i Mozambika podjednako su poučni. Demokratizacija je u tim zemljama donijela višestranačke izbore, da bi sistemi zatim okamenili u mehanizme elitnog zarobljavanja i koreografisane opozicije koja ne mijenja ništa. Kada se demokratski okvir svede na praznu proceduru, a ne na stvarnu odgovornost, građani mu okreću leđa.
Sudanski slom dodatno potvrđuje optužnicu. Masovni ustanak srušio je diktatora, pregovarali su se tranzicijski okviri, a država se urušila jer je proces bio opsjednut mehanikom podjele vlasti, a slijep za političku ekonomiju nasilja koja je državu izjedala iznutra. Međunarodna zajednica insistirala je na „pravovremenim“ procedurama, ignorišući trule temelje države – što je dovelo do građanskog rata koji je zemlju raznio.
Taj put bio je isključivo agregativan i reprezentativan: forsiranje brzih, često „pobjednik nosi sve“ izbora, bez adresiranja deliberativnih i institucionalnih slabosti. Fokusiran samo na mehaniku glasanja i transfer moći, taj pristup zanemario je dublje probleme: racionalnu ignoranciju sudanskih birača, sistemsku korupciju u nastajućoj birokratiji i hronični deficit povjerenja neophodan za kompromis. Prioritetno štiteći kratak rok i zakazane datume, međunarodni akteri su ignorisali očigledno – da kratki izborni ciklusi ne mogu riješiti decenijske konflikte oko bogatstva, etniciteta i podjele vlasti, već im samo otvaraju novo bojno polje.
Neuspjeh dizajna i kako ga popraviti
Izborna disfunkcija širom kontinenta govori istu stvar: ljudi su uvjereni da demokratske procedure služe elitama, a ne javnom dobru. Slaba izlaznost nije apatija; to je racionalna procjena da ih sistem ne predstavlja. Predugo je međunarodna zajednica afričku demokratiju mjerila proceduralnom ortodoksijom – brojanjem listića i popunjavanjem „checklisti“ – umjesto funkcionalnom legitimnošću.
Zajednička nit nije kulturna nekompatibilnost, nego greška u dizajnu. U fragilnim, raznolikim društvima uspostavljeni su adversarijalni parlamentarni sistemi u kojima je konsenzus jedini branik protiv raspada. Prioritetizirali smo teatar izbora nad infrastrukturu lokalne odgovornosti. Posljedica: demokratija se ne doživljava kao mehanizam rješavanja problema, već kao brutalno takmičenje za kontrolu resursa.
Nova demokratska arhitektura mora početi ovom spoznajom: legitimnost proizlazi iz zadovoljavanja osnovnih potreba građana, a ne iz uvoza tuđih procedura.
Narativ da briga za ljudska prava sprečava efikasne sigurnosne operacije je pogrešan; izostanak legitimnih i odgovornih institucija je ono što pretvara sigurnosne snage u predatorne aktere.
Prvo, moramo preispitati korisnost modela „pobjednik nosi sve“ u duboko pluralnim društvima. Ako je izborni rezultat egzistencijalna prijetnja gubitničkoj strani, sam sistem je pogrešno postavljen. Formalizirani modeli direktne demokratije, konsocijacionalizma i podjele vlasti moraju se razmatrati ne samo kao krizni aranžmani nego kao standardna praksa.
Drugo, centar moći mora se pomjeriti. Hipercentralizirana postkolonijalna država previše je udaljena da bi bila odgovorna. Zamisliva demokratija izgleda kao radikalna decentralizacija, uz puno uvažavanje lokalnih vijeća – institucija koje često uživaju najveće povjerenje. Uključivanje sve glasnijih i sve prisutnijih mladih generacija postaje ključ uspjeha.
Treće, moramo razvezati ideju demokratije od percepcije slabosti. Demokratska država mora biti sposobna projektovati silu i provoditi zakon, ali na temelju afričke filozofije ljudskih prava „Ubuntu“ – ja te vidim i poštujem. Problem nije u ljudskim pravima, već u nelegitimnim institucijama zbog kojih se sigurnosni aparati ponašaju predatorski.
To implicira ustavne modele sa snažnim mehanizmima odgovornosti izvan izbora, te ekonomske modele koji ne tjeraju građane da biraju između demokratije i kruha. Nije riječ o napuštanju univerzalnih principa, nego o priznanju da Westminster ili američki predsjednički model nisu jedini načini da se oni ostvare. Demokratija mora ponovo „isporučivati“.
Ne samo afrički problem
Naslijeđene demokratske arhitekture svuda teško održavaju odgovornost i responzivno upravljanje. Afrika je samo oštrica tog problema, jer je ekonomska zaštitna mreža pretanka da bi amortizirala institucionalni kolaps. Evropski posmatrači ne smiju ovo tretirati kao egzotični „afrički“ fenomen. Kriza reprezentacije je globalna.
Na oba kontinenta, arhitekture 20. stoljeća bore se sa volatilnostima 21. stoljeća. U stabilnim demokratijama institucije se savijaju; u fragilnim – lome. Ali suština je ista: otuđenje građanina od moći. Evropa ima koliko da nauči iz afričke krize, toliko i da ponudi. Sve više Evropljana otvoreno tvrdi da izbori ne mijenjaju ništa i da institucije nisu sposobne odgovoriti na krize – od migracija do klimatskih promjena.
Ne tvrdim da su konteksti jednaki, već da nije opravdano uvoditi afrički izuzetak. Ako afričke poraze posmatramo kao jedinstvene, propuštamo vidjeti šta oni govore o samoj demokratiji. Stres testovi su oštriji, a ishodi razorniji, ali problemi – reprezentacija bez responzivnosti, odgovornost bez stvarne moći – muče sisteme globalno.
Progresivna alternativa je nužna: odvojiti princip demokratije od prakse njenih postojećih institucija.
Možemo nastaviti braniti nefunkcionalne sisteme proceduralnom ortodoksijom i kriviti „slabe institucije“, ili ove lomove možemo shvatiti kao dokaz da naslijeđena arhitektura zahtijeva iznova promišljanje.
Regresivan odgovor je jasan: napustiti demokratiju, kroz nostalgiju za autoritarizmom ili prihvatanje disfunkcije kao „dovoljno dobre“ za Afriku. Progresivna alternativa nužno je razdvajanje principa demokratije od prakse njenih sadašnjih institucija. Državni udari i krize predstavljaju lomnu tačku pokvarenog modela, a ne kraj demokratskog projekta.
Oslanjajući se na uvide s Gaborone Democracy Lab-a, koji su organizirali Friedrich-Ebert-Stiftung i Afrobarometar, moramo priznati da demokratske institucije mogu ponovo funkcionirati – ali samo ako im dopustimo da evoluiraju. Rješenje nije u propovijedanju sporih reformi, već u kreativnom, hrabrom institucionalnom redizajnu koji prioritizira ono što građani trebaju, a ne ono što međunarodni indeksi mjere.
(Abubakar Sidiq Jaafar, ips.journal, tačno.net)
Može li internet da se ugasi?
Zamislite jutro posle pada interneta. Koliko god da ste sad ubeđeni da bi vas to obradovalo, verovatno bi vas zateklo nespremne. Mogli biste da kupite namirnice na čekove, ako ih još imate. Da se javite na posao fiksnim telefonom, ako ga niste odjavili. Mogli biste da odete negde kolima, ako još uvek umete da se snađete bez navigacije.
Kvar u data centru u američkoj državi Virdžiniji krajem oktobra podsetio nas je da ako je nešto malo verovatno ne znači da je nemoguće. Internet je postao nezamenljivi oslonac savremenog života, ali među njegovim sastavnim delovima ima zastarelih programa i zarđale fizičke infrastrukture, pa se postavlja realno pitanje šta bi sve moglo da izazove slom.
Odgovor je prost: nesrećan splet okolnosti ili par ciljanih napada ili i jedno i drugo. Ekstremno nevreme bi moglo da uništi nekoliko ključnih data centara. Jedna jedina linija koda koju je napisala veštačka inteligencija, u dubinama pogona nekog od gigantskih provajdera – kao što su Amazon, Gugl i Majkrosoft – mogla bi neočekivano da se aktivira i izazove kaskadni krah softvera. Nekoj naoružanoj grupi ili nečijoj obaveštajnoj službi moglo bi da padne na pamet da preseče podvodne kablove.
To bi bilo loše. Ali pravi događaj sudnjeg dana, koji i danas zabrinjava malobrojne stručnjake za internet, nešto je drugačiji: neočekivana greška pokreće lavinu u izanđalim, decenijama starim protokolima koji leže u osnovi čitavog interneta. Pomislite na mrežnu infrastrukturu koja usmerava tok konekcije, ili adresare koji omogućavaju jednoj mašini da locira drugu. To bi bila kataklizma i u najmanju ruku bi vam bila potrebna čekovna knjižica da je preživite.
Sudnji dan bi mogao da se desi kad letnji tornado protutnji kroz Kaunsil Blafs u Ajovi i razvali klaster data centara iz Guglovog servisa. To geografsko područje, nazvano „us-central1“, predstavlja deo Guglove globalne infrastrukture od kritičnog značaja za njegovu Klaud platformu, kao i za Jutjub i Džimejl – tu se desio prekid 2019. kada su ovi servisi popadali širom SAD i Evrope.
Nečija večera bi zagorela jer se kulinarski video na Jutjubu ukočio. Radnici širom sveta bi uzalud pokušavali da otvore svoje mejlove, a onda bi se pomirili sa sudbinom i prešli na razgovore uživo. Visoki američki zvaničnici možda bi primetili da su neke vladine službe sporije, pa bi nastavili da se dopisuju preko Signala.
Sve to je nezgodno, ali nije ni blizu kraja interneta. „Tehnički, ako imamo dva umrežena uređaja i među njima ruter, internet radi“, kaže stručnjak za sajber bezbednost i aktivista za digitalna prava Mihal „rišek“ Vožnjak, koji radi u DNS-u, sistemu koji je bio zahvaćen oktobarskim prekidom.
S druge strane, „činjenica je da se na internetu javljaju prevelike koncentracije“, kaže Stiven Mardok, profesor računarskih nauka na Univerzitetskom koledžu u Londonu. „Tako vam je to u ekonomiji. Prosto je jeftinije strpati sve stvari na isto mesto.“
Ali šta ako onda toplotni talas na istoku Amerike sprži US East-1 – sastavni deo kompleksa u Virdžiniji gde je, između ostalih, smešten i tzv. „Datacenter Alley“, ključno čvorište Amazonovih onlajn usluga (Amazon Web Services, AWS) koji je bio u fokusu oktobarskog prekida. U međuvremenu, desi se sajber napad na neki veliki evropski klaster, recimo u Frankfurtu ili Londonu. Mreže počnu da preusmeravaju saobraćaj na sekundarna čvorišta, manje korišćene data centre, koji će poput pomoćnih puteva u vreme saobraćajnih gužvi u Los Anđelesu ubrzo i sami postati zagušeni.
Ili, da ostavimo filmski scenario katastrofe i pređemo na rizike automatizacije: povećani saobraćaj bi mogao da aktivira grešku u internoj infrastrukturi AWS-a koju je veštačka inteligencija napravila nekoliko meseci ranije, a koja nije primećena jer je letos na stotine zaposlenih u AWS-u otpušteno u okviru širih planova kompanije za automatizaciju. Preplavljen nepoznatim zahtevima, AWS počinje da se urušava.
Pada Signal. Padaju Slack, Netflix i banka Lloyd’s. Rumba usisivači se gase. Pametni dušeci polude, a pametne brave otkazuju poslušnost.
Kada bi Amazon i Gugl pali sa mreže, internet više ne bi ličio na sebe. AWS, Majkrosoft i Gugl zajedno čine više od 60% svetskog tržišta usluga u oblaku. Praktično je nemoguće proceniti koliko servisa zavisi od njih.
„Ali bi internet na svom najrudimentarnijem nivou i dalje funkcionisao“, kaže Dag Madori, stručnjak za internet infrastrukturu koji proučava poremećaje. „Samo ne biste mogli da radite sve ono što ste navikli na radite na internetu, jer sve to opslužuju ovi meta centri.“
Možda mislite da su najveća pretnja napadi na podvodne kablove. Ta mogućnost uzrujava vašingtonske tink tenkove, ali inače nema mnogo smisla. Podvodni kablovi se redovno kidaju, kaže Madori. Ujedinjenje nacije procenjuju da se godišnje na njima desi oko 150 do 200 kvarova. „Da biste stvarno uticali na komunikaciju, morali biste da prekinete gomilu kablova. U industriji podmorskih kablova bi vam rekli da to stalno rade.“
Recimo da neka anonimna hakerska grupa pokrene napad na provajdera DNS usluga, telefonski imenik interneta. Verisign, na primer, opslužuje svaki onlajn sajt koji se završava određenim „.com“ ili „.net“. Ultranet opslužuje one sa „.biz“ i „.us“.
Madori kaže da je izuzetno malo verovatno da bi neki od njih ikada mogao biti ugašen. „Kad bi se nešto desilo Verisignu, nestao bi .com domen. Finansijski podsticaj je suviše veliki da bi dopustili da se to ikada dogodi.“
Ali da bi se zaista uništio širi ekosistem bila bi potrebna greška ogromnih razmera, koja utiče na infrastrukturu fundamentalniju od Amazona i Gugla. To bi bio događaj bez presedana – najbliža analogija je napad iz 2016. godine na Dyn, manjeg provajdera DNS usluga, što je oborilo Gardijan, X i druge.
Sa padom .com domena, u mraku bi se zatekle banke, bolnice, finansijske usluge i većina komunikacionih platformi. Nešto vladine internet infrastrukture bi i dalje bilo onlajn, recimo američki sistem za bezbednu razmenu poruka Siprnet.
Ali, bar za štrebersku zajednicu stručnjaka, internet bi i dalje postojao. Na kraju krajeva, ima blogova sa vlastitim hostingom, decentralizovanih društvenih platformi poput Mastodona i malo korišćenih nacionalnih domena kao što su „.io“ za Britansku teritoriju Indijskog okeana ili „.is“ za Island.
Mardok i Madori mogu da zamisle scenarije koji bi uništili ono što preostane. Mardok pomišlja na grešku u BIND-u, softverskom jeziku koji podržava DNS. Madori podseća na svedočenje grupe hakera iz Masačusetsa koji su 1998. obavestili Kongres SAD o ranjivosti koja bi mogla da „obori internet za pola sata“.
Ta ranjivost se odnosila na sistem za jedan nivo viši od DNS-a: protokol koji upravlja razmenom ruta između velikih mreža (Border Gateway Protocol) i koji usmerava sav saobraćaj na internetu. To je izuzetno malo verovatno, kaže Madori. Takav događaj bi pokrenuo opštu uzbunu, ali taj protokol je „super otporan, inače bi se odavno srušio“.
Ako bi se ikad desilo da se internet potpuno isključi, ne znamo da li bi mogao ponovo da se pokrene, kaže Mardok. „Otkako radi, niko nije isključio internet. Nema pouzdanog recepta za ponovno uključenje.“
U Velikoj Britaniji postoji plan za nepredviđene situacije, ili je bar postojao. Ako se internet ugasi, ljudi koji znaju kako funkcioniše treba da se sastanu u jednom pabu izvan Londona da se dogovore šta da se radi, kaže Mardok. „Ne znam da li to još uvek važi. Bilo je to pre mnogo godina i nikad nisam saznao koji je to pab.“ (Aisha Down, The Guardian, za Peščanik prevela Milica Jovanović)
