Objavljivanje dokumenata iz istrage ne može se koristiti bez dodatnih provjera i ne smije biti zamjena za nefunkcioniranje policije i pravosuđa

Objavljivanje ekskluzivnih informacija iz zapisnika o istrazi koju Tužilaštvo BiH vodi protiv osumnjičenog bivšeg direktora Uprave za indirektno oporezivanje naravno da nema samo jednu dimenziju. Pravnu. O toj dimenziji i o novim sudskim postupcima, koji su očekivani ili bi mogli uslijediti, uključujući i parnični postupak za klevetu, bilo je riječi u prošloj analizi.

Medijska dimenzija nije ništa manje bitna. Pogotovo za novinare. Ali jednako tako i za javnost, pa i sud ukoliko dođe do sudskog postupka.

Objaviti ili ne objaviti nije dilema s kojom se mediji pretjerano “opterećuju“. Ako i imaju takvu dilemu, najčešće je rješavaju na način koji je u prirodi novinarske profesije. Dakle, objavljuju.

To je razumljivo i opravdano u svim slučajevima i u pričama za koje postoji pretpostavljeni ili provjereni javni interes. Izvrstan vodič za novinare i odgovore na mnoga pitanja o javnom interesu moguće je naći na web stranici “Media helping Media”.

Ali, prije rasprave o tome postoji li javni interes u slučaju o kojem je ovdje riječ i o dokumentima koji imaju neku vrstu oznake tajnosti, potrebno je da se upoznamo sa standardima o kriterijima za takvo klasificiranje informacija i o pristupu tajnim informacijama. Međunarodno pravo poznaje određivanje određenih stepena tajnosti za informacije po osnovu nacionalne sigurnosti, ali i po drugim osnovama.

Uz oblasti kao što su međunarodni odnosi, odbrana, javna sigurnost i slično, to su takođe i one koje nas posebno zanimaju u ovom slučaju: pravičnost sudskog postupka, pravo stranaka u sudskom postupku, zaštita krivičnih istraga, zaštita privatnosti… Ali, ni pristup informacijama s oznakom nekog stepena tajnosti ne bi smio biti automatski isključen. Odlučujući je test javnog interesa koji bi trebao pokazati da li opšta dobrobit (javni interes) ima veću vrijednost od moguće štete ako takve informacije budu objavljene. To je međunarodni standard.

Nema, dakle, sumnje u to da i informacije koje se odnose na sudske postupke, uključujući i istragu, mogu i trebaju biti zaštićene. U slučaju Kemala Čauševića i njegovog ispitivanja u istrazi očigledno nisu bile. Uz to, nema nikakvog dokaza da je objavljivanju prethodio test javnog interesa. Neki od medija postavili su i pitanje kako su i zašto te informacije curile. U tome su prednjačili Dnevni avaz i Slobodna Bosna (izdanje 12. marta).

Curenje informacija iz istražnih zapisnika i tajno snimanih razgovora iz predistražnih i istražnih postupaka, što se ponavlja iz mjeseca u mjesec i od slučaja do slučaja, ozbiljno ugrožava kredibilitet pravosuđa i ruši povjerenje javnosti u te institucije. Dovoljno je da se podsjetimo objavljenih snimaka razgovora bivšeg predsjednika Federacije Živka Budimira i urednika informativnog programna FTV Avde Avdića, ili nedavno uhapšene sutkinje Suda BiH Azre Miletić i zaštićenog svjedoka…

Ne zaboravimo, anonimni izvori koji odaju takve informacije nisu uvijek motivirani dobrim namjerama i željom da raskrinkaju nezakonita postupanja. Nekad zapravo imaju upravo suprotan interes. Ne treba isključiti ni opciju da se time želi kompromitovati krivične postupke. Sjetimo se brojnih spektakularnih hapšenja, propalih sudskih postupaka i neuvjerljivih presuda.

Objavljivanje informacija iz istrage u ovom posljednjem primjeru takođe budi neke sumnje. Činjenica da su izvodi iz zapisnika objavljeni u jeku kampanje formiranja novih vlasti ostavlja mogućnost da su možda nekome trebali u političke svrhe? Čak ako to i nije tačno, već i sama sumnja može biti iskorištena za manipulacije i stvarnim počiniocima krivičnih djela pružiti priliku da se predstavljaju kao žrtve “političke odmazde”. Neki od prozvanih u ovoj aferi već su se na to pozivali.

Pitanja je bezbroj u ovom slučaju, ali odgovore nismo dobili. Advokati ističu da to oni nisu učinili, osumnjičeni Čaušević preko branioca tvrdi da to nije u njegovom interesu, a Tužilaštvo i policija šute. Nimalo obećavajuće.

Nije šutjela jedino urednica agencije Patria. Ona je svoj stav i motiv objasnila u komentaru objavljenom na Face TV-u.

Ostavimo po strani ocjenu urednice Edine Latif da se sada “javnost usmjerava u pogrešnom pravcu” i protivljenje postavljanju pitanja u drugim medijima “ko je i zašto otkrio ovaj dokument, da li je to zakonito ili nezakonito”. Za potrebe ove analize veću pažnju zaslužuje njeno obećanje “da će(mo) nastaviti s praksom objavljivanja svih dokumenata do kojih dođe(mo) i koji dokazuju kriminal ma o kome se radilo”.

Zvuči dobro i beskompromisno, na prvi pogled. Objavljivanje dokumenata “do kojih dođe(mo) i koji dokazuju kriminal ma o kome se radilo” tek je jedna od mogućnosti koju imaju mediji. Ali, nije najvažnija, ne može se koristiti bez dodatnih provjera i ne smije biti zamjena za nefunkcioniranje policije i pravosuđa.

“Sve dok policija i pravosuđe ne budu radili svoj posao, mi ćemo raditi svoj”! To kaže urednica i to ne bi bilo sporno da svako zaista radi svoj posao. Ali, kad u tom obećanju izostane obaveza na vlastiti istraživački rad i kad se obećanje svede samo na objavljivanje “dokumenata do kojih dođemo”, poput zapisnika iz istrage, onda ono postane vrlo upitno. Zvuči kao najava preuzimanja uloge koja ne pripada medijima.

U ovom slučaju nesumnjivo postoji interes javnosti za otkrivanje i sankcioniranje kriminala o kojem je u istrazi govorio osumnjičeni Kemal Čaušević. Ali, kao što se to ističe na web stranici “Media helping Media”, pomenutoj u samom uvodu analize, prvi je zadatak medija “odvojiti ono što je u javnom interesu od onoga za što postoji interesovanje u javnosti”. Ovo drugo bismo mogli nazvati i znatiželjom u javnosti. “Oni nisu nužno istovjetni…”.

Je li objavljivanje zapisnika iz istrage u javnom interesu, o kakvom se ovdje govori, ili tek udovoljavanje znatiželji prisutnoj u javnosti?

Odgovor nije tako jednostavan. (Raz)otkrivanje kriminala, rasvjetljavanje korupcije i nepravde i otkrivanje značajne nekompetentnosti ili nemara – što su samo neki od kriterija za propitivanje o javnom interesu – nesumnjivo mogu opravdati odluku o objavljivanju. U objavljenim informacijama svega toga ima. Ali, ako su ta otkrića rezultat istražnog postupka i osnova buduće optužnice/optužnica, koji bi sada mogli biti kompromitovani zbog curenja informacija, onda je vrlo upitno opravdanje o objavljivanju.

Šta je važnije – legalno odvijanje i završetak sudskog postupka, ili objavljivanje informacija iz istrage dok ona još traje koje bi mogle ugroziti sudski postupak? O tome ne bi smjelo biti dilema.