Krajem marta američki predsjednik Biden je izrazio otvorenu podršku i poticaj sindikalnom udruživanju i djelovanju. To se čini važnim osobito u vrijeme kad radnike Prvi maj više ne asocira na pobunu protiv bešćutnog iskorištavanja ljudi radi ostvarivanja profita niti na borbu za radnička prava. Više-manje bez ikakvih asocijacija, proveli su neradni dan (koji je ove godine, kvragu, “pao” na ionako neradni vikend) s ekipom uz roštilj i pivo ili, u skromnijoj varijanti, čekajući u redu za besplatnu porciju graha.
Ali nije samo Prvi maj promijenio značenje, ni radnici više nisu proleteri, a sindikatima već odavno ne pada na pamet ginuti za dostojanstvo radnika. Na čelu im vrlo rijetko stoje sposobni pregovarači spremni dati sve od sebe kako bi spriječili poslodavce da zaposlenike tretiraju kao puko sredstvo za ostvarenje vlastitih interesa, predmet kojeg valja prvo iskoristiti, a zatim odbaciti i zamijeniti novim i produktivnijim modelom. Mnogo su češće, zapravo, nesposobni i ne naročito zainteresirani, zabrinuti tek za vlastite privilegije udobne sindikalne fotelje, slabo organizirani, nejedinstveni i međusobno posvađani oko članstva jer ono donosi članarine. Potpisuju političke odluke kojima, u ime radnika, prihvaćaju umanjenje ranije stečenih radničkih prava, ostavljajući dojam da se svrha postojanja sindikata iscrpljuje dijeljenjem božićnih purica i uskršnjih šunka svojim pretplatnicima uz osmijeh i slatku iluziju da netko brine o njihovim potrebama.
Blaženo opušteni
Začudo, izgleda da radnike to baš i ne smeta. Gledajući ih blaženo opuštene i nezainteresirane, zajedno s jednako nezainteresiranim i mlakim sindikatima, rekli bismo da su radnički zahtjevi ostvareni i da radnici žive jako dobro kad nemaju potrebu izaći na ulice i pobuniti se. Istina je da, za razliku od radnika 19. stoljeća, više ne rade 18 pa čak niti 12 sati na dan. Istina je i to da od svoje crkavice sada mogu, ne samo preživjeti, već si priuštiti i poneku bespotrebnu i bezvrijednu stvarčicu kojom kupuju osjećaj samopoštovanja. Nisam jadan jer mogu kupiti čak i stvari koje mi nikad neće trebati, pomislit će i time potvrditi koliko su zapravo jadni. I upravo je to najveći trijumf krupnog kapitala nad čovjekom koji mu ropski služi, što je otupio oštricu pobune slatkom prevarom. Kupio je našu poslušnost blagodatima konzumerističkog načina života te, u tandemu s “politikom” koja je prodala interes vlastitih građana za Judine škude, vrlo učinkovito ubio volju za ikakvom promjenom, kao i nadu da je ona uopće moguća. Rezultat su nezadovoljni, ali pasivni građani koji malo gunđaju po društvenim mrežama, ali ne talasaju, ne samo da ne dižu revoluciju, nego više niti ne znaju što bi s revolucijom. Ovo sadašnje ne valja, kažu, ali ne znamo čime bismo to zamijenili. Istovremeno glad za profitom i bogatstvom točno zna što želi, nije utažena niti obezglavljena. I sve joj ide na ruku, od zakona do strateški precizno raspoređenih korumpiranih političara što, željni održanja na vlasti, udruženo igraju za velike i moćne investitore spremne ulagati u njihove političke karijere.
Osjećaj bezvrijednosti
Besperspektivnost radništva dodatno se potiče kontinuiranim izazivanjem osjećaja bezvrijednosti i zamjenjivosti, radnik zna da je potrošna roba na tržištu radne snage. Otkad su ugovori na neodređeno vrijeme zamijenjeni onima na određeno, budućnost je postala nesigurna i podložna kolebljivoj volji poslodavaca. A njima se nije pametno zamjeriti. Tko će ga zaposliti s njegovih 40, 50 i više godina, ako dobije otkaz? Zato radi prekovremeno bez naknade i opet svakog mjeseca mora moliti poslodavca da se smiluje i isplati mu plaću makar i sa zakašnjenjem jer je zaboravio, a ne voli da ga se podsjeća. Zove ga “gazda” jer gospodari njegovim životom. I nikome taj nevoljnik neće reći kako je potpisao da je iskoristio godišnji odmor, svih 30 dana, iako ih je komprimirao u samo jedan tjedan. Ucijenjen i prestrašen za golu egzistenciju radi i šuti. Pa kako onda ne bi kupovao same bespotrebne besmislice kad mu daju osjećaj da nešto ipak vrijedi, a to je osjećaj koji nema cijene.
Dogod ne dođe do promjene cjelokupne paradigme globalno prevladavajućeg modela neoliberalnog kapitalizma koji prodaje iluziju sreće obespravljenim i dehumaniziranim masama, a realno sreću donosi tek šačici bogatih i moćnih pod krinkom slobodnog tržišta i jednakih šansi, neće doći do nikakve bitne promjene u životu radnika. Dalek je put vraćanja izgubljenog osjećaja srama, dostojanstva i ljudskosti, možda je vrijeme da i sindikati napokon postanu dio ovih nastojanja.
