Nogometni klub Barcelona jedan je od najzaduženijih klubova na svijetu. Nije to ni čudno znamo li da su među deset najskupljih transfera u povijesti čak tri njihova. Dolazak desnog krila Ousmanea Dembelea iz Borussie Dortmund 2017. platili su vrtoglavih 140 milijuna eura. Time je Dembele postao najskuplji igrač Barcelone ikad. Šest godina kasnije, u julu ove godine, prodali su ga Paris Saint-Germainu za samo 25 milijuna eura, izgubivši tako ogromnih 115 milijuna. U zadnjih deset godina ovaj proslavljeni klub na transferima je izgubio gotovo pola milijarde eura. No, Barcelona nije iznimka, mnogi veliki europski klubovi izdvajaju astronomske iznose ne bi li došli do igrača koji tako vrijede više od suhog zlata.
U povijesti nogometa samo su dva transfera nominalno nadmašila Dembeleov. Dolazak Neymara u Paris Saint-Germain 2017. koštao je rekordnih 222 milijuna eura, čime je Neymar postao najskuplji igrač u povijesti. Iste godine u klub stiže i Kylian Mbappe za 180 milijuna eura. Teško je utvrditi kad je točno počela praksa ovako skupih transfera, postoji već najmanje tridesetak godina. Raniji iznosi nisu dosezali ni petinu današnjih, no tu treba uračunati i inflaciju te njen utjecaj na vrijednost novca. Kad bismo, primjerice, transfer Ronalda Nazaria iz Barcelone u Inter 1997. od 27 milijuna eura preračunali u današnji novac, iznosio bi nevjerojatnih 433 milijuna eura (prema istraživanju Play Ratingsa), što znači da je zapravo Ronaldo, a ne Neymar, najskuplji igrač ikad.
Šutiranje protiv životarenja
Od prije mjesec dana Neymar igra za saudijski klub Al Hilal u kojem bi za dvije sezone trebao zaraditi 320 milijuna eura. To ga čini jednim od najbolje plaćenih sportaša „svih vremena”.
Za razliku od ovih iznimno nadarenih mladića kojima se pozlatilo trčanje i šutiranje lopte, obični smrtnici što životare na jugoistoku Europe radeći osam sati na dan u cijelom će svom 40-godišnjem radnom vijeku zaraditi jedva pola milijuna eura ili neznatno više. Četrdeset godina kuća pos’o, pos’o kuća za iznos kojeg Neymar zaradi u jednom danu (točnije u 27 sati). To znači da svaki njegov dan vrijedi koliko naših 40 godina. Pa iako je mladić rijedak talent koji se bez imalo sumnje puno trudi, naporno trenira i u svom poslu postiže izvanserijske rezultate, čini se da sa svijetom nešto ozbiljno nije u redu. Čak i kad spava, naime, Neymar svake minute zaradi 304 eura.
Uzmemo li u obzir kratkoću aktivne sportske karijere i ogromne prihode koje svojim sportskim rezultatima i popularnošću donose klubovima za koje igraju, mogli bismo smatrati opravdanim da nekoliko vrhunskih svjetskih igrača zarađuje nešto više no što je uobičajeno. No, ne svi. I ne ovoliko više. U mnogim zanimanjima postoje iznimni, genijalni pojedinci. Takvi su, primjerice, najbolji znanstvenici ili istraživački novinari koji svojim otkrićima i znanstvenim spoznajama izravno povećavaju kvalitetu naših života. Takvi su i umjetnici, poput neponovljivih i sjajnih književnika, muzičara ili arhitekata čija nas djela trajno i vrlo intenzivno nadahnjuju dajući osjećaj ljepote, ali i nemira našem postojanju. Iako ima nešto glumaca i glazbenika koji su jako dobro plaćeni za svoj posao, sva njihova primanja su sitna u odnosu na prihode nogometaša.
Ko im može parirati?
Nogometaši ne samo da zarađuju mnogo više od tzv. „običnih” ljudi, oni zarađuju mnogo više i od ostalih sportaša. Donekle im mogu parirati samo najbolji igrači golfa, tenisa, NBA košarke i bejzbola. Taj golemi nesrazmjer u njihovim prihodima u odnosu na, primjerice, najbolje svjetske rukometaše, vaterpoliste, atletičare ili karatiste, moguće je objasniti golemom popularnošću nogometa. To je jedini sport koji ima globalno gledateljstvo mjereno u stotinama milijuna ljudi. Angažiranjem popularnih nogometaša od kojih su neki, poput Cristiana Ronalda, prave medijske zvijezde, klubovi dio novca uloženog u transfere vrate prodajom ulaznica, dresova i navijačkih rekvizita, oglašavanjem, raskošnim sponzorskom ugovorima i prodajom televizijskih prava. Da bi zadržali profitabilne igrače moraju im ponuditi privlačne novčane iznose, svakako veće od onih koje nudi konkurencija.
Da su se nogometni menadžeri previše zaigrali i nogomet pretvorili u unosan biznis koji sve manje ima veze sa sportom, a sve više s ogromnim zaradama, ali i dugovima, postalo je jasno kad su uvedena pravila Premijer lige o profitu i održivosti. Prema ovim pravilima klubovima je zabranjeno transferima stvoriti gubitak veći od 122 milijuna eura u periodu od tri godine. Ukoliko to ipak učine, čekaju ih visoke novčane kazne ili oduzimanje bodova. Postoje i UEFA-ina pravila o održivosti koja su počela vrijediti u junu 2022. zamijenivši financijski fair-play, a koja ograničavaju troškove transfera, plaća i provizija. Nepridržavanje može rezultirati upozorenjem, novčanom kaznom, izbacivanjem kluba iz natjecanja i oduzimanjem europskih titula. Tako je Juventus ove godine izbačen iz Konferencijske lige, Manchester United kažnjen s 300 hiljada eura, a Chelsea s čak deset milijuna eura.
Sve u svemu, poražavajuće je da smo igru uspjeli pretvoriti u biznis. No, nije i neočekivano obzirom na konzumeristički svjetonazor kojim je natopljena naša kultura u kojoj smo sve ljudske odnose uspjeli svesti na kupoprodajne, pa čovjekovu vrijednost mjerimo svotom za koju očekujemo da bismo ga mogli kupiti. Tu, naravno, više nije riječ samo o nogometu.
