Prije četiri mjeseca napisao sam članak pod nazivom „Zašto nisam davao izjave 25. decembra” u kojem sam pokušao da ukažem na jaz između potrebe medija za brzom i ekskluzivnom informacijom i zahtjeva da se objavljuju tačne i provjerene informacije.
Onda se 22. aprila u 22 i 30 časova desilo ubistvo Slaviše Krunića u Banjaluci i medijsko ludilo se ponovo pokrenulo.
Ubijen zato što je Bosanac?
U nedostatku pravih informacija, mediji u BiH kreću da vade iz naftalina neke izjave pokojnog Krunića u kojima on kritikuje vlasti Republike Srpske i Milorada Dodika. U tome prednjače portali iz Federacije BiH sa naslovima: „Ko je bio Slaviša Krunić: Milorad Dodik ga nije volio zbog probosanskih stavova“, „TKO JE BIO SLAVIŠA KRUNIĆ: Opirao se Dodiku, spominjan na Wikileaksu, zapošljavao više od 1000 ljudi“, „Ubijen biznismen Slaviša Krunić koji je Dodiku poručio da je Bosanac: Vlasti RS-a godinama ga reketirale“. Iako se ni u jednom od ovih ili sličnih tekstova koji su se pojavili 23. aprila ne pravi direktna veza između Dodika i Krunića, naslovi nam sugerišu ko bi mogao da bude potencijalni naručilac ubistva, a to je vlast u Republici Srpskoj i Milorad Dodik.
Ako mislite da pretjerujem, nađite neki od ovih tekstova na društvenim mrežama i proanalizirajte komentare i vidjećete da najveći broj komentatora već tada zna ko stoji iza ubistva Krunića.
Napadač (ni)je bio u zatvoru?
Veoma brzo mediji saznaju ime ubijenog napadača i počinju da izvještavaju ne samo o Kruniću već i o ubijenom ubici Željku Kovačeviću. U jednom trenutku pojavljuje se informacija da je Kovačević 23. aprila trebao da bude na izdržavanju petogodišnje zatvorske kazne, ali do toga nije došlo „jer mu Osnovni sud u Banjoj Luci nije otkucao rješenje presude, zbog čega je jedan sudija disciplinski kažnjen“.
I dok se ta vijest prenosila brzinom svjetlosti, stvarajući ogorčenje među pravednicima na društvenim mrežama, stiže demanti iz Osnovnog suda u kojem se kaže: „Željko Kovačević, napadač na biznismena Slavišu Krunića koji je ubijen u sačekuši nedaleko od svoje kuće u Glamočanima, odslužio je tri godine kazne zatvora u Kazneno-popravnom zavodu Banjaluka“, a potom dodaje: „On je, naime, 23. januara 2012. godine osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina i tri mjeseca, ali je ta presuda preinačena presudom Okružnog suda Banjaluka.“
Ubistvo s potpisom vlasti?
I dok je policija Republike Srpske lišila slobode „lica E. B. i M. G. koja se sumnjiče da su izvršila krivično djelo ‘teško ubistvo’ na štetu Slaviše Krunića i Žarka Pavlovića i krivično djelo ‘ubistvo u pokušaju’ na štetu Gorana Ilića”, pojavljuje se tvit ministra bezbjednosti BiH Dragana Mektića „Ubistvo sa potpisom vlasti“ u kojem on direktno optužuje vlasti u Republici Srpskoj za ubistvo, ne nudeći bilo kakav dokaz za ono što je napisao. Naravno, mediji su jedva dočekali i prenijeli, a društvene mreže šire do beskonačnosti uz komentare da je to sasvim očekivano od „režima“ Milorada Dodika.
Koji su motivi ubistva?
Pitanje svih pitanja jeste zašto je Slaviša Krunić ubijen i zašto na ovaj način, ali je potpuno iluzorno očekivati da se na njega može odgovoriti dan nakon ubistva. Naravno, to ne sprečava domaće medije da krenu sa spekulisanjem. Kao što smo vidjeli na početku ovog teksta, jedan od motiva je svakako neslaganje Krunića sa vlastima Republike Srpske, ali se postavlja pitanje šta je do sada vlast u Republici Srpskoj čekala i da li je imala neke druge mehanizme da se obračuna s njim. Drugi motiv, koji se mogao iščitati iz naslova i tekstova medija pogotovo ovih iz Federacije BiH, bio je izjašnjavanje Krunića kao Bosanca, što je potpuna besmislica, ma šta god mislili o vlastima u Republici Srpskoj. Treći mogući motiv za ubistvo Krunića o kojem se pisalo u medijima je preuzimanje njegove firme za osiguranje osoba i imovine, a sve u kontekstu formiranja nekih parajedinica u Republici Srpskoj i povezujući to sa formiranjem rezervnog sastava MUP-a Republike Srpske, što je prilično maštovita spekulacija. Na kraju se pojavila priča o obračunu nekih ljudi iz Republike Srpske, sa privremenim radom u Srbiji, sa Krunićem, gdje se spominju izvjesni Ećim i Milaković. Krunski dokaz za tu priču su neke objave na fejsbuku.
Ekskluzivnost kao osnovna smjernica
U toj trci za ekskluzivnošću bili smo svjedoci različitih propusta u izvještavanju medija. Recimo, Alternativna televizija nam je ponudila „uznemirujuće snimke“ sa mjesta uviđaja koje je snimio Helikopterski servis Republike Srpske na kojima se iz vazduha vidi nekoliko parkiranih automobila na putu.
Onda je Euro Blic našao njegovog „poznanika“ koji je kazao: „Znamo da je u svom selu organizovao mnoge događaje, davao svoje konje i kočije za Badnjak, a zaposlio je cijele Glamočane. Kada god je neko od radnika bio bolestan, ili neko od članova porodice njegovih zaposlenih, on je plaćao liječenje. Ovo što se desilo je strašno“, a ustvari to je bio tvit koji je napisao @zlobniavatar.
Na kraju smo od Alternativne televizije saznali da se narodni poslanik Draško Stanivuković fotografisao sa kontroverznom braćom Ćulum iz Sanskog Mosta, a koji su uhapšeni dan nakon ubistva Krunića u Banjaluci. Na moje pitanje Stanivukoviću da li je ta fotografija stvarna ili je fotomontaža, Stanivuković je demantovao da se ikada sreo sa Ćulumima i da je ta fotografija fotomontaža.
Epilog
Danas je policija Republike Srpske izjavila da postoje indicije o motivima ubistva Krunića i ništa više. Možemo se nadati da se one ne zasnivaju na pisanju domaćih medija. Mediji su još jednom pokazali da njima nije prioritet da objektivno i istinito izvještavaju ili da iskažu poštovanje prema porodici žrtava, već da su najčešće sredstvo u rukama političara i interesnih grupa i da su im od istine i činjenica mnogo važniji klikovi, šerovi i tiraži. Znam, mnogi će reći da je to danas normalno novinarstvo, ali ja sam, izgleda, staromodan tip.
