Dva sportska događaja bez publike, dva grada, protivnici iz Izraela, ali dva različita narativa. Prvo je 5. septembra na stadionu Pod Bijelim brijegom u Mostaru odigrana utakmica nogometnih reprezentacija do 21 godine Bosne i Hercegovine i Izraela, a potom je 6. novembra u sarajevskoj Zetri odigran meč košarkaške Eurolige između Dubai Basketballa iz Ujedinjenih Arapskih Emirata i Hapoela iz izraelskog Tel Aviva.

Euroligaški duel u Zetri, pompezno najavljen kao jedan od najznačajnijih sportskih događaja u Sarajevu u posljednje vrijeme, pamtit će se, paradoksalno, po svemu osim po rezultatu.

Zašto, baš, Sarajevo?

Podsjetimo se najprije šta je dovelo do toga da se meč elitne evropske košarkaške lige odigra u sarajevskoj Zetri.

Nakon brutalnih vojnih aktivnosti Izraela u Gazi, uključujući i genocid nad palestinskim narodom, te nakon neuspješnih pokušaja da se zbog toga izraelski sportski klubovi i reprezentacije – kao što je to bio slučaj s ruskim prije nekoliko godina – izbace iz svih sportskih takmičenja, neke države odlučile su djelovati samostalno donoseći ad hoc sigurnosno-političke restrikcije.

U praksi to znači da izraelski klubovi nisu mogli igrati u Turskoj i UAE-u. Stoga su košarkaški euroligaški klubovi iz ovih zemalja bili prinuđeni domaće mečeve protiv timova iz Izraela organizirati u drugim državama – Fenerbahče u njemačkom Minhenu, Anadolu Efes u crnogorskoj Podgorici, dok je Dubai odlučio utakmice protiv Hapoela i Maccabija odigrati u Sarajevu.

Nepotrebna utakmica s političkim posljedicama

Ekonomski i sportski gledano, odluka Dubaija da utakmice odigra u Zetri mogla bi se s komercijalno-organizacijskog stanovišta opravdati, jer Dubai ima uspostavljenu saradnju s KK Bosna te za ovaj klub nastupa nekoliko bh. košarkaša.

Međutim, koliko god ta namjera bila sportska – da se neki od najboljih i najplaćenijih evropskih košarkaša predstave sarajevskoj i bh. publici – utakmice s izraelskim klubovima ne mogu imati samo sportski karakter.

Organizatori su previdjeli sve bitno – činjenicu da jedan klub dolazi iz države koja provodi etničko čišćenje u Palestini, osjetljivost i suosjećanje sarajevske javnosti za patnje civila u Gazi, dodatno oblikovani živim sjećanjem na opsadu glavnog grada Bosne i Hercegovine.

Uslijedio je očekivan otpor građana, pa smo uz nepotrebni sportski događaj dobili i političko-moralnu raspravu i priču o reputaciji grada.

Sve je počelo objavom Kenana Magode, kantonalnog ministra kulture i sporta, čija je objava od 28. oktobra zvučala kao politički PR:

“Sarajevo će ponovo biti domaćin vrhunske evropske košarke, tamo gdje joj je i mjesto. Ovo je rezultat ozbiljnog rada, vizije i partnerstva koje vraća Bosnu u vrh evropskog sporta. Ponosan sam što će naš grad ponovo disati uz zvuke Eurolige. Dobrodošla, Evropo u Sarajevo”, naveo je Magoda.

Naglašavajući sportsku korist, Magoda je apsolutno zanemario da “neutralna” dvorana ne briše politički kontekst. U gradu sa živim sjećanjem na opsadu i izraženom solidarnošću prema civilima u Gazi, neobavezna organizacija ovakve utakmice nije puka logistika, nego politička odluka koja nosi posljedice.

Na reakcije nije trebalo dugo čekati. Nakon vala negativnih komentara, uglavnom na društvenim mrežama, 3. novembra je na mostu na Skenderiji, nedaleko od zgrade Vlade Kantona Sarajevo, osvanuo transparent s porukom “Vlada KS, otkažite utakmicu”. Akciju su pokrenuli građani i građanke okupljeni oko Inicijative “Ne u naše ime”.

I pored svih pritisaka, utakmica nije otkazana. Uslijedili su protesti grupe građana i svojevrsno proganjanje premijera KS Nihada Uka po Sarajevu, dan pred zakazani meč. Demonstranti, koji su isticali kako Sarajevo ne treba dozvoliti jednom izraelskom klubu igranje u našoj zemlji zbog zločina koje je Izrael izvršio u Gazi, pokušali su i nasilno ući u zgradu Vlade KS.

Iako je ostalo nejasno ko je zaista stajao iza događaja (Vlada KS, resorno ministarstvo, ZOI’84, KK Bosna…), jasno je da bez političke podrške to ne bi bilo moguće. Premijer KS Nihad Uk tu je nejasnoću pokušao iskoristiti da podijeli teret odgovornosti i relativizira slučaj, poručivši: “Dozvola za evropski sportski događaj nije podrška genocidu. Naša podrška je usmjerena isključivo prema Palestini, i tako će i ostati.”

MUP KS ubrzo je odlučio da se utakmica odigra bez publike, a ovo pitanje postala je i nova tačka političkog sukoba. Vlast se ponovo našla na udaru opozicije, a najviše odjeka imalo je reagiranje Harisa Zahiragića (SDA):

“Kako je moguće da baš ovu specifičnu utakmicu ne mogu odigrati u svojoj državi i gradu, a u našem eto mogu? Da li je ova utakmica zakazana samo radi neznanja Trojke, njihove potpuno ignorancije i nedostatka empatije ili radi novca koji će ZOI ‘84 eventualno zaraditi od te utakmice? Koliko to tačno košta naš obraz i naše dostojanstvo? Ili ‘pak ova utakmica ima neku potpuno drugu svrhu?”

Da protesti, ipak, nisu bili uzaludni nazire se iz nezvaničnih informacija da Dubai utakmicu protiv drugog izraelskog tima u Euroligi – Maccabija – neće odigrati u Zetri, kao što je bilo planirano.

Politička cijena domaćinstva

Održavanje ovakve utakmice ima političku cijenu, čega su organizatori morali biti svjesni, što se pokazalo i kroz pokušaje da se utvrdi narativ o Sarajevu kao “antisemitskom gradu”. Narativ koji se počeo agresivnije nametati nakon ljetnog otkazivanja Rabinske konferencije zbog “političkog pritiska” i otkazivanja smještaja, poslije čega su stigle oštre kritike dijela međunarodnih jevrejskih organizacija i medija.

A uoči meča oglasio se i Amir Gross Kabiri, mostarski biznismen i jedan od utjecajnijih Izraelaca na evropskom tlu, naglasivši da je “Sarajevo vodeći antisemitski grad u ovom dijelu svijeta”.

“Stvarno ne razumijem ko je taj koji je donio odluku da se ovakva utakmica igra u Sarajevu. Od 7. oktobra Sarajevo se pozicionira kao vodeći antisemitski grad u ovom dijelu svijeta. Vrlo je izazovno biti Jevrej u Sarajevu, ne samo Izraelac. Sa sigurnosne perspektive, ovo je nerazumna odluka”, poručio je on.

Dok bh. dužnosnici uglavnom izbjegavaju komentirati Kabirijeve neosnovane tvrdnje, biznismen blizak HDZ-u BiH primjerenu reakciju dobio je od predsjednika Jevrejskog kulturno-prosvjetnog društva La Benevolencija Vladimira Andrlea:

“Stavovi gospodina Kabirija o Sarajevu dolaze iz njegovih ličnih pobuda i interesa i ne bi se smjeli pripisivati ni Jevrejima Sarajeva ni Bosne i Hercegovine. Ukoliko ima elemenata krivičnog djela, institucije treba da reaguju. Prvenstveno Grad Sarajevo, Kanton Sarajevo, ali i više instance. Nas sa muslimanima, katolicima i pravoslavcima u BiH veže višestoljetno prijateljstvo koje je zasnovano na uzajamnoj podršci i razumijevanju – i to svima nama ne mogu oduzeti.”

Mostarska “tišina”

Stotinjak kilometara južnije, samo dva mjeseca ranije, odigrana je utakmica kojoj ni mediji, ni nevladine organizacije, ni političari nisu posvetili previše pažnje.

Podsjetimo na nekoliko ključnih detalja. Prvo je donesena neobična odluka da U-21 reprezentacija BiH domaći meč kvalifikacija protiv vršnjaka iz Izraela, prvi put u historiji, odigra Pod Bijelim brijegom u Mostaru. Na stadionu na kojem domaće utakmice igra HŠK Zrinjski, čiji je potpredsjednik i jedan od glavnih finansijera upravo Amir Gross Kabiri.

Potom je, dan pred utakmicu, “nakon sveobuhvatne analize i procjene bezbjednosnog stanja na terenu nadležnih policijskih tijela”, MUP Hercegovačko-neretvanskog kantona odlučio da se utakmica igra bez prisustva publike.

“Bez publike” se, međutim, nije odnosilo na Kabirija i nerezidentnu ambasadoricu Izraela za BiH Galit Peleg, koji su ipak prisustvovali utakmici. Ova sigurnosna mjera, očito, nije se odnosila jednako za sve.

Jasno, ova utakmica, za razliku od košarkaškog meča u Sarajevu, morala se odigrati jer je bila u kalendaru kvalifikacija. Ali zašto baš u Mostaru? Zašto je dopušteno Kabiriju i Peleg da prisustvuju utakmici? Je li izbor lokacije i odluka da se igra bez domaće publike faktički podilaženje izraelskim interesima usred BiH?

BH Fanaticosi, najvjerniji navijači bh. reprezentativnih selekcija, jedni su od rijetkih koji su reagirali na odluku da se utakmica igra u Mostaru, bez prisustva gledalaca:

“Da vam je neko rekao da nećete biti u mogućnosti bodriti Bosnu i Hercegovinu na domaćem terenu, sigurno biste pomislili da je lud. Od stjecanja nezavisnosti odigrane su hiljade utakmica u raznim sportovima i uzrastima, i tokom tog razdoblja nije se našao niko dovoljno mudar da domaćim navijačima zabrani prisustvo na nekom od stadiona”, naveli su Fanaticosi u svom saopćenju, dodajući:

“Nije slučajno da su utočište pronašli kod štovatelja genocida i ubica djece, tamo gdje pokušavaju nasilno posaditi cvijeće zbog šake novčića. Pod plaštom licemjernih vrijednosti gledat će s visoka i pričati o svjetskom miru, dok se u prijenosu uživo masakriraju stotine i hiljade Palestinaca. Plaši li se propagandna mašinerija zvižduka cionističkoj himni? Hoće li skandiranja Palestini skinuti glave pohlepnih uzurpatora teritorija? Nogomet spaja ljude, a zlo treba zaštitu organizatora i MUP-a HNK. Lijepo se družite na proslavama – sličan se sličnom raduje.”

Drugih reakcija gotovo da i nije bilo. Protesta ispred Nogometnog/Fudbalskog saveza BiH kao organizatora nije bilo, građani nisu “proganjali” gradonačelnika Mostara ili premijera HNK, transparenti se nisu pravili, političari se nisu sukobili oko ovog pitanja.

Na kraju, protesti, prozivanje i pozivanje vlasti na odgovornost te zahtjevi za otkazivanje utakmice legitiman su način odbrane principa. Ali principi vrijede tek kada su dosljedni. Ako je Sarajevo, bez sumnje, pogriješilo organizirajući opcionu utakmicu Eurolige, te ako su odgovorni, zasluženo, pozvani na odgovornost, zašto u Mostaru nisu primijenjeni isti aršini?

Jesmo li pristali na poredak u kojem principi važe do Ivan-sedla, a iza njega počinju izuzeci?