Pregršt podataka, stvarnih sudbina, živih detalja, datiranih događaja, razbacani po knjigama stranih žurnalista, na raznim jezicima, kao da još uvijek, četvrt stoljeća poslije, čekaju na literarnu kompilaciju i milost uobličenja. Prebacivanje tih podataka u literarne registre, nesumnjivo, produžili bi efekte krvavih ratnih događaja iz 90-tih godina koji se polako udaljavaju, dali novi zamah u recepciji, unaprijedili tzv. društvenu funkciju te (anti)ratne književnosti.

Ne bi, međutim, ostala zakinuta ni sama književnost, koja koristi često granične situacije ispitujući iščašena stanja u kojima se likovi nađu bačeni, s iluzijom sasvim konkretnog istorijskog mizanscena. Takva preregistracija išla bi samo na korist i konceptu kulture sjećanja, što bi obradovalo i teoretičare koji često gledaju na prošlost kroz durbin. To, ipak, ne znači da su te žurnalističke knjige, same po sebi, svi ti dnevnici, memoari, svjedočenja, istraživanja, književno nezanimljivi, i kao takvi. Nerijetko faktovici pristupaju tom poslu s literarnim pretenzijama. Nekada su te knjige svjedočanstava, živim literarnim detaljima, čitateljima zanimljiviji od prave proze, ovjerovljenost hronotopa donosi dodatnu čar.

Krvnikov trag

Julian Borger u Krvnikovom tragu stvari postavlja kao književno istraživanje, fakcionalno, o potrazi i lovu na ratne zločince, ponekad i kad je rat već završen. Borger kaže da je, u tom trenutku, to najuspješniji lov na čovjeka u svijetu. Tu će opisati i glasovitu scenu klopke za Karadžića, kada ga pokraj planinskog puta jedne noći 1998. s dvadesetak američkih specijalaca čeka i gorila, koja je spremna istrčati pred auto u trenutku dok bude prelazilo preko titanijumskih šiljaka postavljenih preko ceste.

Taj glumac koji je trebao odigrati ulogu majmuna u bosanskim vrletima, kao završne epizode tog krvavog teatra apsurda, dugo prikazivanog po tim vrletima, nije nastupio te večeri. Čekajući trenutak da stupi na scenu i odigra posljednju taktove te komitragedije, u kostimu koji je na tu bosansko-srpsku granicu blizu Loznice stigao ravno iz Amerike, po scenarijskim naputcima operativnog odreda specijalnih snaga Delta, ta gorila nije postala dio slavne istorije, budući da se na putu u noći nije pojavio Radovan Karadžić, da mu se pridruži na toj mračnoj sceni, kao zvijezda večeri.

Vođa Delti Pete Blaber kasnije će taj kostim gorile odnijeti i u Afganistan, nadajući se da će u pomoći u lovu na Osamu bin Ladena, ali neće dobiti priliku nikada da ga iskoristi. Još jedan komični detalj u radu te specijalne jedinice – kao završni takt duge i krvave arije – desiće se usput, dok budu izvlačili iz automobila ulovljenog Radislava Krstića, komandanta Drinskog korpusa Vojske RS-a, kojemu je nagazna mina 1994. raznijela desnu nogu ispod koljena, tog generalmajora čiji su vojnici izvršili genocid u Srebrenici. Dok su hapsili Krstića, izvlačeći ga s mnogo sile iz auta kroz prozor, tako da mu je spala proteza s noge, na radio vezi začuo se i glas jednog od specijalaca, zabrinutog zbog prekomjerno upotrijebljene sile, koji obavještava kolege da je prilikom hapšenja osumnjičenom upravo otpala noga.

Sudbina Foče

Dok se bude nadnosio nad sudbinu Foče u proljeće 1992., Borgeru će se učiniti da se košmar vraća nakon Drugog svjetskog rata, kad su četnici harali gradom ubijajući muslimane, u znak osvete za pogubljene fočanskih Srba, koje su prethodno poubijale ustaše. Kao da žele još jednom uprizoriti taj pokolj, u tom parodijskom krvavom revivalu, Srbi će, primjećuje Borger, užasavajući dojam pojačati i izborom četničkih kostima, pola stoljeća starih. Bilo je to još jedna istorijska repriza krvoprolića.

U tom fočanskom pirovanju Borgeru je interesantan slučaj Dragana Gagovića. U Gagovićevu priču Borger uvodi čitatelja skiciranjem priče o dvojici mladih policajaca, vršnjaka, jedan od njih je Gagović, snažan, posvećen borilačkim vještinama, drugi je Himzo Selimović, prerano ostario i melanholičan, obojica marljivi mladi profesionalci. Priča dobiva poseban zamah u aprilu 1992. godine, dakle, kad biva otvorena sezona lova na muslimane. Muškarci su odvedeni u veliki fočanski zatvor, gdje će pet stotina ljudi biti pretučeno do smrti ili smaknuto metkom u čelo, dok će stotine žena biti serijski silovane i premlaćivane po školama i sportskim dvoranama, prije nego budu deportirane u Crnu Goru zajedno sa djecom.

U tim danima posebna drama se odvija među dvojicom drugova, policajaca, među kojima je Gagović na posebnoj kušnji, prinuđen da odabere između prijatelja i istinski ljudske službe, ili jednostavno govoreći, kako mu u tom trenutku saopćava Himzo, može pomoći da pobjegnu ili pustiti da sve poubijaju. U trenuku dok Selimović i kolege muslimani odlaze iz policije s radnog mjesta, Gagović se naglo slomi i počne plakati. Kasnije će poslati nekog čovjeka koji će izvući Selimovića na sjever, prema slobodnoj teritoriji, do Goražda, tako mu spašava glavu.

Šef krvave policije

To možda ne bi bilo čudno, da se tek sedmicu poslije Gagović ne pojavljuje u policijskoj stanici i postaje šef krvave fočanske policije, iako je već tada, po Selimovićevom svjedočenju, mogao podnijeti ostavku i otići iz grada. U junu 1996. Selimovićev prijatelj biće optužen za zločine protiv čovječnosti, budući da je za vrijeme njegova komandovanja u Foči i okolnim selima poubijano 1.500 ljudi, a slični zločini su počinjeni i uzvodno uz Drinu. Masovna silovanja žena i djevojčica i u dobi od petnaest godina bila su tako sistematična, piše Borger, da su promijenila same zakone ratovanja, budući da će se nakon Foče seksualno nasilje uzimati kao oružje rata i zločin protiv čovječnosti.

U intervju s Borgerom, poslije rata, Gagović se pojavljuje kao neobičan, budući da ne poriče masovne zločine, spreman i da svjedoči protiv drugih članova srpskog kriznog štaba čiji su plan bili masovna ubistva i progoni. Osim toga, pojavljuje se u brojnim pričama Bošnjaka čije porodice je spasio od sigurnog pokolja. Borgeru će i sam Gagović predočiti listu ljudi koje je spasio, a tim tragom žurnalista će krenuti za tim ljudima, pronašavši i jednu ženu u Sarajevu u zimu 1996. godine.

Pričajući kako ju je zajedno sa majkom i sestrom sklonio u jedan stan u Foči, dok čekaju da ih izmjeste van grada, žena opisuje i kako se Gagović, jednu noć, pojavljuje u tom stanu, tvrdeći da je ženu primijetio i prije rata i da je očaran njenom ljepotom. Te noći obećava joj da će izbaviti i njenog oca iz fočanskog zatvora i nudi joj brak, romantično ozaren, što žena neće prihvatiti. Uvrijeđeni Gagović odlazi i kasnije te noći se vraća u stan i siluje je. „Spasio me, ali i uništio pola života“, završava žena.

Gagoviću nije suđeno u Hagu, jer tamo nikada nije ni stigao. Vozeći se u januaru 1999. s pet mladih članova svog kluba, s nekog takmičenja u borilačkim vještinama, na planinskom putu upada u stupicu koju su mu postavili francuski vojnici, odabravši ga za svoju prvu žrtvu hapšenja među haškim optuženicima. Nakon što je zaobišao prvu metalnu barikadu, vojnici su, kao po naređenju, otvorili vatru, pogođen je u potiljak iznad lijevog uha, a preživjela djeca su izašla iz automobila poprskana krvlju i ostacima Gagovićeva mozga. Intriga oko njegova ubistva pojačana je izvještajem Međunarodne krizne grupe u kojoj piše da su Gagovićeve ratne aktivnosti imale veze i sa mutnim poslovima u saradnji sa francuskim kontigentom UNPROFOR-a.

Arhivski tragovi

Idući za tim živim tragovima po arhivama, i sa lica mjesta kao iz-vještač, Borger osim Gagovića pomno prikazuje i slučajeve lova na Ratka Mladića, a u njegovoj knjizi narisana je i ona epizoda za scenarij jednog špijunskog trilera s Novog Beograda, o hapšenju najtraženijeg ratnog zločinca Radovana Karadžića. U tim nikad snimljenim kadrovima u soliteru u ulici Julija Gagarina živi jedan new age mistik, s repićem na vrh sijede glave, a put prema njemu se agentima BIA-e otvara kad se u centrali, nakon niza godina, aktivira jedan od prisluškivanih telefona i zabilježi razgovor nekog čovjeka vrlo piskavog glasa.

Počev pratiti Dragana Davida Dabića, guste brade, s naočalama, iscjelitelja koji ulicama hoda kao neki ražalovani monah, agenti utvrđuju da živi  mirnodopskim životom, prodaje vitamine iz Connecticuta, piše kolumnu za Zdravo življenje i zajedno s jednim poznatim seksologom učestvuje u projektu podmlađivanja sperme neplodnih muškaraca. Poslije dolaska novog načelnika tim agentima se prvi put otvara mogućnost da prema Karadžiću krenu otvoreno u hapšenje. Sve kulminira u autobusu broj 73 koji vozi za predgrađe Batajnicu, u koji Dabić sjeda sa prtljazima kao da bježi, dvojica agenta mu prilaze pregledajući karte i konačno ga oslovljavaju: – Doktor Karadžić? – Ne, Dragan Dabić. – Ne, Radovan Karadžić – insistira policajac. – Jesu li Vaši nadređeni svesni šta radite? – pita Karadžić.

Ta špijunska epizoda dolazi kao zanimljiv konac običnog horora koji je prethodio hapšenju po bosanskim vrletima, pucajući sada kao balon od sapunice, ponovno u banalnost zla, kada se taj spartanski mistik brije i šiša, otkrivajući lice ostarjelog osumnjičenika za najteže ratne zločine od kraja Drugog svjetskog rata. Čest je slučaj da strani žurnalisti, izvještavajući u toku rata, nalaze se licem u lice sa kasnije presuđenim ratnim zločincima, Peter Maass je opisivao ponoćne press konferencije koje drži Karadžić, tako posuvraćujući stvarnost i fakte, da se novinarima čini da prisustvuju nekoj opsjenarskoj seansi, Ed Vulliamy opisuje večeru u ratnoj Banja Luci sa profesorom Nikolom Koljevićem, noć prije nego će ih povesti u obilazak prijedorskih logora, kada ih zabavlja citatima iz Shakesperarea i razvija teorije o Hamletu.

Rat je mrtav, živio rat

Tu knjigu Rat je mrtav, živio rat Vulliamy intonira kao posvetu mrtvim i preživjelim iz gulaga krajiških logora oko Prijedora, koji će u avgustu 1992. otkriti televizijska ekipa Independent Televisio Newsa i sam Ed Vulliamy iz Guardiana, probivši se u Omarsku. Logor smješten u rudnik željeza i dvije decenije poslije, piše Vulliamy, ostaće neobilježen budući da se sadašnji vlasnik rudnika, gigantska korporacija željeza ArcellorMittal, težiti neutralnosti, ne želeći izgraditi spomenik i uvrijediti one iz lokalne zajednice koji poriču zločine. Retorikom poricanja, bilježi Vulliamy, služio se i Karadžić ljeta ’92. tvrdeći da će novinare drage volje odvesti u Omarsku, da sve mogu vidjeti, da je Trnopolje logor bez stražara, to su sve sabirni centri, da će biti jedino prisutni policajci koji će spriječiti da Muslimani, možebitno, ne otvore vatru na novinare. Kad ponovo sretne Nikolu Koljevića, u Beogradu, šest mjeseci nakon srebreničkog genocida, dok su okna i livade oko Omarske odavno natrpani struhlim tijelima, a sporedni putevi širom RS-a zakrčeni kamionima koji vrše premještanje tijela iz grobnica, profesor će, potonuo u sebe, sarkastično, s hinjenim čuđenjem saopštiti da su žurnalisti ipak našli ono što su tražili.

Opsjednut poslom sebe faktovika Vulliamy u ovoj knjizi, tekstom, prati svaki svoj korak, od Omarske, preko Haga, kroz engleska predgrađa gdje obilazi preživjele logoraše, sve do posjete Aušvicu u januaru 2000., koji pohodi s Thomasom Buergenthalom koji je preživio likvidacije u getu i Kielceu, logoraške dane i na kraju se uspio probiti u Maršu smrti iz Aušvica i Saschenhausena. Britanski novinar ga sada uzima za mentora od kojeg uči, između ostalog, i kako razgovarati sa onim koji su prošli kroz užase logora. Kod Vulliamyija ta Omarska se vraća kao refren, kao avgustovska žega u danu kada je prvi put kročio tamo, koja mu se vraća prilikom svake posjete: poslije ’96. svaki godišnji odmor će provoditi na mjestu tog koncentracionog logora.

Ta vrućina ponavlja se i kao sjećanje na peti avgust, kada se tridesetak muškaraca promolilo iz mračnog zahrđalog hangara, prestravljeno žmirkajući na suncu. Neki mršavi kao kostur, uglavnom obrijane glave, neradi da govore, o povredama kažu da su nastale spontano, slučajnim padovima, u ambulanti susreću doktora Idriza Merdžanića i veterinarku Azru Blažević, koji govore u šiframa, kolutajući očima na pitanja da li se u ambulantu dovode pretučeni zatvorenici, govoreći klimanjem glave, krišom će im na kraju tutnuti u ruke rolnu filma na kojoj su bile fotografije izgladnjelih ljudi, crnih premlaćenih torzoa, koje će uskoro obići svjetske naslovnice.

Vraćajući se svaki put u Omarsku, Vulliamy se susreće s novim krugom poricanja, kao novom rolnom izokrenute stvarnosti. Srevši se 1996. u nekom prijedorskom baru s čuvarima logora, uvjeravat će ga da nikada nikakvog logora u Omarskoj nije bilo, da se tu oduvijek tek proizvodilo željezo, jedino je u Trnopolju bio sabirni centar, u Omarskoj međutim ništa, oni su oduvijek stanovnici Omarske i da je tu bio neki logor sigurno bi oni znali, slike logoraša su puka propaganda potplaćenih medija.

Vidjevši doktora Milana Kovačevića nakon četiri godine sjetiće se da su mu te 1992. godine oči sijale od entuzijazma, budući zadužen da uvjeri prisutne novinare da se tu radi tek o sabirnim centrima. Sada, četiri godine poslije, već je direktor prijedorske bolnice i prima Vulliamyija u posjet u ordinaciji, slično zažagrenih očiju, opsjednut prošlošću, kasnije će u Hagu biti optužen za genocid i ratne zločine i umrijeti tokom suđenja. Sada će priznati da je Omarska bila planirana kao prijemni centar, da su se stvari najednom otele kontroli, bila je to samo greška, da upravo zato Omarska nije jednaka Aušvicu i Dahau, to je bio koncentracioni logor iz nehata.

Logorološki registri

Vulliamyijeva knjiga zanimljiva je i po tome, što u najboljim logorološkim registrima, prati sudbine preživjelih logoraša i poslije kraja, njihov mirnodopski život, pomiješan kao s olovnim prahom. Pisaće o vojnicima, preživjelim logorašima koji se iz engleskih predgrađa vraćaju ponovo u grotlo rata, pridružujući se 17. Krajiškoj brigadi u Travniku. Komandanti će govoriti da su među pristiglim logorašima, borci koji više nemaju šta izgubiti, često ostavši bez kuća i porodice, koji imaju jedino želju probiti liniji i vratiti se u oslobođeni logor u Omarskoj, da probaju tamo naći opet sami sebe. Kada su u jesen 1995. došli nadomak Prijedora, spremni naredno jutro udariti da ga oslobode, iz vrha bosanske komande u Sarajevu stiglo je naređenje da se zaustave.

I kada bude posjećivao preživjele logoraše u okolini Watforda godinama poslije rata, po sirotinjskim kućama predgrađa, kao utvare iz prokrijumčarene rolne trnopoljskog filma, prilaziće mu borci koji su se već 1993. bili spremni vratiti nazad na front. Jedan među njima će ispričati šta je bilo s njim, kad se ponovo našao u ratu:

– Bio sam u Sasini, cesta je bila otvorena i naš general Dudaković nam je rekao: „Danas oslobađamo Prijedor, krenite vi koji ste preživjeli, krenite u Omarsku“. Kada sam to čuo srce mi je naraslo za trideset kila, onda je baš tog jutra rat zaustavljen, i mi smo rekli šta sad, neće nas pustiti da oslobodimo svoje kuće, mi smo izbjeglice u vlastitoj zemlji.

Neki logoraš u Munchenu reći će da nisu nigdje i da su potpuno izgubljeni, doktor Merdžanić iz Trnopolja će dodati da za njih nigdje nema mjesta i da se ništa ne može riješiti, treći logoraš u St. Louisu će pokušati učiti engleski, ne mogući sjediti dugo u školskoj klupi, godinama kasnije boljele su ga rane zadobijene u Omarskoj.

Vrativši se poslije rata u Kevljane, s ožiljkom na obrazu, jedan logoraš će na livadi vidjeti nešto mračno, jedan krug trave kakva nigdje drugdje nije rasla, čudan, jezovit, što mu u uljeva slutnju da ta zemlja krije nešto strašno. Kad prijave državnoj Komisiji za nestale osobe i oni počnu kopati, otkriće kako kosti i meso mrtvih mutiraju plitko tlo i modificiraju vegetaciju. Taj čovjek s ožiljkom na obrazu godinama kasnije naseliće se u svojoj kući nedaleko od te masovne grobnice, Vulliamy će ga dvadesetak godina kasnije opet zateći omršavjelog kao logoraša, sada sa tumorom na mozgu, govoriće o nekom Bogu koji se kao feniks uzdiže iz pepela Kevljana.

Bez mržnje

Jedna silovana žena vratiće se vozom u Prijedor iz Zagreba, dvadeset godina kasnije, da elegantno odjevena i pažljivo našminkana, prošeta korzom, koristeći priliku da, u Vulliamyijevom društvu, pokaže na ulici da nije opterećena mržnjom i da ti ljudi koje sreće nisu vrijedni mržnje. Govoriće i o tome kako je bila u Dachau na konferenciji gde je vidjela da su Nijemci, iako su je zatvorili, itekako svjesni te knjige zločina, dok u Prijedoru još uvijek osjeća aroganciju za koju sve mora biti srpsko, bilo da je kobasica ili Bog.

Još jedan logoraš, koji će ući u istoriju svojim rebrima i živom lobanjom, iza logorske žice, po sopstvenom svjedočenju, kad se vrati iz mrtvih i uskrsne u Travniku 1992. biće dočekan kao poznata ličnost, njegova slika bila je na svjetskim naslovnicama, tek tu će ugledati samog sebe prvi put i ostati šokiran. Vulliamyiju će godinama kasnije svjedočiti kako je u Keratermu bilo nemoguće razmišljati o bilo čemu, osim o izlasku sunca i dolasku nove smjene, ukrstiće priču njih dvojica i ispostavit će se da je u Trnopolje, gdje će ga Vulliamy zateći, došao istog dana jer je Keraterm zbog novinara bio raspušten. Taj logoraš će poslije još jednom obiti povjesničarske katance i stupiti ravno na pozornicu, u Kopenhagenu kamo je došao 1996., gdje uveliko teče u to vrijeme kampanja kako je njegova fotografija iza bodljikave žice bila lažna. Na jednu revizionističku konferenciju, zajedno s drugovima iz udruženja preživjelih iz Aušvica, potegnut će čak do Bonna, tamo će slušati revizionističkog historičara, i u pola izlaganja pred svima stupit će pred naučnike, držeći fotografije sebe, poručujući svima, kao sa onog svijeta, da je on logoraš sa slike, da je zaista bio u Trnopolju a da se svi ti naučnici mogu jebati.

Vraćajući se, u ovoj knjizi izgrađenoj refrenično, na razgovore s logorašima, u razna vremena njihova života, Vulliamy će zabilježiti i slučaj osmogodišnjaka koji je bio u Trnopolju, našao se u Danskoj poslije zatvaranja logora, uklopio se normalno i naučio jezik, prvi se oporavio, izgledao dobro i družio se sa vršnjacima. Onda se samo jednu noć probudio i ispričao cijeli rat otpočetka, do u detalje opisujući sve što je vidio u Trnopolju, sve što su mislili da je zaboravio i da se uopšte ne sjeća. Otada sanja o tome svaku noć, uvijek iznova, doktori su utvrdili da boluje od traume i šizofrenije, sada je, kaže njegov brat, više u bolnici nego kući.

U desecima razgovora koje zapisuje, Vulliamy kao da varira ideju da je sudbina logoraša zapečaćena, da njihov fijasko ima tačno određen rok, kada će nastupiti. Stvarajući knjigu dvije decenije hodom od čovjeka do čovjeka, ovaj žurnalista ne pati niti od kakvih borbi za ili protiv novih svjetskih poredaka, rušenju crno-bijelih predrasuda, novostvorenih medijskih stereotipa i tabua, ne mlati niti je vođen ijednom frazom.

To su samo sklopljene bilješke, repetitivne, o tome kako preživjeti, i da li uopšte preživjeti u hangarima u kojima mnogi umiru. U pitanju je knjiga koja dosad nije mnogo čula o sebi, govoreći o jednom izgubljenom evropskom arhipelagu logora, napisana na stranom jeziku, nije mogla biti predmet ni zastupnika trokonstitutivne ustavne bh. književnosti, ni integralnih ni kompozitnih.

Sve je to, ustvari, tek prolog za buđenje jedne literature koja će se samo, nakon godina svjedočenja, jedne noći trznuti i ispričati iznova taj rat, buncajući, kao da ga opet sanja, ispočetka.