U nizu briljantnih lakonskih izjava koje se pripisuju Winstonu Churchillu, postoji jedna u kojoj kaže kako je šala veoma ozbiljna stvar. Ozbiljnost šale, ali i njenu važnost prepoznao je i Veselko Tenžera koji je u njoj vidio šansu za opstanak čovječanstva, te je naglašavao kako je današnji svijet gotovo stopostotno na strani destrukcije i da mu šanse počivaju na spiritualnoj i rugalačkoj komponenti ljudskog duha.

Uvijek su kroz historiju opasnost za civilizaciju predstavljali ljudi koji su sebe shvaćali preozbiljno, i uvijek su njima korektiv bili ljudi koji su ih tretirali kritički ili – u nedostatku boljih opcija – rugalački. Od Aristofana u antičkoj Grčkoj do današnjih dana, satiričari su bili dragocjen glas kritike, oštar i precizan a zanimljiv i zabavan, te tako prihvatljiv širokoj publici. Kroz historiju satiričari možda nisu spašavali svijet, ali sigurno u dosta slučajeva jesu spašavali njegov obraz.

U zadnjih nekoliko decenija svijet je doživio procvat satiričnih televizijskih programa. Osim u Sjedinjenim Američkim Državama kao lideru u svemu što se tiče televizijske produkcije, format satiričnih političkih emisija dobro se primio u Europi, najprije u Velikoj Britaniji, pa onda i u drugim zemljama – čak i po svim stereotipima poslovično neduhovitoj Njemačkoj. I baš iz te Njemačke nam je prošlog vikenda stigao jedan briljantni satirični uradak koji je poprilično zaljuljao šaš naše političke močvare. Da, govorimo o emisiji ZDF Magazin Royale koja je u potpunosti bila posvećena visokom predstavniku u našoj zemlji Christianu Schmidtu, i ne, pridjev „briljantni“ u prethodnoj rečenici nije upotrijebljen da bi se tek tako aplaudiralo negativnom prikazu jedne osobe koja se koprca u spomenutom šašu.

Autentično i dobro urađeno

Riječ je o odlično urađenoj emisiji koju odlikuje autentičnost, koja ima zavidnu dinamičnost, koja obiluje podacima o Christianu Schmidtu do kojih producenti nisu mogli doći bez velikog truda, koja sadrži sjajno producirane segmente poput fingirane reklame za akcijsku lutku visokog predstavnika ili „promašenog“ priloga o Schmidtovom imenjaku iz Bamberga koji se bavi hibridnim muziciranjem, te koja je osvježenje u poređenju sa svojim američkim uzorima čiji programi u posljednje vrijeme prilično gube na zanimljivosti. Ono što naročito impresionira u emisiji koju je vodio Jan Böhmermann jeste bridging, odnosno povezivanje pojedinačnih dijelova emisije koji tretiraju različita razdoblja Schmidtove karijere, a koje je urađeno na izuzetno duhovit, dosjetljiv i pitak način.

Sama emisija bavi se političkom karijerom Christiana Schmidta od vremena kad je kao njemački ministar poljoprivrede bez konsultacija sa saveznom vladom podržao korištenje kancerogenog herbicida glifosata u EU, pa do njegovih posljednjih političkih akrobacija u našoj zemlji. Tako je ZDF Magazin Royale našeg visokog predstavnika portretirao kao arogantnog političara skromnih kapaciteta, bez diplomatskog iskustva i manira, sa krajnje upitnom nepristranošću u osjetljivom poslu koji mu je povjeren, te sa dugom historijom bliskosti sa rigidnom desnicom i poštovateljima nacističkog naslijeđa.

Bosna i Hercegovina je dosad imala osam visokih predstavnika i Christian Schmidt je jedini koji je na tu poziciju imenovan bez dostojnog diplomatskog pedigrea. Uz izuzetak Paddyja Ashdowna, svi njegovi prethodnici su imali respektabilne karijere u diplomatiji i medijaciji prije imenovanja na čelo OHR-a, s tim što je Ashdownu preporuka bila to što nije imao mrlje u svom političkom djelovanju dok za Schmidtovo imenovanje prepreka nije bilo ni to što mu je karijera bila flekava kao dalmatiner.

Svi njegovi prethodnici su svojim iskustvom, znanjem, kredibilitetom, taktom, načinom komunikacije i prethodnim karijerama ipak bili koju stepenicu iznad političara sa kojima su se morali baviti u našoj zemlji. Christian Schmidt je doslovno u svemu njihov moralni ekvivalent i ZDF-ova emisija je to dočarala tako plastično da se cijela medijska scena u Bosni i Hercegovini treba stidjeti što im i takav štof  za kritičko preispitivanje i satiru mora kvalitetno skrojiti i sašiti neko iz inostranstva.

Osoba dvojbenih kvalifikacija

Možda smo mi i oguglali na sve što se oko nas dešava i sve što nam se radi, ali za javnost u nekom normalnijem društvu poput njemačkog je prilično šokantno vidjeti kako je osobi tako dvojbenih kvalifikacija u ovako izazovnim okolnostima, na ovako izazovnom prostoru i u ovako izuzetno vrijeme povjeren tako osjetljiv posao. I to je bila suština ZDF-ove emisije – na duhovit i zanimljiv način skrenuti pažnju gledatelja na činjenice o jednom političaru, njegovoj karijeri i načinu na koji radi posao koji mu je povjeren.

Zbog toga ne čudi energija koja je u danima koji su uslijedili utrošena na diskreditaciju ove emisije i napade na ZDF i njegov autorski tim. Naprosto, ono što smeta jesu činjenice, a ovakvi televizijski proizvodi se ne prave bez zasnovanosti na činjenicama, naročito ako ih producira javni servis poput ZDF-a koji zahtijeva vrhunske etičke standarde. Satira i sloboda govora koliko god bile zaštićene na Zapadu ipak podliježu odgovornosti za istinitost, rijetko koji programi prolaze kroz tako brižnu provjeru sadržaja poput satiričnih, te postoji razlog zašto je naprimjer Jon Stewart nosio epitet „prvog fact-checkera Amerike“.

Zato su se apologete Christiana Schmidta i politike čije je on oličenje na društvenim i drugim medijima obrušile na autore emisije, pokušavajući je predstaviti kao plod navodnog lobiranja radikalnih bosanskih grupa ili infiltriranih pojedinaca, te tražeći u proizvodu od nepunih dvadeset sedam minuta bilo kakvu sekundu manjkavosti za koju bi se zakačili i tako pokušali osporiti njenu istinitost. Najdalje je otišao njemački parlamentarac Josip Juratović, koji je, u klasičnom činu targetiranja, novinarku bosanskih korijena koja je bila saradnica na emisiji, Melinu Borčak, označio kao naručiteljicu ove satire, a samu satiru u njoj lažnom i punom netačnih informacija.

Budući da je Njemačka poznata po efikasnosti svog pravnog sistema, od Juratovića, Schmidta ili bilo koga drugog bi bilo za očekivati da testiraju svoje tvrdnje na sudu i obavijeste javnost o ishodu tužbe. No, to je teško očekivati, i smisao Juratovićevog djelovanja je samo trovanje javnog mnijenja na isti način kao i kada je prošle sedmice iskusne njemačke diplomate i stručnjake koji su pisali Bundestagu tražeći Schmidtov opoziv nazvao lopovima i lažovima. Ili kada je ranije lažovom nazvao i svog kolegu Adisa Ahmetovića. Juratović, omiljeni sagovornik brojnih bh. medija, tako je postao neka vrsta Schmidtovog medijskog glifosata koji nastoji eradicirati svaku kritiku uperenu protiv visokog predstavnika i politike koju on provodi.

No, evo da za eksperimentalne potrebe prihvatimo tvrdnje Juratovića i sličnih kako je riječ o naručenoj emisiji koju su radili neuki novinari obmanuti od jedne Bosanke. Možemo li preći na pitanje gdje je pogriješio ZDF?

Da li je Schmidt na svoju ruku odobrio upotrebu glifosata? Jeste. Da li je zagovarao rehabilitaciju nacističkog pilota i bio viđen na komemoraciji nacistima? Jeste. Da li je primio isto odlikovanje kojim su odlikovani i brojni zločinci iz rata čije posljedice u svom mandatu treba otklanjati? Jeste. Da li ima stranačku i ličnu bliskost sa jednom stranom u procesima u kojima mora imati neupitnu nepristranost? Ima. Da li je promijenio izborni zakon tek nekoliko minuta nakon izbora? Jeste. Da li je riječ o osobi koja ničim nije podobna za funkciju koju obavlja?

Jeste. I nema tog glifosata koji će iskorijeniti sve probleme koje ćemo imati nakon što političari u Bosni i Hercegovini završe igru sa visokim predstavnikom spuštenim na nivo njihove kulture, kapaciteta i kredibiliteta. U svakom slučaju, već je prilično izvjesno kako je njegov mandat okrutna šala onih koji su očito zaboravili šta je rekao Sir Winston Leonard Spencer Churchill – šala je veoma ozbiljna stvar.