NOVINARSKE SLOBODE U SVIJETU (1): NI AMERIKA NIJE ŠTO JE NEKAD BILA

IZDVAJAMO

“Nijedna vlast ne smije biti bez cenzure; tamo gdje je štampa slobodna nijedna nikada neće ni biti.”

NOVINARSKE SLOBODE U SVIJETU (1): NI AMERIKA NIJE ŠTO JE NEKAD BILA

U našoj novoj rubrici Feljton bavimo se novinarskim slobodama na globalnom nivou. U prvom tekstu naš saradnik analizira medijske slobode u Americi i zabrinjavajuće trendove kojima su u ovoj zemlji izloženi novinari

Sloboda štampe u svijetu je prošle godine dotakla najnižu tačku u 12 godina, nakon što su politički, kriminalni i teroristički miljei vodili veliku borbu da preuzmu ili utišaju medije u okviru šire borbe za moć i prevlast. Činjenica je da samo 13 posto svjetske populacije ima pristup slobodnim medijima, tj. onima koji političke vijesti pokrivaju bez straha i u skladu sa načelima novinarske etike, gdje je sigurnost novinara i novinarki garantovana, upliv države minimalan, te mediji nisu podložni žestokim pravnim ili ekonomskim pritiscima.

U protekloj, 2016., svjedočili smo još gorem odnosu prema slobodi medija nego u proteklim godinama. Za ovaj serijal najinteresantnije bi nam bilo početi sa slučajem Sjedinjenih Američkih Država. Ova zemlja često je prva asocijacija za državu slobode govora i slobode štampe, te je stoga na njenom primjeru lako ustanoviti ne samo trendove na sjevernoameričkom kontinentu već i globalno.

Prvi amandman

Ako bismo preskočili najpoznatiji citat o slobodi američke štampe, onaj predsjednika Thomasa Jeffersona koji je rekao da bi radije odabrao novine bez vlasti nego vlast bez novina, najilustrativniji citat je također Jeffersonov: “Nijedna vlast ne smije biti bez cenzure; tamo gdje je štampa slobodna nijedna nikada neće ni biti.” Sloboda štampe je zagarantovana Prvim amandmanom američkog Ustava, koji kaže: “Kongres neće donijeti nikakav zakon […] koji će ograničiti slobodu govora ili štampe.” Ovaj član se generalno smatra sredstvom sprečavanja vlasti da utiče na distribuciju informacija i mišljenja. Međutim, sloboda štampe je iz godine u godinu sve ugroženija u Americi, i interesantno je vidjeti kakvu će ocjenu dobiti u narednom izvještaju Freedom Housea, najmjerodavnijeg tijela koje se bavi analizom slobode medija u svijetu, koji je u prošlogodišnjem sažetku itekako zabilježio ovaj pad sloboda.

Reporteri bez granica, koji također imaju vlastiti indeks slobode štampe, SAD su svrstali kao 41. zemlju na svijetu po medijskim slobodama (ispod jedne Tonge, recimo). Razlozi tome su očiti: američki mediji su igrali komplikovanu ulogu u neuobičajeno prljavoj i intenzivnoj kampanji za izbor američkog predsjednika. Donald Trump je posebno prednjačio, jer je kritika pojedinih novinara i medija bila jedna od glavnih tačaka kampanje na osnovu koje je i na kraju pobijedio, koristeći se komentarima na društvenim mrežama da privuče, ali i skrene pažnju medija u za sebe odgovarajućem smjeru. Treba također spomenuti da ih je s vremena na vrijeme itekako znao isprovocirati ekonomskim poticajima, citirajući uticaje vlastitog pojavljivanja ili nepojavljivanja na gledanost i prihode pojedinih medija.

Drugi problem koji utiče na slobodu američkih medija jeste rat vlasti protiv “zviždača” koji su informisali javnost o achat sildenafil mylan se aktivnostima nadzora i praćenja, špijunaži i operacijama http://www.cialispharmaciefr24.com/cialis-5-ml/ na stranom tlu, pogotovo onima u vezi sa protuterorizmom. Jedan od dugoročnih legalnih problema s kojima se susreću američki novinari je nedostatak zakona na nivou države koji bi im garantovao pravo da ne otkrivaju vlastite izvore ili druge povjerljive informacije u vezi sa poslom koji obavljaju.

Vratimo se prvo Trumpu. Jedan od sjajnih zaključaka čitave problematike onoga što je u slučaju Trump isplivalo na površinu jeste prioritetiziranje profita umjesto profesionalnosti, kako je to naveo Victor Pickard iz njujorškog Jacobina. Kako Pickard pojašnjava, konstantno praćenje Trumpa povećalo je njegovu vidljivost i populariziralo njegovu poruku. Ono što su mediji zauzvrat dobili je – novac. Pickard tako navodi da kablovski mediji u Americi očekuju da će ove godine samo od prihoda od praćenja izbora zaraditi rekordnih 2,5 milijardi dolara. I to je itekako velika suma. Ovakvi prioriteti ne trebaju da čude. Jedan od velikana američkog i svjetskog novinarstva, Gore Vidal, davno je sumirao čitav problem američkih medija: “Američka štampa postoji sa samo jednom svrhom, a to je da ubijedi Amerikance da žive u najboljoj i zemlji kojoj se najviše zavidi u istoriji čovječanstva. Štampa američkom narodu govori koliko je grozna svaka druga država i koliko su Sjedinjene Američke Države divne i koliko je komunizam grozan i koliko bi trebali biti sretni što imaju slobodu da kupe sedam različitih vrsta deterdženta.” Ova praksa je u slučaju Trumpa jednostavno metastazirala, i u tome treba vidjeti čitavu problematiku stanja medija u Americi. Da će Trump zaista ugroziti slobodu medija u toku svog mandata, evidentno je iz njegovog dosadašnjeg ponašanja tokom kampanje. Ono što su mediji dobili na mostu, tih čitavih 2,5 milijarde, nažalost neće biti ni približno dovoljno da nadoknadi štetu gubljenja sloboda koje ih očekuju negdje na ćupriji u naredne četiri godine. Pitanje više nije da li će do toga doći, već kolika će šteta u konačnici biti.

Pizzagate i lažne vijesti

Pored Pickardove konstatacije, bitna je i ona Roberta Mackeya iz The Intercepta. Naime, nakon što su se poslije predsjedničkih izbora pojavile optužbe da je Trump pobijedio zbog ogromnog problema koje online mediji, a pogotovo društvene mreže, imaju sa sajtovima sa lažnim vijestima, te je čak i Facebook reagovao promjenom dosadašnje prakse sortiranja vijesti po važnosti, Mackey je kroz dva skorašnja primjera pokazao da je dezinformisanje daleko veći problem koji progoni američke medije. Trumpovi simpatizeri su dezinformisanjem pokrenuli tzv. “pizzagate”, u kojem su dvije picerije u Washingtonu, obje u vlasništvu imigranata-muslimana, optužene za učestvovanje u seksualnoj eksploataciji maloljetnih lica. To je pokrenulo lavinu reakcija, da bi na kraju u jedan od njih, “Comet Ping Pong”, upao naoružani pojedinac radi “vlastite istrage”. Čak ni svjedočenja prisutnih ni izjave vlasnika nisu pomogli da se razjasni da je u pitanju maliciozna islamofobna fabrikacija. Tužno je da ovako nešto ne može da čudi nakon što je Donald Trump odabrao jednog od bivših urednika i direktora stranice sa lažnim vijestima Breitbart, Stevea Bannona, kao glavnog medijskog stratega Bijele kuće.

Prijetnja Donalda Trumpa slobodi medija nije jedina koja trenutno potresa SAD. Protesti u Standing Rocku ozbiljno su uzdrmali temelje slobodnog izvještavanja u Americi. Indijanski rezervat Standing Rock postao je bitan onog momenta kada su pripadnici plemena Sioux odlučili da se usprotive prolasku pristupnog naftovoda Dakota kroz rezervat, opravdano reagujući na uništavanje njihovog svetog zemljišta. Protesti su počeli još u aprilu, da bi kulminirali tokom ljeta. U septembru, protesti su okupili više od pet hiljada osoba, koje su tijelima blokirali dalju gradnju naftovoda te se uporno sukobljavale sa izuzetno dobro opremljenim policijskim snagama. Glavni američki mediji su ovu priču u potpunosti ignorisali skoro do oktobra, čak i nakon što je Amy Goodman, novinarka Democracy Now!, snimila incident u kojem su psi čuvari kompanije zadužene za izgradnju naftovoda pušteni na demonstrante. Ovdje dolazimo do ključnog pokazatelja stanja svijesti po pitanju slobode medija u Americi, koji bi mogao postati samo još gori: umjesto da njen video bude udarna vijest u svim medijima, Amy Goodman je na kraju uhapšena – policija Sjeverne Dakote ju je privela pod izlikom kriminalnog neovlaštenog ulaska u posjed. Sama Amy Goodman je vrlo direktno rekla da je na djelu “neprihvatljiv prekršaj slobode štampe”.

Nije to jedini problem sa Standing Rockom. Primjerice, kada su mediji konačno počeli obraćati pažnju na ovu priču, slike koje su uspjele izaći iz ovog rezervata u Sjevernoj Dakoti putem Facebook Live videa 20. novembra bile su stravične: ozbiljne povrede glave i udova od gumenih metaka, ljudi koji se žale da su zasipani dimnim bombama i suzavcem, masovni slučajevi hipotermije – sve je ukazivalo na opšti haos i iživljavanje policijskih snaga nad nenaoružanim mirnim demonstrantima. Kada se ova priča uporedi sa vrlo sličnom, i svjetski poznatom pričom iz 1963., kada je policija okrenula vodene topove na školarce u Birminghamu, u Alabami, koji su protestovali za jednaka prava Afroamerikanaca, jasno je da se nešto ozbiljno dešava u Americi. Tada su slike iz Alabame užasnule čitavu naciju, do te mjere da su doprinijele proglašenju Zakona o civilnim pravima iz 1964. U 2016., reakcija na slike iz Sjeverne Dakote je u potpunosti izostala. Ako se vratimo Vidalovim riječima, opscena fokusiranost na sedam vrsta deterdženta je do te mjere desenzitivizirala i samu javnost da se u pedeset godina ovakav tretman njihovih sugrađana i sugrađanki u potpunosti normalizirao. U članku o Pat Boyle, novinarki iz Denvera koja je pogođena u abdomen gumenim metkom te koju su nakon toga morali hospitalizirati,  Alleen Brown iz The Intercepta je u pravu: ovakav tretman medija i novinara i novinarki vodi samo jednom: kraju Prvog amandmana kao takvog.

U sljedećem nastavku vraćamo se u Evropu i istražujemo šta smo mogli vidjeti i naučiti iz tretmana medija i novinara u Erdoganovoj Turskoj 2016. godine.

 

About The Author