„Da imam osam sati da oborim stablo, šest sati proveo bih oštreći sjekiru.“ Navodno je ovo rekao Abraham Lincoln, šesnaesti američki predsjednik. Poruka je evidetna, priprema je sve. Zadivljuje zbog toga hrabrost novinara koji u intervjue ulijeću s pola sata oštrenja sjekire. Jedna je regionalna žurnalistička zvijezda svojevremno, misleći da se hvali, izjavila da uopće ne priprema sve one razgovore nedjeljom u dva. I kod nas ima hrpa novinara kod kojih je vidljiva nepripremljenost i ona im je glavno profesionalno obilježje. Onoliko koliko su se spremali, toliko im i vrijedi intervju.
Druga strana ovog fenomena je prepripremljenost, ne valja biti ni štreber pa sebi zadati pretencioznih 10, 15 ili 20 pitanja i onda ignorirati neizmjerno bogatstvo povoda za prekid koje sagovornik nudi svojim iskazima. Novinar se mora pripremati samo zato da bi sve što je spremio bilo odbačeno već u prvoj minuti razgovora, pošto nikada ne znamo u kojem će pravcu intervju krenuti. Ali u tome i jeste draž: temeljito načitani, znamo sva najbolja mjesta za zasjede, savršeno razumijemo kontekst i pozadinu, skrivene motive i tajne informacije. I zato je intervju teška i zahtjevna forma, mnogo zahtjevnija nego što neupućeni posmatrač misli.
Nasuprot njemu, najljepšim novinarskim poslom mnogi profesionalci smatraju reportažu. Odeš, gledaš, upoznaješ (ljude, sela, gradove), bilježiš. Ali ni to ne može bez pripreme. Novinar reporter nije neinformirani turista, nego eskpert koji je prethodno iščitao i pregledao sve što se dalo iščitati i pregledati o datom podneblju i njegovim ljudima.
Uglavnom šta god da se radi, priprema je temelj. Čak i informacijama pretrpan profesionalac pravi greške, ali to nije sramota. Dešava se. I dešava se svakome pa i najvećim maherima. Pogrešan podatak, nedovoljno provjerena informacija, zastarjeli okviri, sve se to provuče u svakodnevnom poslu. I takve su omaške uvijek oprostive. Blam je jedino kad su greške trajne, sistemske, rezultat loše ili nikakve pripreme, a tome su najskloniji samouvjereni likovi koji misle da sve što trebaju znati imaju u malom prstu. Nemaju, nažalost. Sjekira koja se dobro ne naoštri u prvom činu neminovno će svu svoju tupost pokazati u trećem.