Vrijeme umjerene i predvidive klime izgleda da je definitivno iza nas. Ljeta prolaze kao nizovi toplotnih udara, a proljeća i jeseni, te evo sad i zime, u znaku poplava. Požari i suše tokom jula i augusta već su godinama udarne vijesti. Mećave diljem svijeta sve su pogubnije, a smrtonosne oluje više i ne biraju godišnja doba.
Nakon bušenja ledene ploče u centralnim dijelovima Grenlanda naučnici su zaključili da je ovo najtopliji period u posljednjih hiljadu godina na području Arktika. A pošto je planeta Zemlja u suštini jedinstven ekosistem, te promjene nisu mogle da se ne odraze i na klimu u Evropi. A pošto je Bosna i Hercegovina u geografskom smislu neodvojivi dio evropskog potkontinenta, koliko god da ne pripadala njegovoj najprosperitetnijoj parceli, onda je jasno da se i ovdje dešavaju dramatične promjene. Dok vodostaji rijeka rastu širom BiH, izbezumljeni ljudi čiste vodu iz prizemnih i podrumskih prostorija, pitajući se hoće li im iko pomoći. Problem se može definirati ovako: nijedna lokalna politika nije kriva za vremenske neprilike, ali jeste odgovorna za borbu protiv njihovih posljedica.
A pogotovo je odgovorna kada ta borba izostane. Svaka vlast mora imati na umu da su klimatske promjene i njihovi razarajući efekti postale sastavni dio života. Jeste tačno da su naučnici takve promjene predviđali za šestu i sedmu deceniju ovog vijeka, ali je također tačna i nažalost empirijski provjerljiva činjenica da su one došle pola stoljeća ranije. I potpuno promijenile život u mnogim regijama i državama. Kao što rekosmo, ni BiH nije pošteđena tih procesa, pa je sasvim razumljivo što se građani sve češće pitaju šta vlasti čine kako bi se spriječilo najgore. I dalje nemamo avione za gašenje požara, i dalje nismo osposobljeni za efikasnu borbu kad rijeke nadođu, o zagađenju uglavnom niko ne brine. Kad je gruhnula epidemija, prve vakcine primili smo u Srbiji. Šume su posječene, što je glavni uslov za eroziju tla i slobodan put vodi ka naseljenim područjima. Sve je to jedan isprepleteni niz uzroka i posljedica koji valja rješavati sistemski. Jedno sasijecanje na izvoru vrijedi kao hiljade zahvata na ušću, to je pravilo kojeg se drže organizirane političke grupacije. One bez sistema i organizacije ne poduzimaju ništa ni na ušćima, pa je njih zalud podsjećati na pozitivne primjere iz svijeta.
Sad, dok voda nadire, vrijedi sjetiti se kako to izgleda kada država usred ljeta nepripremljena dočeka požare. Dok po Hercegovini gori munika, a vatra prijeti selima na istoku, nama jedino ostaje nadati se da će Hrvatska biti toliko velikodušna pa da u pauzi sopstvenih gašenja udijeli milostinju i pošalje koji kanader u ova ekstenzivna planinska područja. Ili moliti više sile da Dodik nije mamuran pa da odobri upotrebu helikoptera Oružanih snaga. Sve su to primjeri koji ukazuju na potpuni izostanak sistemske borbe protiv prirodnih nepogoda.
Slična stvar je i sa zagađenjem. Priča o njemu zakotrlja se krajem novembra, kad krenu hladnoće, grijanje i prve magle, protegne se, na užas građana, tokom cijelog decembra i dobar dio januara, i onda sama od sebe zgasne. Do sljedećeg novembra, kada nas ponovo čeka saznanje da u međuvremenu ništa nije urađeno. Odgovorna politika prepoznaje se po tome što je na vrijeme shvatila da klima postaje prvorazredno egzistencijalno pitanje i što se prema nadolazećim problemima postavlja strateški, razmišljajući o posljedicama i načinima na koje se mogu spriječiti. A ako državi u prosjeku treba pola godine da bi formirala vlast, onda ni od jednog političkog čimbenika ne može se očekivati da bude efikasniji i brži od tog konstitutivnog procesa. Osuđeni smo na nesposobnost, traljavost i neefikasne vlasti, ali da ne baksuziramo, ova još nije ni formirana kako treba, valja joj dati šansu jer ona prije nije se baš proslavila i svaka promjena nakon višedecenijskog statusa quo dobro je došla. Čekamo rezultate.
