Dan žalosti koji je u Bosni i Hercegovini proglašen nakon višestrukog ubistva u Srbiji očekivano je izazvao brojne polemike i izraze gnušanja. I to s obje zaraćene strane: jedni se gnušaju odluke ovdašnje vlasti, pogotovo njene bošnjačke komponente, da oficijelno žalimo zbog stradanja djece u susjednoj državi, uzgred odgovornoj za ubistva ovdašnje djece tokom rata, a drugi se gnušaju njihovog gnušanja. I tako unedogled.

Kada po strani ostavimo tu tendencioznu reakciju kojom se istovremeno pokušavaju izraziti nepokolebljiva uvjerenost u sopstvena stajališta te superiornost u odnosu na one koji misle drukčije (“gnušam se”, “gadi mi se” i slične stavke iz ratobornog Twitter/Facebook repertoara), ostaje činjenica da je glas razuma ovaj put došao iz Avaza, čiji novinar Alen Bajramović u smirenom osvrtu uspijeva zaokružiti ovaj kompleksan problem i njegove posljedice:

“Takva odluka Državne vlade izazvala je različite komentare, pa i opravdane kritike zašto se na isti način nije postupalo u ranijim situacijama kada nam je svima, pred razmjerama prirodnih i drugih katastrofa, zastajao dah. Nisu bez osnova ni reakcije da Srbija nikada nije pokazala iskreno saosjećanje sa žrtvama ratnih zločina koje su na tlu BiH činili i njeni državljani. Naprotiv, mnogima i danas pruža utočište i promovira ih u ugledne građane, privrednike, političare…

Međutim, žrtve su djeca, bol i problem zajednički, pa sve kritike, poređenja, rasprave i optužbe pred tim groznim činjenicama trebaju stati. Dok za nevinim životima žali cijeli region, važno je da je Bosna još jedanput, ljudski, komšijski, sa svijećama koje su zapaljene u Tuzli, Mostaru, Banjoj Luci, i zvanično, s najvišeg državnog nivoa, pružila ruku saučešća.

U zlom vremenu jedino nas još tragedije, povremeno i ponegdje, približe jedne drugima…”

Tačno tako. Žrtve su djeca i bol nam je zajednička. Povezuju nas, nažalost, tragedije. Ako već neko poteže Sarajevo kao argument, onda smo do sada morali naučiti da njegova snaga ne bi trebala izvirati iz eternalnog insistiranja na sopstvenim (neospornim) žrtvama; ona počiva na drugoj strani, u personalnoj snazi i svjesnoj odluci da se čovjek i kolektiv uzdignu iznad dugogodišnjih trauma, da pokažu humanost onda kad je najpotrebnije. Zar može biti čistije emocije od one koja žali za ubijenim djevojčicama i dječacima, gdje god da bili?

Sve znamo o stradanjima najmlađih stanovnika Prijedora, Sarajeva, Tuzle, Srebrenice… To je bol koja ne prolazi. Sve znamo i o karakteru režima koji je uzrok te boli. Ali postoje ljudi u Beogradu koji nikada nisu prestali pisati o tome, postoje ljudi u Srbiji koji već sedmicama – dakle, znatno prije beogradskog masakra – na mrežama metodično podsjećaju na ubijenu djecu Sarajeva. Zbog svega toga i zbog svih njih, valja ostati čovjek. Uspomene na djevojčice i dječake ubijene tokom rata tako su bolne i snažne da ih nikada ne treba uprskati ni lošim performansima ni pravednim gnjevom dok Srbija tuguje.

Zato je slučaj, taj nenadmašni majstor ironije, udesio stvari tako da se Dan žalosti vremenski podudari s Danom sjećanja na ubijenu djecu Sarajeva. Neke stvari same se poslože, za sve ostalo tu je elementarno ljudsko nastojanje da razumijemo i saučestvujemo.