“Mi, odrasli, imamo svoje vršnjačko nasilje. Već 30 godina mi sijemo sjeme zla. To sjeme je počelo da rađa, rodilo i daje plodove. To najviše plaćaju naša djeca. Samo pogledajte situaciju u svim ovim našim državicama, mi smo ustvari ti nasilnici. Kakav onda primjer dajemo toj djeci?” Ovo je izrekao Aldin Kurić, u javnosti poznatiji kao pjevač Al Dino, povodom nedavnog incidenta u Baru, tokom kojeg su pretučeni njegov sin i još jedan dječak iz Sarajeva, mladi atletičari na gostovanju u Crnoj Gori.
“Mom sinu i njegovom drugu rane će zacijeliti. Stavljat ćemo obloge, modrice će izblijediti, ali ovim dječacima ne možemo to riješiti oblogama. Znači, moramo naći pravi lijek. Jedini lijek je pravi pristup prema toj djeci, jedini lijek je ljubav, jedini lijek je opraštanje.“
Roditeljske muke
Ovakve riječi rijetko možemo čuti u bosanskohercegovačkom javnom prostoru i nije čudo što su izazvale oprečne reakcije. Generalno, ljubav i praštanje ne kotiraju baš najbolje, i ne samo da nisu na cijeni nego su prezreni kao loš patriotski, u ovom slučaju još i roditeljski, gest. Međutim, Kurić je dobio i sasvim dovoljno poruka podrške, što cijeli slučaj čini još zanimljivijim. On smatra da su roditelji djece koja su inicirala napad u Baru u bitno većem problemu. I ne griješi, jer ljudi vole po mrežama citirati različite verzije izreke da je bolje biti progonjeni nego progonitelj samo dok se i njima ne desi nešto iz raskošnog repertoara nasilja. E, onda bi svi pravdu u svoje ruke, ništa od lijepih citata. Nekoliko puta smo posljednjih godina na ovom mjestu – naravno, bez ikakvih vidljivih rezultata – pisali o praštanju, ljubavi i blagosti kao potencijalno ozdravljujućim načinima reagiranja i mišljenja. Zaostalim političkim prostorima decenijama divljaju osveta i žestina; govor Milorada Dodika povodom sjećanja na jasenovačke žrtve jezovita je ilustracija šta je sve politika u stanju uraditi i koliko daleko je spremna ići. Jednog dana taj će ružni govor u udžbenicima stajati rame uz rame s Miloševićevim nastupom na Gazimestanu.
Drugačija politika
Međutim, reakcije nikada nisu jednoznačne i teško je bilo koju grupaciju ugurati u unaprijed napravljene kalupe. Nakon sličnog januarskog incidenta na Ilidži, sarajevska gradonačelnica Benjamina Karić primila je roditelje napadnute beogradske omladine, uputila izvinjenje i zamolila ih da ostanu na takmičenju garantirajući im bezbjednost. Neki od ugošćenih Beograđana izrazito su pozitivno reagirali na taj čin, uz zahvalnost izrazili i ocjenu da im ne pada na pamet da povodom nemilog incidenta izvlače uopćene zaključke, dok su drugi ipak insistirali na nasilju i boli koja je nanesena njihovoj djeci i njima. U svakom slučaju, bio je to otmjen i nužan čin jedne političarke, koji se do izvjesne mjere ponovio i ovaj put. Dušan Raičević, predsjednik Opštine Bar, nazvao je sarajevsku novinarku Arduanu Pribinju, majku jednog od pretučenih dječaka, i uputio izvinjenje, reagirao je i Milo Đukanović, bivši predsjednik Crne Gore, oglasio se i Dritan Abazović, crnogorski premijer, pa kao dio izuzetno kompleksnog mozaika valja zabilježiti i takve reakcije.
Poziv na praštanje
Na Al Dinov poziv na praštanje mreže su brzo reagirale, došle su neke ružne osude iz američke dijaspore, ali ne možemo zanemariti ni podršku koja je stizala sa svih strana. Na Twitteru su se mogle pročitati brojne reakcije u kojima ljudi izražavaju poštovanje, čak i divljenje. Sarajevski reditelj Haris Pašović na Facebooku pruža javnu potporu roditelju koji nakon svega preferira oprost: “Na Balkanu, gdje je govor mržnje standard; gdje je frapantno odsustvo reagovanja intelektualaca i umjetnika na politički i svaki drugi govor mržnje, gdje su većina odustali od ideje civilizovanog života u multikulturalnom regionu, Al Dino, otac, muzičar, javna ličnost, normalan čovjek, je primjer veličine, časti i brige za zajednicu i mlade ljude. Impresioniran sam!”
Tako smo u zgusnutom razdoblju nabijenom zapaljivim političkim materijalom imali dva opozitna primjera. S jedne strane otac čije je dijete pretučeno izvrće standardne obrasce reagiranja i ponašanja, a s druge, najmoćnija politička figura ovdašnjeg javnog života, Milorad Dodik glavom i bradom, brutalno zloupotrebljava uspomenu na žrtve Jasenovca i širi netrpeljivost garniranu ozbiljnim prijetnjama. Na svakom od nas je da izabere koji mu je model bliži, a za početak je dovoljno priznati da imamo mogućnost izbora. Vidjeti samo bijes i ostrašćene reakcije, a ne registrirati iskaze podrške roditelju koji se drznuo ponuditi oprost i ljubav umjesto mržnje i osvete, također je jedna vrsta ostrašćenosti.
