MEDIJSKI TRETMAN SAMOUBISTVA: Odsustvo empatije prema žrtvama

Tweet Kako izbjeći senzacionalizam i odgovorno izvještavati o samoubistvima Jedan nesvakidašnji...

MEDIJSKI TRETMAN SAMOUBISTVA: Odsustvo empatije prema žrtvama

Kako izbjeći senzacionalizam i odgovorno izvještavati o samoubistvima

Jedan nesvakidašnji naslov na novom portalu (Faktor.ba) privukao mi je pozornost na temu kojoj bh. mediji daju veliki publicitet i posvećuju malu, gotovo nikakvu, profesionalnu pažnju i obzir. Riječ je, dakle, o samoubistvima i o načinu na koji se o njima piše.

Premda je ovaj prilog na pomenutom portalu, prenesen, ustvari, iz nedjeljnika Stav, broj 5, pisan s očitom analitičkom pretenzijom i poziva se na određene izvore i statistike, njemu bi se moglo štošta prigovoriti. Dakako, najviše politizacija samoubistava. Ona je očigledna u cijelom tekstu i pogotovo u naslovu.

Pogledajte taj naslov: “Bolji dio” Bosne i Hercegovine: Republika Srpska treća u Evropi po broju samoubistava.

S Dodikovim izjavama, provokacijama i glupostima, jer se naslov očito na njih oslanja, možete se obračunavati kako god hoćete. Možete voditi ozbiljne rasprave, a možete ih i ismijavati u komentarima i u kolumnama. Satira je poželjna, ali nje nema. Sve je dopušteno dok iznosite svoj stav i mišljenje i dok se držite činjenica.

Jedino nije dopušteno “obračunavati se” s njime na način na koji je postupljeno u ovom slučaju. Služiti se ironijom (“Bolji dio BiH”) i govoriti i pisati o vrlo ozbiljnom društvenom problemu kakav su samoubistva, nije dobro novinarstvo. Čemu ironija u naslovu članka u kojem se navode informacije o visokom broju samoubistava u tom entitetu? Ako je motiv podsmijavanje Dodikovim tvrdnjama, što je dojam koji se nameće ovim naslovom, dobijeni rezultat je sušta suprotnost. Potpuno odsustvo empatije prema žrtvama i njihovim porodicama. Čak i podrugivanje.

To je, čini mi se, usamljen primjer politiziranja ove teme i možda zaslužuje neki drugi komentar i analizu.

Šta je onda uobičajeni, da kažem, tipični odnos naših medija? Ponovo, odsustvo empatije prema žrtvama i njihovim porodicama. Ali, ovog puta ne načelno i općenito, ni u nekoj političkoj ravni, već vrlo individualno – u svakom konkretnom slučaju.

Informacije o samoubistvima, nerijetko sa fotografijama osoba koje su se odlučile na taj tragični korak, svakodnevno su na stranicama svih dnevnih novina, većine portala i dijela lokalnih i privatnih televizija. Prevladavaju senzacionalizam, objavljivanje punog imena žrtava, imovno i bračno stanje (“siromašan”, “teško živio”, “imao je sve”, “rastavljen”, “dijete bez roditelja”), nastojanje da se “istraže” sve okolnosti i ispitaju eventualni svjedoci i članovi porodice, susjedi, prijatelji… Nerijetko možemo vidjeti i privatne slike žrtava ili fotografije članova porodice u okolnostima nepovoljnim po njih – u stanju šoka, ili dok pred kamerama mole da ih ne snimaju.

Previše detalja o tome i pogotovo o načinu izvršenja samoubistva može podstaći na nova samoubistva. O tome svjedoči i ovo upozorenje Društva novinara Vojvodine.

Svjedoci smo niza primjera većeg ili manjeg zanemarivanja profesionalnih standarda i etičkih normi i u bh. medijima, ali za ovu analizu dovoljan će biti samo jedan kao ilustracija. Ali, nije sve tako crno u crnim hronikama. Drugi i treći primjer spadaju u kategoriju djelimičnog poštivanja profesionalnih standarda i normi.

Prvi je primjer novinski. Je li bilo nužno objavljivanje imena samoubica od kojih je jedan čak maloljetnik? Zašto je u obje priče trebalo uvoditi ostale članove porodice, a za neke i šta rade (otac u pekari, sestra na fakultetu u Banjaluci)?

Drugi je primjer televizijski. Premda je naš saradnik iz Banjaluke i autor vrsnih analiza na ovoj web stranici s razlogom Alternativnoj televiziji prigovarao da samoubistvima anonimnih ljudi daje previše prostora, ovaj konkretni prilog, objavljen na samom početku 2015. godine, predstavlja izuzetak od tog niza i ne zaslužuje tu vrstu kritike.

Zašto? Objavljivanje ovog priloga može biti opravdano zbog toga što je samoubistvo izvršeno na javnom mjestu (pred Palatom predsjednika RS-a) i pred brojnim građanima (“prava drama”), uz to upravo prvog januara (kod novogodišnje jelke). Prilog je profesionalno urađen, ali samo do trenutka kad reporterka “saznaje” i objavljuje puno ime osobe koja je to počinila.

Treći je primjer iz online medija. Za njega bi se moglo kazati da je urađen vrlo dobro, jer osim osnovnih informacija, donosi i kontekst i dodatna objašnjenja socijalnog psihologa. Ali, i ovaj prilog boluje od iste bolesti.

U njemu su takođe objavljena puna imena četvorice počinilaca samoubistava i inicijali samo za jednog. Prvo je pitanje: po kojem je kriteriju napravljena ta razlika? Drugo, djelimično opravdanje za objavljivanje imena ostalih može predstavljati saznanje da su ona već bila u medijima. Ali to i nije pravo opravdanje: ako su drugi pogriješili, moramo li grešku ponavljati i mi? Samo za jedno od ovih četvoro imena ima opravdanja da bude objavljeno jer u tom slučaju postoji dodatni kriterij. Javni interes. Naime, osoba o kojoj je riječ je pripadnik Državne agencije za istragu i zaštitu (SIPA) koji je prije toga izvršio ubistvo. Za ostale opravdanja nema.

Imaju li, dakle, anonimne osobe, koje su živjele anonimnim životima, izvan pozornosti javnosti, pravo na anonimnu smrt i u slučajevima samoubistava? Treba li objaviti sve takve vijesti i sve detalje do kojih novinari mogu doći? Treba li objaviti imena počinilaca samoubistva, imena članova njihovih porodica, susjeda koji daju izjave?

O tome se vode rasprave u profesionalnim novinarskim udruženjima i redakcijama u cijelom svijetu. Iako ne postoji jedinstven standard koji svi prihvataju, većina profesionalnih organizacija i novinara smatra da takve vijesti nisu u javnom interesu i da ih u principu ne treba objavljivati. Objavljuju se samo onda kad su u pitanju javne ličnosti – sa svim podacima o počiniocu (ponovo, uz dužan obzir prema porodici), ili kad je u pitanju samoubistvo na javnom mjestu ili ono počinjeno na “spektakularan način” (pred masom građana, na gradskom trgu, padom sa znamenite građevine, crkve i slično). A i tada, kad su u pitanju te specifične okolnosti, samo uz navođenje inicijala počinilaca i bez previše detalja.

Samoubistva se tretiraju kao duboko intimni i tragični čin i zato im se i prilazi sa najvišom mogućom diskrecijom i saosjećanjem. Novinari po prirodi posla su radoznali i ljubopitljivi, ali ta radoznalost ne bi smjela biti na štetu bilo kojeg čovjeka – osim ako za to ne postoje jasni javni interesi. Ali i tada mora postojati puna profesionalna odgovornost i obzir. Preporučujem tekst o tome kako odgovorno izvještavati o samoubistvu.

About The Author

NAJČITANIJE

Dnevni komentar, Dnevnici, Fake & Spin, Medijska i informacijska pismenost, Medijsko-političke analize, Naslovnica, Političke emisije, Twitter iz dana u dan

Latest