Za lažnu informaciju o privatnom životu Kolinde Grabar Kitarović, osim beogradskog Informera, koji ju je objavio, odgovorni su i svi oni bosanskohercegovački portali koji su je prenijeli

Predsjednik Nezavisnog udruženja novinara Srbije Vukašin Obradović prošle je godine napisao da su tabloidi u Srbiji “oglasne table, službeni glasnici pojedinih političkih opcija ili čak pojedinaca. Hapse, sude, presuđuju. Odnosno, kako je tu skoro baš jedan od urednika Kurira objasnio – ‘nadograđuju stvarnost’.”

Kako to u praksi izgleda, na vrlo upečatljiv način demonstrirao je nedavno Kurirov najveći konkurent po “uticaju” i tiražu – Informer. U ovoj priči on je bio prvi, ali nakon samo nekoliko sati slijedili su ga i drugi u online izdanjima, dakako s novim pikanterijama (“nadograđivanje stvarnosti”!), a pridružili su im se i portali s lijeve obale Drine. Među njima bio je i Depo.ba, koji se pozvao na beogradski Telegraf .

Tu “vijest” Informera o “tajnoj ljubavi” novoizabrane hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović (KGK) sa neimenovanim Srbinom sigurno znate. Ali za ovu analizu treba ponoviti neke bitne činjenice. Pritom naglašavam: ne postoje činjenice u samoj priči, ali postoje o priči!

Dakle, Informer preko cijele naslovne strane objavljuje slike polunage ženske osobe (“kao od majke rođena”) za koje tvrdi da su mu “dostavili hrvatski obavještajci”, te kaže da je na fotkama “navodno” novoizabrana predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. Ali u velikom naslovu nalazi se njeno ime i tvrdnja da je “navodno imala vatrenu ljubav” s neimenovanim Srbinom. Brojni portali i tabloidi su tu priču dopunjavali i “otkrili” da je “ljubavna veza“ trajala više mjeseci 2013. kad je Kolinda Grabar Kitarović imenovana za pomoćnicu generalnog sekretara NATO-a u Bruxellesu, drugi su tvrdili da je u pitanju predratna veza “kad je KGK bila student”, treći su u priču uveli neimenovanog “srpskog playboya”. Neki su objavili dvije ili tri slike “njenih navodnih ljubavnika” (na jednoj se prepoznaje Zdravko Čolić), peti su citirali neimenovanog “zapadnog diplomatu” koji kaže da je to “najveći evropski skandal”…

Nepuna dva dana iza prve vijesti, glavni urednik Informera je sazvao novinare i demantirao priču na svoj način. Priznao je da na naslovnoj strani nije Kolinda Grabar Kitarović, već američka pornoglumica, i rekao da “preuzima svu odgovornost” i da se izvinjava “srpskoj i hrvatskoj javnosti, predsjednici Hrvatske i svima koje je pogodilo ovo što smo objavili”. Ustvrdio je i da im je “snimke” dostavio čovjek s kojim Informer sarađuje dvije godine i koji im, kaže, “nikad nije dao lažnu informaciju”. Rekao je i da su dva dana provjeravali ko je na snimcima, ali “nisu mogli otkriti“.

Drugi su tabloidi i portali prenijeli njegovu ispravku. Svoju nisu dodali.

Može li ovo “izvinjenje“ spasiti urednika Informera od odgovornosti? Teško. Ministar kulture i informisanja Srbije je pokrenuo istragu i, kako mediji u Srbiji tvrde, urednik će vjerovatno biti kažnjen od 400 do 1.400 eura zbog “pornografije na naslovnoj strani”. Pornografija je sporna, ništa drugo nije!

Cijela priča “ubila” se za sudski postupak za klevetu i uvredu, bez obzira na pravdanje, ograde (“navodno”) i ispravku. Hoće li ili neće biti tužbe, to ne znam. Da bi je bilo, morala bi je podnijeti osoba koja trpi štetu (Kolinda Grabar Kitarović). Ako se i odluči da tuži taj tabloid, Kolinda Grabar Kitarović ne mora to učiniti u beogradskom sudu. Tu su “vijest” objavili (i “nadograđivali”!) u online verziji brojni portali i tabloidi u cijeloj regiji. Kolinda Grabar Kitarović ih može tužiti sve ili samo neke, pa i ove u BiH, (i) u Zagrebu. Ukoliko postupi tako, naime, lako će dokazati da trpi štetu u Hrvatskoj. Što bi dokazivala u Srbiji ako ne mora?

Koliko god je internet otvorio neslućene prostore širenju informacija, on je jednako tako uvećao odgovornost medija. Pošto je jedan od bitnih elemenata klevete da postoji šteta (materijalna ili nematerijalna), ona se u sudskom postupku najlakše dokazuje tamo gdje je ta osoba najviše trpi. Ovu su činjenicu maksimalno koristili ruski tajkuni koji su prije pet-šest godina “zavili u crno“ ruske novine pošto su sporne tekstove objavljivali i na internetu. Tajkuni su, naime, tvrdili da su štetu trpjeli najviše u Engleskoj, a pošto su u toj zemlji najviši sudski troškovi (usluge advokata su basnoslovne!) i najveća obeštećenja, time su vrlo brzo ušutkali ruske novine.

Slučaj ruskih tajkuna i njima slični primjeri (američke dive i švedski političari takođe vole engleske sudove!) natjerao je Evropsku komisiju da prije dvije godine inicira promjene nekih zakona kako bi se suđenja za klevetu u slučaju medija ograničilo u okvire zemalja u kojima mediji imaju sjedište. Ali do promjena još nije došlo.

Poznat je slučaj i iz našeg susjedstva (Hrvatska) kad je urednik Novog brodskog lista kažnjen s 12.600 kuna zato što je iz zagrebačkog tabloida Imperial prenio tekst o poznatoj osobi koja živi u Slavonskom Brodu. Tužba nije upućena ni protiv Imperiala, a ni sudu u Zagrebu, jer je ta osoba smatrala da je trpjela štetu tek kad je NBL taj tekst prenio. Sud je prihvatio taj stav, presuda je postala pravosnažna 2004. godine, a novčanu kaznu je platila tadašnja ministrica pravde Hrvatske Vesna Škare-Ožbolt da novinar ne bi otišao u zatvor.

Za one koji se brinu o tome da bi ih ovaj primjer mogao spriječiti da preuzimaju informacije iz drugih medija i novinskih agencija, malo podsjećanje: sporni tekst je preuzet iz tabloida. Bez dodataka, ali i bez ograda i novih provjera. Ko preuzima njihove informacije, preuzima sav rizik. Ipak, i za prenošenje tekstova iz ozbiljnih medija korisna je dodatna provjera ukoliko se procijeni da oni sadrže klevetu. Ne treba biti pravnik da bi se procijenilo šta je kleveta.

Istom logikom o nadležnosti suda poslužio se i tim advokata Milorada Dodika koji je nakon tri tužbe protiv autora programa 60 minuta FTV-a u Sarajevu, sve naredne tužbe podnosio sudu u Banjaluci. Za ovu analizu nije bitno, ali treba reći da su sve tri tužbe u Sarajevu odbijene i četiri u Banjaluci riješene u njegovu korist. Ovaj primjer više govori o kvalitetu, eventualno i o (ne)pristrasnosti, nego o nadležnosti sudova, ali o tome nekom drugom prilikom.