Krajnje je licemjerno tražiti i očekivati od pape Franje da pita Milorada Dodika, aktuelnog predsjedavajućeg Predsjedništva BiH, „gdje je 95% katolika iz RS-a“, ili iz srednje Bosne, Krajine i drugih mjesta BiH. Pa ako netko zna o čemu se radi, zna biskup Franjo Komarica, koji preko pape to pitanje plasira Dodiku. Biskup je bio svjedokom iseljavanja i „humanog preseljavanja“ Hrvata (katolika) iz BiH, posebno iz Posavine i banjalučke regije. Još su u sjećanju slike iz Davora kako biskup u čamcima prebacuje Hrvate iz svoje biskupije preko Save u Davor, u Hrvatsku. Ljudima su se spašavali životi, nitko se i nije pitao zašto i koja je svrha. U tom vremenu to je bio i hrabar i human čin, za samog biskupa rizičan po život. Spašavalo se što se spasiti moglo.

Biskup je ostao u Banjaluci, uz sve opasnosti rata, i svjedok je svemu što se zbivalo. Utoliko više začuđuje njegovo pitanje danas. On bolje od bilo koga zna gdje su katolici iz Republike Srpske. Zna bolje i od Milorada Dodika, jer ovaj u vrijeme „humanog preseljenja“ nije imao nikakvu funkciju u RS-u. To je bila Karadžićeva Republika Srpska, Dodik joj je tada bio opozicija i ne može se danas prebacivati krivica na njega za taj egzodus. Mora se biti pravičan i pošten u ocjenama i optužbama. Ako se Dodiku može prigovoriti, onda je to njegov odnos prema povratku Hrvata u RS. U svom premijerskom mandatu nije učinio gotovo ništa da se omogući nesmetan i održiv povratak. Ali, mora se znati da to nije njegov projekat, on ga je naslijedio i nije ga dovodio u pitanje. To je istina i treba se znati. To zna i biskup Komarica. Pitanje je zašto tu istinu prešućuje biskup.

Dogovorno iseljavanje

Općepoznata je činjenica da su se Hrvati iz RS-a iseljavali po dogovorima koje su postigli Franjo Tuđman i Slobodan Milošević u Karađorđevu, te Mate Boban i Radovan Karadžić u Grazu. U ideji podjele Bosne i Hercegovine, oko koje su se dogovorili tadašnji lideri susjednih država i lideri paradržava u BiH, cijela Posavina i banjalučka krajina pripale su RS-u. U takvoj koncepciji, RS je bio samo prelazna faza do velike Srbije. To je biskup Komarica znao i tada, a zna i danas. Uostalom, u Grazu su Boban i Karadžić precizirali koje općine pripadaju RS-u, a koje „Herceg-Bosni“. Znalo se i to da se formiraju etnički čista područja koja se međusobno razgraničavaju. Kome još nije bilo jasno da će se ljudi morati preseljavati da bi se ta koncepcija realizirala? Ili će se morati pobiti. Radi toga se iseljavanje, provedeno milom ili silom, nazivalo eufemizmom „humano preseljenje“. Vojnički pojam za to je bio „etničko čišćenje“. (Haški sud je dokazao da je i jedno i drugo bio zločin.)

Sve to biskup Komarica zna. Sudjelovao je u tome s vrlo jasnim motivom i odgovornošću da svoje vjernike mora spašavati od smrti. I to je radio zdušno, nesebično, uz sve rizike. Ali isto tako zna i zašto je do toga došlo, gledao je na licu mjesta kako funkcioniraju dogovori iz Karađorđeva i Graza. Ako je tada bilo oportuno šutjeti i spašavati ljude, danas nije. Danas se nalazimo u vremenu suočavanja s istinom. Bez toga nema pravde, bez pravde nema pomirenja, bez pomirenja nema budućnosti. Biskup bi to morao znati bolje od svih, bolje od političara i državnika. On je katolički biskup, on živi po osnovnom Kristovom kredu: ja sam put, istina i život. (Koliko je samo puta to izgovoriti ovih uskršnjih dana.) Jedini put na kome život može opstati je istina. On to zna i dužan je to svjedočiti. Političari katolici, koje on krije, to i ne moraju znati bez obzira što obijaju oltare širom BiH. Oni se nikada nisu uputili u vjeru, samo se guraju u nju.

Biskup Komarica sve to dobro zna. Zato on mora izaći u javnost i reći istinu i radi sebe i radi svojih vjernika. On mora reći svojim vjernicima da su prodani u političkoj trgovini, da ih je on spašavao od smrti i prebacivao preko Save radi toga, a ne da bi sudjelovao u toj trgovini. Ponašao se i kao čovjek i kao biskup. Ali bi morao i danas izaći i kao čovjek i kao biskup i reći istinu. To ne treba reći Dodik, niti to treba pitati papa. On o tome ne mora ništa znati. O tome danas više znaju Dragan Čović i HDZ, baštinici zločinačke politike „humanog preseljenja“, njih treba pitati.

Odnos prema Dodiku

Druga nedvosmislena istina koju biskup ne bi smio zatajiti je odnos HDZ-a i Čovića prema Dodiku kao premijeru RS-a. Uostalom, i biskupov odnos prema njemu. Biskup je od njega primio svojevremeno odlikovanje. Je li se pitao zašto? Da li zbog toga što je sudjelovao u egzodusu Hrvata iz njegovog entiteta, što bi bilo nepravično, ili zbog toga što je zatajio uzroke egzodusa? Kada se biskup suočio s posljedicama i počeo tražiti krivce, tada se sukobio s Dodikom. Ali, to je bilo kasno, on je već primio nagradu. Zatajivanje istine uvezuje u lanac grijeha. Lažno stanje se prihvati kao stvarno i objektivno, kome se ljudi onda pokoravaju. Tako je biskup zaboravio sve što se desilo u ratu i krenuo graditi pastoralni centar u Drvaru, a da se nije pitao odakle tu katolici kada ih prije rata uopće nije bilo (treba pogledati popis iz 1991. godine). Nije se pitao tko ih je doveo u Drvar, čije su domove zauzeli i što se desilo s vlasnicima tih domova. Katoličko naseljavanje Drvara nije shvatio kao ratni plijen. A kako bi se toga uopće sjetio a da se ne sjeti cijele Posavine i svoje biskupije. A tada bi se morao sjetiti i Tuđmana i njegove trgovine s Miloševićem: on je sve to izdao za Drvar, Grahovo i Glamoč, „stare hrvatske postojbine“. Kako to danas problematizirati a da se ne dovede u pitanje „predsjednik svih Hrvata“. On je nedodirljiva osoba, nedostaje mu samo oreol. I ne bi bilo čudo da neki biskup pokrene postupak beatifikacije, bez obzira na haške presude.

Biskup Komarica je katolike u Drvaru prihvatio kao stanje bez uzroka, kao da je odvajkada tako. Ali, morao je prihvatiti i stanje u RS-u, u kome nema 95% katolika, kao stanje bez uzroka. I to je biskupov problem za koji se krivica baca na Dodika. Kada običan čovjek zataji istinu ili je izokrene, kaže se da je lažov; kada biskup to uradi, onda je izdao Krista.

U povijesnu istinu RS-a spada i hrvatska politika prema tom entitetu i odnos Hrvata prema njemu i prema Dodiku. U svim dosadašnjim izborima, od 1996. godine do danas, biskupovi katolici uglavnom glasaju za vladajuće entitetske stranke, a u nekoliko posljednjih izbora direktno za Dodika. Kako i ne bi kada su njegovi glavni politički partneri Dragan Čović i HDZ. Oni nikada nisu postavili pitanje o položaju Hrvata u RS-u. Kada to problematizira biskup, prvo bi morao problematizirati Čovića i HDZ. A oni su nedodirljivi. Kada bi se biskupu i nebo srušilo na glavu, on to ne bi uradio. Obilazio je i obijao pragove Vlade Hrvatske i Sabora, tražio podršku za povratak, ali nikada nije rekao pravu istinu, nikada nije govorio o uzroku. Uzrok je bio apstraktan, neodređen, nedohvatljiv. Uvijek je govorio samo o aktuelnom stanju koje nema svoje uzroke. Uvijek je okrivljavao za to neznanog nekoga. Političarima je bilo jasno o čemu se radi, ali im je ta inpersonalnost godila. Puku je ostajalo sve nejasno, puk je sluđivan zamjenama uzroka i posljedica jer ljudi još nose traume, ljudi još pamte, a ni biskup neće da kaže o čemu se radi. Toliko je sluđenosti u glavama ljudi da i danas glasaju za Dodika u RS-u, a za HDZ u ostalom dijelu BiH kao glavnom njegovom savezniku. To će trajati sve dok se ne izađe s istinom. Do tada, Kristov kredo ja sam put, istina i život ostat će obična fraza.

Tekstove s portala analiziraj.ba uz obavezno navođenje linka na izvorni tekst, dozvoljeno je prenositi tek 24 sata nakon objavljivanja