Sloboda medija nije samo temeljni stup demokratije, već i mjera njezine vitalnosti. Za Međunarodni dan demokratije 15. septembra, Reporteri bez granica (RSF) uporedili su rezultate svog Indeksa slobode medija u svijetu s Indeksom demokratije britanske novinske grupe The Economist.
Korelacija između demokratije i slobode medija je očita i dokazana. Uporedba procjena 167 zemalja koje je napravio RSF-ov Svjetski indeks slobode medija za 2024. godine i The Economistov godišnji Indeks demokratije pokazuje da su te dvije vrijednosti empirijski povezane.
Tokom posljednjih deset godina RSF-ova karta slobode medija postupno je pocrvenjela, baš kao i The Economistov Indeks demokratije. U rasponu od jednog desetljeća, u 16 zemalja situacija sa slobodom medija postala je “vrlo ozbiljna”, a 36 zemalja je palo pod autoritarne vlade.
Deset od ovih zemalja – Palestina, Irak, Egipat, Pakistan, Burma, Kambodža, Rusija, Bjelorusija, Venezuela i Nikaragva – dobilo je crvenu boju na obje skale, budući da boja označava i vrlo ozbiljne situacije sa slobodom medija i autoritarne režime.
Godine 2024., iste godine kada su nivoi demokratije dosegli najnižu tačku od stvaranja Indeksa demokratije 2006. godine, RSF je primijetio da političke snage sve više opstruiraju rad novinara. Od pet pokazatelja u RSF-ovom Indeksu slobode medija u svijetu najbrže se pogoršava politički pokazatelj.
– Sloboda medija djeluje kao ogledalo koje odražava vitalnost demokratija širom svijeta. Političke snage koje ne garantiraju nezavisnost medija ugrožavaju temelje demokratije. RSF stoga insistira na borbi protiv dezinformacija – simptoma erozije demokratije – putem provođenje ambiciozne politike za promociju pouzdanih informacija, zaštite novinara i prava na informaciju – kazao je data novinar i voditelj RSF-ovog Svjetskog indeksa slobode medija Blanche Marès.
U 2024. gotovo je upola manje “potpunih demokratija”, tj. demokratija s tek manjim problemima u funkcioniranju nego 2015. godine (24 u 2024. u odnosu na 47 u 2015.), a tri puta manje zemalja s “dobrom” slobodom medija stanje (osam u 2024. u poređenju s 26 u 2015.).
Više od 85 posto novinara koji su zatvoreni širom svijeta zatvoreni su od strane autoritarnih režima. U 59 zemalja koje je Indeks demokratije označio kao “autoritarne režime”, mjesta u kojima država ima direktnu kontrolu nad medijima i gdje je kritika vlasti opasna, drži više od 500 novinara iza rešetaka, uključujući 111 zatvorenih u Kini, 61 u Burmi, 42 u Bjelorusiji, 40 u Rusiji, 37 u Izraelu i Vijetnamu, 25 u Siriji i Iranu.
U većini korumpiranih, nedemokratskih režima – koje je The Economist nazvao “hibridnim” – pritisak na medije je intenzivan, a novinari su često ubijani ili zatvarani zbog svog rada.
Ovo je nasilje posebno je često tokom izbornih perioda, kao što je bio slučaj u Turskoj (trenutno na 158. mjestu od 180 zemalja u RSF-ovom Indeksu), gdje su 43 novinara otišla u zatvor 2023. godine.
Nekažnjivost je uobičajena u Hondurasu (146.), koji je i dalje jedna od najopasnijih zemlja u Latinskoj Americi za novinare i Bangladeš (165.), gdje su tri novinara ubijena 2023. godine. U Butanu (147.), zemlji koja je pala na Indeksu RSF-a, sloboda medija ostaje krhka unatoč tome što je ugrađena u Ustav iz 2008. godine.
Neki “hibridni” režimi poput Armenije (43.), Fidžija (44.) i Mauritanije (33.), pokazuju da su čak i unutar političkih sistema koji nisu u potpunosti demokratski, poboljšanja u slobodi medija moguća.
Od 24 zemlje s potpuno razvijenom demokratijom, četvrtina ima “dobru” situaciju sa slobodom medija. To je šest zemalja na vrhu RSF-ovog indeksa: Norveška, Danska, Švedska, Finska, Nizozemska i Irska.
Pet od 24 “potpune demokratije”, međutim, nisu na višoj granici rezultata slobode medija (klasificirani kao “dobri” ili “zadovoljavajući”). The Economist izvještava da su u Grčkoj (88.) kršenja slobode medija kuga demokratiji.
Grčka, kolijevka demokratije, ove se godine prvi put od 2010. godine vratila u kategoriju “potpunih demokratija”, ali je ipak ostala najniže rangirana zemlja Evropske unije u Indeksu slobode medija. To je djelomično zbog činjenice da političke snage u Grčkoj koriste klevetu kao krivično djelo i kao sredstvo pritiska na novinare.
U Japanu (70.) i Južnoj Koreji (62.), dva rijetka slučaja “potpune demokratije” u Aziji, ekonomski interesi, politički pritisci i prijetnje tužbama za klevetu sprječavaju novinare da u potpunosti iskoriste svoju ulogu držanja moći pod kontrolom.
Mauricijus (57.) može se smatrati modelom demokratije u Africi, ali njegovo je medijsko okruženje vrlo polarizirano. Slično tome, Urugvaj (51.) ima političku klimu pogodnu za dijalog o ulozi medija, ali je vlasništvo nad medijima visoko koncentrirano.
Izvor: RSF
