Praznici su odavno evoluirali u sopstvenu negaciju. Božić je višesedmična orgija kupovanja i trošenja, i to u znak sjećanja na jednog od najskromnijih likova koji je ikada hodao Zemljom (i vodom). Kao što se i Bajram, to finale jednomjesečnog posta i skrušenosti, izrodio u trijumf lumpovanja i neodmjerenosti, kao što i Nova godina odiše optimizmom, obećanjima i očekivanjima koja nikada ne budu ispunjena, tako je i Prvi maj uspješno transformiran u praznik nerada i neradnika.
Ali i bez praznika sve je teže odrediti konture i položaj radničke klase u Bosni i Hercegovini. To je specifična politička i državna tvorevina u kojoj je 25 posto nezaposlenih, 300.000 demobiliziranih boraca sisa budžet, isto kao i 200.000 službenika, a 700.000 penzionera iz godine u godinu živi sve teže. Radnici su ostali na vjetrometini, izloženi nezajažljivim interesima tajkuna i ignoriranju države. Sindikat je bolje ne pominjati. Nedavno smo saznali da je jedan od vodećih mogula ove zemlje istovremeno i sindikalni vođa u svojoj sredini. Dalje nema. Hiljade zaposlenih radi bez vikenda, bez praznika, u smjenama, u teškim uslovima, izloženi zagađenjima, s minimalnim primanjima. Kada se pobune, javnost ostaje iritantno nezainteresirana, što je pokazao i posljednji protest banovićkih rudara.
U takvom ozračju dočekujemo još jedan Prvi maj. Jedino su vremenske prilike zaslužne što već godinama izostaje masovni pokolj janjadi. Spajaju se dani i premošćuju vikendi, uplaćuju preskupi aranžmani, popravlja krvna slika jadranskog turizma u predsezoni. Došli smo u situaciju da danas Prvi maj najbolje koriste pripadnici ne radničke nego srednje klase – dakle populacija koja plate prima iz budžeta, zatim stranačko članstvo, pa vlasnici i menadžeri privatnih firmi, cijela jedna armija ljudi koja živi od primarne proizvodne klase…
Političke stranke, kao temeljni uzrok ovakve situacije, radnika se sjete sporadično. Organizirana nezaintersiranost za ovo pitanje izgleda da je zajednička desnici i ljevici. Desnica je više nego uspješno radničku klasu redizajnirala u etnonacionalna stada i taj je zahvat ako već ne nepovratan, onda dugoročan, a ljevica nikada nije našla adekvatan odgovor na te procese. Ruku na srce, nije ga nešto pretjerano ni tražila. I danas stostruko više energije ulaže u unutar i međustranačke obračune, nadvikivanja i spletke, nego u bilo koje pitanje koje se odnosi na položaj radnika.
Tako da kiša i novembarska temperatura dobro dođu kao kulisa za aktuelnu situaciju. Hoće li sunce u ovoj zemlji ikada zasjati kako treba? Tu parafrazu valja shvatiti više kao retoričko pitanje nego kao stvarnu dilemu. Potpuno odsustvo iluzija – bit će to koristan prtljag na putu u predstojeće godine i decenije.
Tekstove s portala analiziraj.ba uz obavezno navođenje linka na izvorni tekst, dozvoljeno je prenositi tek 24 sata nakon objavljivanja
