Progovorila sam sa šest mjeseci, tako mi kažu. S nepunih osam već sam vezala riječi. Bila sam neko čudno dijete koje puže uokolo i ne prestaje da priča. Zato mi se čini da oduvijek postoje samo riječi. One su prizma kroz koju se stvara svijet. Pamtim osjećaj da Riznica Jove Jovanovića Zmaja postoji u meni otkako postojim i ja. Prelijepa knjiga sa prelijepim ilustracijama Vladane Likar-Smiljanić. U maminom sam krilu, čita mi. Gledam i mirišem. Možda bi neki psiholog rekao da je korijen svega u tom izmiješanom mirisu knjige i moje majke, da će zbog tog knjige zauvijek ostati utočište, moj dom. Uvijek sam tražila da mi čita U novom kaputu, i svaki put plakala na: Dva sirota deteta/ Stajala kraj puta/ Dva sirota deteta/ Bez toplih kaputa. Možda se tu učahurila moja melanholija, mazohizam, potreba da nanovo prolazim kroz ono što boli, reći će onaj psiholog. Onda su došle bajke. Imala sam dva kompleta slikovnica s najljepšim bajkama svijeta. U jednom su slikovnice bile velike, s lijepim ilustracijama u puno boja, koji sam više voljela, a u drugom manje, i s ilustracijama koje su ličile na one s igraćih karata. Te manje nisam voljela previše, činilo mi se da im je učinjena nepravda, da su ih crteži sveli na nešto usko i malo, oduzeli od slikovitosti, i svega onoga što mogu da kažu kad zatvorim oči. To pamtim dobro. I da mi je najdraža bila Mala sirena. Naravno, opet sam plakala.

Miris biblioteke

Pamtim i miris dječje biblioteke, blizu moje kuće. Već sam krenula u školu. S prijateljicama stalno idem u biblioteku, sad mi se čini svakodnevno. Čitamo puno. Ne sjećam se koje knjige, al’se sjećam da cijeli taj prostor doživljavam kao svojevrsno svetište, kao da je sve što postoji tu, nadohvat ruke, i ja je samo trebam ispružiti. Valjda od tog trenutka postoji i osjećaj da će mi nešto izmaknuti, da nikada neću stići sve. Unaprijed poražena.

U kući smo imali mnogo knjiga, većina je pripadala dedi i govorila o Drugom svjetskom ratu. Nisu mi dali da ih čitam, pretpostavljam, uplašeni mogućnošću da bih mogla preplakati cijele četiri godine tog rata. Od svih dedinih knjiga, koje su ‘86. završile u kartonskim kutijama u potkrovlju nove kuće, sjećam se samo jednog naslova: Sedamnaest trenutaka proljeća, Julijana Semjonova. Nedavno sam razmišljala da je potražim i pročitam, ali sam odlučila da ipak ne želim. Oduzela bih joj od magije kojom mi je zamirisala prošlost, i možda bi postala tek još jedna pročitana knjiga. Dedin primjerak je zajedno sa svim drugim knjigama izgorio već na samom početku ovog novog, našeg rata, zajedno s kućom i svim stvarima koje smo posjedovali. Ima nešto gotovo poetično u tome kako knjige o jednom ratu gore u narednom.

Prvu knjigu za odrasle sam pročitala s devet godina – Jane Eyre, Charlotte Brontë. To je bila najdraža knjiga moje nene. Nena je obožavala sestre Brontë i prepričavala mi njihove romane. Mislim da sam odmah nakon toga pročitala i Orkanske visove, od Emilly Brontë, i ostala uvjerena da se istinska ljubav može naći samo s muškarcem poput Heathcliffa. Kamo sreće da sam malo manje vjerovala knjigama, il’ da sam ih barem znala čitati pametnije. Postoji mimesis i diegesis, al’ ja tada, naravno, ne znam ništa o tome. Ne znam ni šta mi je nena htjela reći sa svim tim, možda mi je samo željela dati sve te priče u čijem srcu se uvijek nalazi nesreća jedne žene. Kao upozorenje, kao opomena, ili kao utjeha.

Proždrljivost, nezasitnost, glad

U godinama nakon toga dolazi proždrljivost, potpuna nezasitnost, neutaživa glad, samo čitam, svaku knjigu koja mi dođe pod ruku. Iz biblioteke, knjige koje imamo u kući, kao i one koje roditelji posuđuju od prijatelja. Dok su na poslu, ležim u njihovom krevetu i čitam. Sjećam se uzbuđenja kada bih prestigla mjesto na kojem je jedno od njih noć ranije zastalo. Pamtim i da sam krila da ih čitam, kao i da su te knjige najčešće bile zamotane u okvir napravljen od novinskog papira – da se sačuvaju. Lijepo je pomisliti da su ljudi tada toliko koristili knjige da su ih morali štititi od trošenja, od svih tih ruku kroz koje prolaze. Slabo se sjećam naslova, ali znam da sam u tom periodu zbog Agathe Christie zauvijek zavoljela detektivski roman. Uznemirava me pomisao da sam toliko knjiga zaboravila. Da su ih godine isprale iz mene. Vjerovat ću da je ipak ostao neki trag, možda mutan i neartikulisan, ali ipak dio mene, nešto što me zauvijek određuje.

Srednja škola je vrijeme potpune zaljubljenosti. Proza je meso, poezija vino kojim ga zalijevam. Otkrila sam stare Grke i svijet mi se okrenuo naglavačke. Andrej Nikolaidis u Mimesisu kaže da se o ljudima iz njegove porodice može puno reći na osnovu toga da li više vole Platona ili Aristotela. Ja sam tada ljude trajno podijelila po tome da li više vole Ilijadu ili Odiseju. Naravno, Ilijadu, uvijek Ilijadu. Prvo mjesto među tragičarima zauzeo je Euripid. Od svih drama, Medeja. Mnogo godina kasnije došla je Medeja, glasovi Christe Wolf. Te dvije Medeje su dvije tačke na osnovu kojih se može izmjeriti cijeli svijet.

Sedam dana i noći

Gotovo je nemoguće izbrojati koliko puta sam se zaljubila tih godina. S Remarqueom sam provela sedam neprekidnih dana i noći, ne ispuštajući ga iz ruku, knjigu za knjigom, sve dok nisam završila kod očnog ljekara jer sam premorila oči. U to vrijeme već počinjem imati i lijepu vlastitu biblioteku, soba mi je zatrpana knjigama, rokovnicima, tekama i papirima po kojima prepisujem rečenice od kojih se nisam spremna rastati. Marquez je bio ljubav na prvu riječ. Sto godina samoće sam pročitala za jednu noć. Znam samo da sam uvečer legla na kauč u dnevnom boravku, već naredni trenutak bilo je šest sati ujutro, i svijet nikada više nije bio isti.

Jednog ljetnog raspusta, na užarenom Pelješcu, dok se koža i duša izbrušeni solju pretvaraju u kristale, otkrivam Edu Popovića. Ponoćni boogie. Nikada ranije nisam pročitala ništa takvo. Krijesnice su se kao komete raspametile po nebu. Živo, razigrano, vjerno našem trenutku. Tada ću napisati prve priče. Oslobođena, slana, sretna. Mislim da su bile dobre. Ili sam se samo tako lijepo igrala dok sam ih pisala. Sada je nemoguće znati. Izgorjele su zajedno sa svim ostalim, u onoj kući, sa svim pjesmama koje sam pisala još od osme godine.

Kako godine prolaze, broj knjiga u toj izgorjeloj biblioteci u mojoj mašti raste do sasvim nerealnih razmjera. Za Istoriju helenske književnosti Miloša N. Đurića vjerovala sam da je najvrednija knjiga koju imam. Sjećam se radosti kada je stigla poštom i uzbuđenja dok otvaram veliku smeđu kovertu, uvjerivši se da je zaista tu. Muči me što se ne mogu sjetiti šta sam sve imala. To je razlog što uvijek kupujem knjige koje sam već čitala. Ne znam šta je u korijenu te potrebe da ih imam, da ih posjedujem i u materijalnom obliku, možda nada da će tako duže i trajnije ostati i u meni samoj. Možda iz sličnog razloga uvijek moram pročitati naslov knjige koju neko drugi drži u ruci – da vidim šta nosi u sebi.

Obilježena osjećajem prognanosti

Rat sam provela u Londonu, obilježena osjećajem prognanosti. Idem u biblioteku gotovo svaki dan. Hodam među policama i udišem. Umiruje me miris. Čitam I. B. Singera, Milana Kunderu, i poeziju. Tada se prvi put srećem s Anom Ahmatovom i, naravno, opet se zaljubljujem. Tagore, Szymborska, Poe… Ne može bez Poa. Njegov mrak rasvjetljava moj.

Tamo ću sresti i Salmana Rushdieja. Savršenog, nevjerovatnog Rushdieja. Njegov tekst je mlijeko koje klizi niz grlo, brzaci planinske rijeke što poskakuju preko riječnog kamenja. Rushdie je fakir, a riječi su opčinjena kobra. Ta zaljubljenost me nikada neće napustiti.

Nekada kasnije, stiješnjena vlastitim životom i kožom koja mi se činila preuskom, počet ću da tragam za ženama. Jer kao da je sva ljubav koju sam cijelim srcem davala bila neuzvraćena. Svijet što su ga stvarale sve te knjige nije me grlio jednakim žarom, istinsku mene, onakvu kakva jesam. U mojim dvadesetim primili su me u Društvo pisaca BiH. Nepripadanje je moj ključni osjećaj na sastancima i skupštinama Društva, na koje sam prvih godina redovno išla. Koža je postajala sve uža. Pred početak jedne skupštine, sjedila sam za stolom sa četiri pisca, starija muškarca. Ušla je Bisera Alikadić. Jedan od muškaraca me pitao znam li ko je ona. Nisam nikada ranije vidjela Biseru, pa je nisam poznala. Rekao je njeno ime i došapnuo, kao da će mi priopćiti veliku sramotu i tajnu: „Ona ti je napisala naš prvi erotski roman.“ Bisera je prošla, uspravna, dignute brade, s crvenim šalom preko ramena. Hvala ti, Bisera, što si utirala put za nas koje trebamo doći, otvarala polje u kojem ćemo moći govoriti svojim jezikom, svojim glasom bez straha da li će nas znati čuti, znati čitati. Ferida Duraković, Dubravka Ugrešić, Slavenka Drakulić i sve druge krasne, hrabre žene. A tek ove mlade koje dolaze, žive, raspojasane, beskompromisne, svoje. I od njih jednako učim. Jednako me čine sretnom.

Nažalost, danas više ne čitam kao prije, s istom ljubavlju, s istim žarom. Sada se rijetko knjiga uvuče u mene, da me proguta iznutra, da se sapletemo jedna u drugu. Ali, desi se. Možda je prošlo vrijeme mladalačkih ludih ljubavi, i sad postoji prostor samo za one zrele, duboke. Zadnja takva je Me’med, crvena bandana i pahuljica, lijepog, nježnog, virtuoznog Semezdina Mehmedinovića. Taj tekst je muzika s nekog najtananijeg, još nepostojećeg instrumenta. Pa Tanja Stupar Trifunović i zbirka poezije Razmnožavanje domaćih životinja, ta knjiga je kao krdo divljih konja, nezaustavljivih, u trku. Faruk Šehić, ne znam da li ga više volim u poeziji ili prozi, ali znam da mi je njegova pjesma Dan oslobođenja jedna od najsavršenijih stvari koje sam ikada pročitala. Kad sam prvi put čitala njegovu zbirku kratkih priča Pod pritiskom, slala sam mu poruke usred noći da mu kažem da ga volim. Sreća pa nas veže slično ludilo iz kojeg se izrodilo krasno prijateljstvo, pa se nije uplašio od mene. I naravno Lejla, moja Lejla Kalamujić, najkrasnije kratke priče piše, i toliko je duhovita, al’ to je onaj duboki smijeh što uvijek graniči s tugom, bolom, prepoznao bi to Platon, Aristotel sigurno ne bi. Neizmjerno sam sretna što sam kumovala naslovu njene zbirke Zovite me Esteban. Savršeno! Damir Karakaš, tako precizan i spretan s jezikom, dok ga čitam uči me kako da i ja budem bolja kad pišem. Prestat ću da nabrajam, jer previše je knjiga, previše tih ljudi koje volim, a muči me strah da ću nekoga ko mi je važan zaboraviti.

Ne znam koliko knjiga imam danas, ali koliko god da ih je, uvijek ostaje taj osjećaj da je malo. Ne volim ih davati ljudima. Jedino sam s knjigama škrta. Kada se rodila moja kćerka, prvi poklon koji je dobila od moje mame bila je Zmajeva Riznica. Mama piše posvete na knjigama koje poklanja, a svoje označava svojim imenom. Živi na relaciji Mostar – Sarajevo, a knjige čuva u sarajevskom stanu. Da joj ih ne pokradem. Zna me dobro. Nena je umrla prije dvije godine. Bila sam kraj njenog bolničkog kreveta zadnje sate njenog života, dok je na trenutke odlazila u neki svijet koji se nije preklapao s ovim našim, ili su se tamo prošlost i sadašnjost miješale na način koji je bio nepoveziv s realnim trenutkom, pružala je ruke da pokupi veš koji je mislila da visi iznad njenog kreveta, pa se opet vraćala, lucidna i prisutna. Tijelo joj je najednom bilo sasvim sitno, plava spavaćica zadignuta do butina, a na nožnim prstima besprijekoran crveni lak. Jedna od zadnjih stvari koje mi je rekla, koje je uopšte izgovorila, bilo je: „Čitam evo Skriveni cvijet od Pearl Buck. Pusta Pearl!“ Navečer sam, nekoliko sati nakon što je umrla, u njenoj sobi, na noćnom stoliću, našla Skriveni cvet, otvoren na 146. stranici. Pogled mi je prvo pao na riječi: „Dušice – poče on nežno. – Ti si dovoljno jaka žena da možeš podneti ovako nešto.“

Toliko o knjigama.