Postojanje triju sjećanja na istu prošlost u Bosni i Hercegovini nije nužno revizionizam, nego odraz podijeljenog društva i pluraliteta narativa koji izrasta iz nezavršenog procesa suočavanja s prošlošću.

Granica se ne prelazi samim postojanjem sukobljenih perspektiva, nego onog trenutka kada se one počnu koristiti za izravno prekrajanje utvrđene povijesti. Svaka zajednica pamti kroz prizmu vlastite traume. Taj subjektivni doživljaj neizbježan je dio kolektivnog identiteta.

Problem nije u tome što postoje različita sjećanja, nego u tome što se ona pretvaraju u zatvorene moralne sisteme koji zamjenjuju činjenice. U društvima koja nisu prošla  kroz katarzu, sukobljeni narativi postaju pravilo i trajna napuklina kroz koju prošlost neprestano curi u sadašnjost. Zbog toga različita tumačenja uzroka rata ne moraju uvijek biti plod zle namjere, nego su često odraz dubine rana koje još nisu zacijelile.

Međutim, zagovaranje triju istina postaje revizionizam onoga časa kada preraste u negiranje sudski utvrđenih činjenica ili u institucionalno nametanje selektivne povijesti. Kada neki narativ poriče genocid, opsade ili druge zločine dokazane pred međunarodnim sudovima, on prestaje biti mišljenje i postaje negacionizam, najrazorniji oblik revizionizma.

U takvom ambijentu tvrdnja da su svi podjednako krivi ne služi pomirenju, nego postaje alat za postupno zamagljivanje razmjera zločina, sve dok se sama ideja razlikovanja odgovornosti ne izgubi iz vidokruga.

Granice revizionizma u prostoru političke upotrebe sjećanja

Problem u Bosni i Hercegovini nije u samom postojanju različitih sjećanja, nego u načinu na koji se ona koriste.

Teza da svatko ima svoju istinu često postaje elegantan izgovor za izbjegavanje suočavanja s neugodnim činjenicama vlastite strane te za odgađanje uspostavljanja zajedničkog povijesnog narativa. Na taj način održava se stanje u kojem društvo ostaje zarobljeno u emocionalnim rovovima.

Relativizacija se u takvom diskursu prepoznaje kroz rečenice poput “svatko ima svoju istinu”, “svi su jednako krivi” ili “istina je negdje između”, jer takve formulacije ne razjašnjavaju činjenice nego ih razvodnjavaju, brišući razlike u odgovornosti.

Činjenica da postoje tri viđenja jeste sociološka realnost. No, tvrdnja da su sva tri viđenja jednako utemeljena na činjenicama prerasta u platformu za revizionizam, osobito kada neka od njih negiraju sudski utvrđene zločine. Od tog trenutka relativizacija završava, a počinje revizionizam.

U tom trenutku više se ne radi o različitim interpretacijama istih događaja, nego o negiranju ili prihvatanju činjenica koje su već pravno i povijesno utvrđene.

Politička upotreba i potraga za nultom tačkom

Pitanje nulte točke nameće se samo od sebe.

Treba li priznavanje sudskih presuda biti temelj iz kojeg tek mogu izrasti mnogostruke interpretacije prošlosti?

U teoriji je odgovor potvrdan, ali u praksi ta nulta točka zahtijeva intelektualno poštenje koje je često politički neisplativo. Prihvatiti presude i forenziku kao polazište znači otvoriti kavez sjećanja u kojem se prošlost više ne može selektivno čuvati. To podrazumijeva bolno pomjeranje perspektiva, pa čak i spoznaju da se nacionalni heroji prepoznaju kao počinitelji zločina.

Tu se humanistički pristup izravno sudara s tvrdim političkim revizionizmom. Na ovim prostorima odsustvo radikalne lojalnosti vlastitom narativu često se doživljava kao izdaja. Ipak, priznati da tuđa suza ima istu težinu kao i vlastita zapravo je čin ljudskosti. To predstavlja jedan od mogućih izlaza iz stanja u kojem prošlost prestaje biti sjećanje i postaje sudbina koja se ne prekida.

Presude same po sebi ne liječe društvo jer se nulta točka ne pronalazi isključivo u arhivima ili hladnim zapisnicima. Ona se rađa tek u ljudskom priznanju. Nije presudno samo ono što se dogodilo jer o tome već postoje dokazi, nego ono što se tek mora izgovoriti, a to je priznanje da te boli i priznanje da bol drugoga doista postoji.

Međutim, priznati vlastitu bol zbog razočaranja u vlastita uvjerenja znači suočiti se s mogućnošću da ono u što smo vjerovali možda nije bilo potpuno, točno ili pravedno. To nije samo intelektualni pomak nego i emocionalni udar, uslijed kojeg čovjek ne gubi samo ideju nego i dio identiteta koji je na njoj izgradio.

Priznati bol drugog znači izaći iz vlastite perspektive i dopustiti da tuđa patnja postane jednako stvarna, teška i moralno relevantna kao vlastita. To često udara u granice empatije koje nisu samo lične nego i društveno oblikovane kroz porodicu, zajednicu i kolektivno pamćenje.

Upravo zato je nulta točka u praksi teško dostižna.

Ogledala pamćenja: Višegrad i Prijedor

Primjeri Višegrada i Prijedora pokazuju kako se prošlost na ovim prostorima ne doživljava kao niz završenih događaja, već kao ambijent koji se ciklično ponavlja.

U Višegradu rijeka Drina i most Mehmed-paše Sokolovića nose slojeve sjećanja iz oba rata.

Zločini nad muslimanskim stanovništvom u Drugom svjetskom ratu i ustaški teror nad Srbima u okolici utopljeni su u stravične zločine nad Bošnjacima devedesetih, kroz žive lomače i tijela koja su ponovo završavala u rijeci.

Danas se ondje sudaraju dva svijeta, pa je za jedne Drina grobnica i simbol kontinuiteta nasilja, dok je za druge grad simbol obrane, često praćen rehabilitacijom četničkog pokreta.

Između te dvije slike prostor za zajedničko sjećanje gotovo da ne postoji.

Prijedor nosi drugačiju, ali jednako tešku logiku ponavljanja. U Drugom svjetskom ratu Kozara i Potkozarje postali su simboli masovnog stradanja Srba pod ustaškim režimom, a devedesetih ista geografija dobiva novo značenje kroz logore Omarsku, Keraterm i Trnopolje, kroz bijele trake i sustavno nasilje nad Bošnjacima i Hrvatima.

Trauma se u kolektivnom pamćenju preokreće, pa nekadašnja žrtva postaje nositelj nasilja, a strah iz prošlosti pretvara se u opravdanje sadašnjosti.

U oba slučaja nulta točka se stalno pomiče. Krene li se od 1941. godine vidi se jedna žrtva, a krene li se od 1992. godine vidi se druga. Istinski problem nastaje kada zajednice odbijaju vidjeti obje godine kao stvarne točke ljudske patnje, birajući samo onu koja hrani njihov narativ i opravdava njihovu tišinu.

Zamka binarnih uloga

U tom kontekstu stalno inzistiranje na odnosu žrtve i agresora postaje opasna zamka redukcionizma jer se kroz takvu optiku kompleksna ljudska bića i njihovi životi nasilno pojednostavljuju na samo dvije uloge, dok se cijela povijest svodi na krute političke etikete koje služe isključivo održavanju konflikta.

Time se briše sve ono što ljude čini ljudima, pa nestaju njihove sumnje i njihove osobne odluke, a ljudska složenost iščezava pred kolektivnom krivnjom koja zamjenjuje individualnu odgovornost.

Kada patnja postane politički kapital, jedna strana počinje njegovati isključivo vlastitu ulogu žrtve, čime svjesno briše vlastite mrlje i gradi besprijekornu povijest koja ne trpi nikakve pukotine. Tu se rađa narcizam patnje u kojem uloga žrtve postaje jedini izvor moralnog autoriteta, pa se svako istinsko iscjeljenje doživljava kao gubitak moći i otvara uznemirujuće pitanje tko smo mi zapravo u svijetu bez neprijatelja ako jednom prestanemo biti žrtve.

Najopasnija rečenica

Razlika između tvrdnje da su svi podjednako krivi i spoznaje da su svi kolektivi u različitim omjerima doprinosili ambijentu nasilja suštinska je, ne samo stilistička nego i etička i politička.

Prva formulacija je pojednostavljenje koje izjednačava odgovornost bez obzira na kontekst, briše razmjere i sudski utvrđene činjenice i stvara privid ravnoteže u kojem se gubi jasna slika odgovornosti.

Nasuprot tome, druga spoznaja unosi nijansu: razlikuje direktne počinitelje od šire društvene klime, priznaje različite stepene doprinosa nasilju i otvara prostor za razumijevanje, bez dovođenja u pitanje utvrđenih činjenica.

Na taj način odgovornost prestaje biti samo pravna kategorija i postaje i moralno pitanje, jer zločini imaju svoje počinitelje, ali društva stvaraju okruženje koje ih omogućava. Upravo zato ova spoznaja istovremeno ruši mit o potpunoj nevinosti i oduzima monopol nad moralnim kapitalom patnje.

Zbog toga se često doživljava kao revizionizam, ne zato što mijenja činjenice, nego zato što dovodi u pitanje način na koji se one koriste i tumače u javnom prostoru.

Izlaz iz kaveza sjećanja

Optužba za revizionizam u nekim slučajevima može funkcionirati i kao obrambeni diskurs koji služi da se spriječi svaka rasprava, koja bi mogla dovesti u pitanje svetu nevinost kolektiva.

Svako spominjanje zajedničke odgovornosti za ambijent mržnje tada se tumači kao pokušaj izjednačavanja neizjednačivog, dok je zapravo riječ o nečemu jednostavnijem i težem u isto vrijeme. Odgovornost za ambijent je priznanje da su naše međusobne mržnje bile gorivo koje je omogućilo da se nasilje ciklično ponavlja.

To humanističko preispitivanje prošlosti ne dira u utvrđene činjenice i ostavlja ih netaknutima, ali suštinski mijenja naš odnos prema njima. Ono ne traži od nas da zaboravimo, nego da prestanemo biti čuvari ožiljaka i postanemo ljudi koji su sposobni vidjeti bol drugoga.

U tom tihom pomaku krije se možda jedan od stvarnih izlaza iz kaveza sjećanja.

Od činjenica do interpretacije

Prihvaćanje sudskih presuda i forenzički utvrđenih činjenica ne zatvara prostor za mišljenje, nego ga tek uspostavlja, jer ono ne znači kraj rasprave, već početak njezinog smislenog okvira.

Nulta točka u tom smislu nije kraj interpretacije, nego njezino sidrište i minimum zajedničke stvarnosti bez kojeg svaka rasprava o prošlosti postaje kretanje u paralelnim svjetovima. Kada se jednom uspostavi takav činjenični temelj, otvara se prostor za mnogostruke vizure koje se ne tiču toga što se dogodilo, nego kako se to dogodilo i zašto.

U taj sloj povijesnog razumijevanja ulaze politički konteksti i ideološki projekti, pa zajednice mogu iste događaje tumačiti kroz različite iskustvene okvire, ali bez osporavanja samih činjenica na kojima ti događaji počivaju.

Upravo se tu povlači granica između interpretacije i revizionizma, jer se interpretacija kreće unutar priznatih činjenica i daje im smisao, dok revizionizam počinje onog trenutka kada se te činjenice počnu negirati ili selektivno brisati kako bi se promijenio njihov temeljni značaj. Zato prihvaćanje presuda ne znači uniformnost sjećanja, nego mogućnost da različite priče razgovaraju unutar istog okvira stvarnosti.

Na taj način nulta točka ne ukida pluralitet perspektiva, nego ga čini odgovornim, smještajući razlike unutar zajedničkog pojma istine bez kojeg se povijest pretvara u paralelne verzije stvarnosti koje se međusobno nikada ne dodiruju.

Prihvaćanje sudskih činjenica kao nulte točke nije krajnji cilj, već neophodan temelj. To je početna stanica s koje možemo izaći iz kaveza sjećanja, u kojem prestajemo biti čuvari nacionalnih ožiljaka i vojnici svojih kolektiva, a postajemo ljudi sposobni da u ljudskom priznanju tuđe patnje pronađu jedini istinski temelj za zajedničku budućnost.