Doživjesmo i to – da njemačka televizija napravi kvalitetnu satiričnu emisiju o Christianu Schmidtu. Zasluženo, jer iza oštre satire krije se teška priča: visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, osoba koja je dovedena kako bi sredila situaciju, do sada je uspio uvećati nered i zakomplicirati ionako komplicirane odnose.

Osim što još ničim nije potvrdio nadležnost nad 49 posto teritorije kojom gospodari, Schmidt se služio i nedozvoljenim sredstvima. Međunarodna zajednica svoje namjesnike, između ostalog, instalira kako bi ukupnim ponašanjem i stilom bili neka vrsta uzora domaćim političarima i njihovim navikama. Ali kada sumnjivo lice na saslušanju u Londonu (eto dokle je dovelo njegovo visoko predstavljanje, da ide sa saslušanja na saslušanje) laže o suspektnom hrvatskom odlikovanju, onda javnost mora postaviti pitanje koja je razlika između njega i lokalnih hairlija. Laganje smo imali i bez OHR-a, zbog toga nije morao dolaziti čak iz Njemačke.

Pri tome su dvije stvari nezaobilazne: ne možeš u ispravljanje jedne nepravde ići mijenjajući je drugom, možda još većom, niti možeš nekoliko sati nakon zatvaranja biračkih mjesta mijenjati karakter izbora i (polovine) države. Budemo li se ikad ozbiljnije približili ulasku u Evropsku uniju, Schmidtove radikalne intervencije predstavljat će nepremostivu prepreku daljem napretku, jer snage kojima je pogodovao do smrti će se boriti za opstanak tih odluka. Naravno, ne do svoje smrti. Nije bilo tako davno i ne može se zaboraviti, hrvatski premijer Andrej Plenković javno se hvalio da je on autor Schmidtovih intervencija. Suvišan potez, i bez zagrebačke samohvale to je bilo jasno.

Bošnjački politički um evidentno kaska za situacijom i po običaju reagira emotivno, bez mogućnosti da se stvari sagledaju u realnom političkom kontekstu. Ako nas Amerika neće, mi ćemo se okrenuti Rusiji i Kini, nešto je najgore što se može pustiti kao prijetnja u javni prostor. Na globalnoj sceni, bošnjački politički faktor toliko je irelevantan da svaki prkos djeluje infantilno. Srećom pa Dino Konaković razumije pravila igre, što mu je omogućilo da u prvih mjesec dana uradi više nego Bisera Turković za četiri godine, pravilno procijenivši da bosanskohercegovački (i bošnjački usput) strateški interes ne počiva u Iranu, nego u SAD-u. Sasvim je drugo pitanje je li puka agilnost dovoljna da se Konaković s partnerima suprotstavi političarima kakvi su Dragan Čović i Milorad Dodik. Više zahvaljujući geostrateškim faktorima nego sopstvenim sposobnostima, svaki od njih ponaosob dovoljno je opasan da zahtijeva maksimalan oprez i potpuno drukčiji angažman u odnosu na sve do sada, a zajedno su toliko jaki da se s razlogom valja pitati je li im krhka Trojka dorasla kao partner, odnosno protivnik. Ali to otvara novi set pitanja.

Šta da poručimo međunarodnim prijateljima i partnerima? Ako boga znate, ne šaljite nam više namjesnike o kojima ćete na polovini mandata praviti satirične emisije. Nama je satire navrh glave; mi nju ne gledamo, mi nju živimo decenijama. Ako ikako može kakva romantična komedija, tj. nek eventualno bude pomalo i smiješno, ali da je pri tome svima dobro. Tražimo li mnogo?