Južna interkonekcija

Američki veleposlanik u BiH Michael Murphy izjavio je u srijedu da čelnik HDZ BiH Dragan Čović radi protiv strateških interesa SAD-a, ali i Hrvata u BiH kada se protivi planovima za provedbu projekta povezivanja plinskih mreža BiH i Hrvatske.

U intervjuu za televiziju N1 Murphy je kazao kako projekt “Južna interkonekcija”, povezivanje plinske mreže Federacije BiH i Hrvatske izgradnjom spojnice od Zagvozda do Posušja, predstavlja strateški interes SAD-a jer donosi neovisnost o plinu koji stiže iz Rusije.

– Južna interkonekcija jako je važan projekt i vitalni je interes SAD-a jer želimo da naši partneri ne ovise o Rusiji, kazao je Murphy, dodajući kako se to posebno odnosi na države koje su već članice Europske unije ili to žele postati.

U slučaju BiH, kako je kazao, “Južna interkonekcija” ima višestruko značenje jer će kratkoročno značiti otvaranje novih radnih mjesta a dugoročno energetsku neovisnost i stabilnost zemlje.

– Čović to blokira. Kaže da pokušava pomoći Hrvatima, ali u ovom slučaju to ne radi, kazao je Murphy.

AD žele da projekt “Južna interkonekcija” realizira tvrtka “BH-Gas” čije je sjedište u Sarajevu i koja bi za te potrebe otvorila podružnicu sa sjedištem u Mostaru što smatraju jedinim racionalnim pristupom, dok Čović insistira da se za te potrebe osnuje nova kompanija pod kontrolom hrvatskih političkih struktura u BiH.

Za američku je administraciju to nepotrebno kompliciranje i dokaz planova da Čović želi kontrolirati uvoz plina u BiH iz Hrvatske, odnosno preko terminala za ukapljeni plin na Krku.

Čović je nedavno Večernjem listu izjavio da želi da sjedište kompanije bude u Mostaru, da ona bude u vlasništvu Federacije BiH te da je njihov prijedlog posve usklađen s europskim direktivama i Europskom energetskom zajednicom.

Murphy tvrdi da Hercegovina ostaje bez plina

Murphy sada kaže kako s takvim Čovićevim pristupom Hercegovina ostaje bez plina, a u konačnici od svega profitira samo Rusija.

Ovo nije prvi put da američka adminstracija kritzira Čovića na ovu temu, ranije su to učinili i državni tajnik Antony Blinken i njegov pomoćnik James O'Brien. Čović te kritike odbacuje.

U intervjuu na N1 američki veleposlanik je Čoviću zamjerio i što ne kritizira antidejtonsku retoriku predsjednika RS Milorada Dodika. “Mi smo mu to (Čoviću) i rekli”, kazao je Murphy i dodao kako je Čovićev odgovor bio da za sada ne želi dovesti u pitanje ono što je ostvario na temelju dobrih odnosa s Dodikom.

Vijest je to koja je odjeknula u susjednoj Hrvatskoj, objavila ju je državna novinska agencija Hina, a prenijeli svi relevantni mediji u Hrvatskoj.

Posebno je zanimljivo da se vijest o ameičkim kritikama na račun lidera HDZ-a BiH našla i na web stranici HRT-a, Javnog servisa pod kontrolom HDZ-a, poslovično nakolonjenom lideru HDZ-a BiH Draganu Čoviću, uz kojeg, u suprotstavljanju Amerikancima, čvrsto stoji i hrvatski premijer Andrej Plenković. (Slobodna Bosna)

Srebrenica i crnogorske dileme

Kratak je, ali buran istorijat odnosa Crne Gore prema Srebrenici i genocidu. Prvo je, 2006. godine, Skupština deklaracijom prihvatila rezoluciju Evropskog parlamenta o genocidu u Srebrenici, zatim je 2021. parlament usvojio Rezoluciju dvotrećinskom većinom, a njome se potvrđuje da se 11. jul proglasi Danom sjećanja na žrtve Srebrenice. Tada je čak smijenjen ministar pravosuđa zbog izjave da se genocid nije desio, pa je blokiran rad parlamenta. Došlo je i do promjena na čelu Vlade, pa je Zdravka Krivokapića, zamenio Dritan Abazović, koji je kao premijer Crne Gore, a opet i kao predsjednik građanskog pokreta URA, koji je prethodno glasao za rezoluciju u parlamentu, otišao u Srebrenicu 2022. gdje je izjavio da “genocid nije počinjen nad Bošnjacima nego nad ljudima”, zbog čega se ipak kasnije ispričao.

Činilo se da je time ovu “neprijatnu” temu Crna Gora stavila u ladicu, ali dočekala je sad i najnoviju vladu na čelu sa Milojkom Spajićem, koji je najavio da će glasati za rezoluciju u UN-u, ali uz određene amandmane. Prvi amandman tiče se toga da ne postoji kolektivna krivica za genocid u Srebrenici, a drugi govori o tome kako je Republika Srpska (RS) entitet u sklopu BiH.

– U predloženoj rezoluciji UN-a suštinski nema ničega što crnogorska Skupština već nije usvojila u dva navrata – kaže za Novosti Tea Gorjanc Prelević, izvršna direktorica Akcije za ljudska prava iz Podgorice, uz izraženu nadu da će UN-ova rezolucija “konačno natjerati Crnu Goru da poštuje sopstvene skupštinske akte kojima je propisano isto”.

Najavu podrške rezoluciji osudile su prosrpske stranke u parlamentu, odnosno Vladi, kao i Srpska pravoslavna crkva i mitropolit Crnogorsko-primorski Joanikije. “Pogrešno je i veoma opasno izjednačavati Srebrenicu i Jasenovac. Priča o srebreničkom genocidu nije naučno utemeljena, ali je itekako politički motivisana”, izjavio je mitropolit dodavši da je u Srebrenici izvršen zločin, ali ne i genocid.

Naša sagovornica svrhu najavljenih amandmana vidi upravo u pokušaju da se umire SPC, prosrpske partije, ali i predsjednik Srbije i partneri iz RS-a.

– Oni su osmislili da bi usvajanje rezolucije u predloženoj formi značilo da su Srbi genocidni narod, što je, iako netačno, stvorilo osjećaj obaveze kod crnogorske vlasti da im amandmanima izađu u susret zarad mira u koaliciji kod kuće i u susjedstvu – zaključuje ona.

Smatra da su amandmani nepotrebni jer ono što je u njima napisano se već nalazi u tekstu rezolucije, iako ne istim riječima. Ako predlagači rezolucije i kosponzori, kojih je sada preko trideset, odluče da iz političkih razloga izađu ususret Crnoj Gori i posredno Srbiji, ti će amandmani biti prihvaćeni.

U slučaju da amandmani budu prihvaćeni, jer je, navodi ona, cilj UN-a ipak očuvanje mira, u tom slučaju očekuje da crnogorska vlast odluči da rezoluciju i kosponzoriše, “kao što je to od Vlade zatražilo 109 nevladinih organizacija i skoro 500 istaknutih građana i građanki Crne Gore, kao i Bošnjačko vijeće i sve opozicione političke partije”.

– Nezabilježeno je da se građansko društvo u Crnoj Gori ikada oko bilo čega toliko ujedinilo. To bi nešto moralo da znači i premijeru i ministrima u Vladi Crne Gore, koji ističu svoje proevropsko opredjeljenje – kaže naša sagovornica.

Ističu ga i u Srbiji. Barem zvanično. Ali još više ističu da podrška rezoluciji neće biti akt prijateljstva Crne Gore prema Srbiji. Gorjanc Prelević to vidi kao pritisak u cilju ostvarivanja nacionalističkih ciljeva vlasti u Srbiji i RS-u.

Naša sugovornica tvrdi da prosrpske političke partije u Crnoj Gori prikazuju sebe kao zaštitnike i predstavnike “srpskog naroda”, ali ističe i da je mnoge Srbe “sramota što se toliko zateže oko te rezolucije”.

– Na sreću postoje razumni, obrazovani i dobronamjerni ljudi koje mitropolit Joanikije ne zastupa kad kaže da “priča o genocidu u Srebrenici nije naučno utemeljena”. Posebno je apsurdno što jedna takva ocjena stiže od profesionalnog dogmate, naglašava ona.

Sam crnogorski premijer kao da je pomalo nesnađen u ovom polju. Politika, a prije svega odnosi sa prošlošću nisu njegov teren i trudi se maksimalno izbjegavati ga, na što ukazuje i Gorjanc Prelević.

– On nije neko ko, primjera radi, smatra da je obrazovanje glavno za budućnost Crne Gore, jer je vaspitanje i obrazovanje djece koalicionim sporazumom prepustio konzervativnoj koaliciji koja se protivi ljudskim pravima, negira genocid u Srebrenici, forsira SPC i nije primjer nekoga ko gradi građansko društvo i evropsku budućnost – zaključuje. (Dejan Kožul, Novosti)

Nasilje postaje način komunikacije, ko god ima nešto snage može da bije koga hoće

Uveren sam da mi profesor, čiji nadimak navodim u naslovu, neće zameriti što se danas bavim njegovom traumom. Već svi u gradu nekako znaju šta se dogodilo na Gimnazijadi i ko je povređen. Ali javna vest u kojoj je viteški profesor ostao bezimen, bila je suviše škrta. Kao da je neko želeo da tu divlju agresiju svede na uobičajeni nasilnički ritual u Srbiji.

Za Treću gimnaziju sam inače vezan iz nekoliko razloga. Brezu sam sreo svega jednom. I ta okolnost mi je možda pomogla da nasilje nad njim vidim kao novi dokaz o postojanju razorne stihije, koja je već suvereno zavladala ovim društvom.

Dok je pokušavao da spreči tuču, Brezu je pesnicom udario učenik (još se ne zna koji, istraga je u toku). On je od one vrste profesora koji ni po koju cenu ne bi povredio učenika. To je za njega pitanje samopoštovanja. Čak i ako zbog svoje zadate defanzive dobije prelom kosti lica.

Lako je bilo videti da će biti sve gore: posao srednjoškolskog profesora postaje rizični poduhvat. Ljudi odlaze na svoja radna mesta zastrašeni divljinom. Društvene mreže su aktivirale model nasilnika – junaka koji fizički zlostavlja svog vaspitača. To više nije moguće kontrolisati u sadašnjem ambijentu opšteg nasilništva. Država to ne može i ne želi. Nasilje je model vladavine.

Nasilje postaje način opštenja. Ko god je uveren da ima nešto snage može da bije koga hoće. Stradaju vozači autobusa, penzioneri, rediteljke, slučajni prolaznici. Tuče su surove, kao da je ovde stigla generacija koja se ostvaruje u brutalnosti i odsustvu bilo kakvih emocija i obzira.

U svemu što se odigravalo oko njega, Breza je svoj posao razumevao kao životni prostor koji bi morao da ostane neugrožen. Štitio je sve oko sebe svojom pouzdanošću i još to čini hrabreći svoje kolege sa bolovanja.

Ali, negde u drugom planu, kao opšte osećanje kolektiva Treće beogradske gimnazije, stoji saznanje o poniženju. Zar Brezu, tako jakog, postojanog i pouzdanog, pa i sve njih?

Juče na protestu profesori su tražili da dobiju makar neki status zaštićenih ljudi. Sada su niko, izloženi svakome, predmet svačije zlovolje i mahnitosti. U neke škole ulaze podivljali roditelji da bi se obračunali sa decom koja su navodno maltretirala njihovu. Ideja vlasti sa policajcem u svakoj školi posle tragedije u Ribnikaru je propala.

Dok je u tuči gde je povređen Breza dobijao udarce, scenu je posmatralo pedesetak mladih ljudi, glavnom učenika više gimnazija. Jer, bila je to gimnazijada!

Niko od njih, osim profesora Breze nije pokušao da prekine tuču. U stvari, skoro svi su glasno bodrili nasilnike da nastave. I naravno, uključili pametne telefone da bi snimili svaki detalj. Već nekoliko minuta kasnije, sve što se dogodilo bilo je na mrežama, uz brojanje lajkova, ako se to tako zove.

Mreže možda nisu te koje otvoreno podstiču, ali rado pokazuju rast brutalnog socijalnog iščašenja, u kome su surovi obračuni oblici dopuštenog pa i željenog opštenja. Tukli su se pojedinci, ali su u tome uživali skoro svi prisutni. Fudbalska srednjoškolska publika postala je rulja koja glasno podstiče svirepost i pozdravlja scene teškog fizičkog povređivanja. Na utakmicama petlića tuku se pomahnitali roditelji pred ucveljenom decom koja će jednoga dana krenuti tragom svojih očeva.

Nasilje koje je u Srbiji eksplodiralo 3. i 4. maja prošle godine, od tada se u brojnim surovim verzijama nastavlja bez otpora. Učenici, profesori, čuvari, bilo ko pod školskim krovom, u opasnosti je od nepoznate sile proizvedene sistemskim nasiljem. Ali je ipak moguće da škole budu sigurna mesta. To je posao društva u čije ime država ne čini ništa. Vladavina neukih traje mnogo godina, znanje je duboko ispod cene. Najbrutalniji su doprli najdalje i omiljeni su prijatelji vladajućeg nasilnika. Novak Nedić, komandant batinaških trupa, ponovo je generalni sekretar vlade. Najnasilniji prijatelji vladara nedostupni su pravdi.

Teško je iz takvog vrednosnog pakla obuzdati opšte nasilje kao ogledno dobro vladajuće kaste.

Predsednik vlade je predložio ukidanje udžbenika i štampanje nacionalističke čitanke u kojoj će biti poređani svi predmeti pod istim koricama. Taj posao je u toku. Ideja o Srbinu koji je najbliži bogu, postaće štivo ugrađeno u svaki predmet. To je učenje koje nastaje kao negacija drugačijeg mišljenja, i sredstvo je nasilja protiv drugačijeg.

Nemoćno da se odbrani od nasilnika na vlasti i njegovih trupa, umiruće društvo stvara u sebi razarajuću silu koja ubrzava njegov slom. Nigde se to ne vidi tako dobro kao u školi.

Zato je i sudbina ponosnog profesora Brezića tako potresna. (Ljubodrag Stojadinović, Peščanik)