Danas nije bio red na palestinsku novinarku Nour Swiriki da umre. To je ono što ona i njene kolege novinari ponavljaju jedni drugima svaki put kada prežive još jedan izraelski napad u Gazi.
– Danas nije tvoj red. Tvoj red može biti sutra ili prekosutra – kažu.
U proteklih 22 mjeseca, ova novinarka televizije El Sharq nastavila je izvještavati dok je, prema podacima Palestinskog sindikata novinara (PJS), Izrael ubio 240 njenih kolega.
Ova 37-godišnjakinja morala je dokumentirati ciljana i neselektivna ubistva svojih kolega, dok je istovremeno pokušavala preživjeti stalna bombardiranja, progonstvo i glad.
– Mnogi od nas su ubijeni, drugi su ranjeni, neki su izgubili udove. Jedan od nas je spaljen živ pred očima svijeta, drugom je glava raznesena – kaže Swiriki.
Danas je u Gazi ostalo nešto više od 800 palestinskih medijskih radnika. Swiriki kaže da se svi oni osjećaju kao da stoje u „redu za smrt“.
– Osjećam da je krv palestinskih novinara, posebno onih u Gazi, postala vrlo jeftina – rekla je.
Od oktobra 2023. godine, Swiriki i njen muž, novinar Salem El Rayyes, više puta su bili primorani da napuštaju domove i nikada se nisu uspjeli skrasiti.
Njihovi životi su se „okrenuli naglavačke“ u aprilu prošle godine, kada su odlučili evakuirati svoju djecu, 12-godišnjeg Jamala i 14-godišnju Aliju, u Kairo, gdje sada žive kod porodice Swiriki.
Roditelji su planirali da im se pridruže mjesec ili dva kasnije, ali su ostali zarobljeni u Gazi otkako je prelaz Rafah zatvoren. Swiriki svoju djecu nije zagrlila već 16 mjeseci.
– Zašto sam primorana – pod izraelskom vatrom – da skrivam svoju djecu, da ih držim dalje od sebe, da odrastaju bez mene, samo zato što sam izabrala da budem novinarka – pitala je.
Preživjeti radni dan u Gazi za Swiriki je pravo čudo, jer najveći dio dana provodi smišljajući kako da pronađe hranu i kako da ostane živa.
Prema međunarodnom humanitarnom pravu, novinari se vode kao civili i uživaju zaštitu u oružanim sukobima, ali Swiriki kaže da to za Palestince u Gazi ne važi.
– U drugim ratovima, prsluci i kacige znače da ne smiješ biti meta. To je norma u svijetu – ali ne u Gazi. To meni govori samo jedno – da moj život svijetu ne vrijedi ništa – kazala je.
Mnogi novinari u Gazi rade u šatorima oko bolnica, koristeći njihovu struju i internet. Nekada su vjerovali da bolnice nude kakvu-takvu zaštitu, ali su one tokom rata više puta bile meta izraelskih napada.
Tako je i u bolnici Nasser u Khan Junisu, jednoj od posljednjih koje još rade na jugu Gaze, gdje je samo u ponedjeljak ubijeno 22 ljudi, uključujući pet novinara: Hussama al-Masrija, Mariam Abu Daggu, Mohammeda Salamu, Moaza Abu Tahu i Ahmeda Abu Aziza.
Dvostruki udar – kada se ista lokacija gađa dvaput zaredom, a drugi udar pogađa spasioce i novinare -međunarodni pravni eksperti smatraju ratnim zločinom. Izrael je tvrdio da je cilj bio „Hamasova kamera“, ali bez ikakvih dokaza.
Komitet za zaštitu novinara (CPJ) traži nezavisnu istragu, navodeći da se radi o očitom ratnom zločinu.
Novinar Mazen Breem, otac petoro djece, kaže da niko nije siguran, da rat ubija sve … bebu, ženu, muškarca, ruše zgrade, drveće, životinje, kaže da u Gazi sve umire.
On i njegove kolege poručuju da osjećaju da ih Izrael namjerno lovi: „Lovljeni smo i ubijani u Gazi dok vi šutite i gledate“, poručuju oni svijetu.
Za Swiriki, posao se nastavlja. Njena najveća želja je da ubijanje prestane i da se ponovo ujedini sa djecom, jer kaže da se ne bi ni usudila sanjati više od toga.
– Nedostaje mi da ih zagrlim. Želim da zaspu u mom naručju. Nedostaje mi da živim kao čovjek koji ima pravo da osjeća ove emocije – kazala je.
Izvor: ABC
