Diplomatski skandal koji je premijer Republike Hrvatske Andrej Plenković izazvao odlučivši da izbjegne posjetu Predsjedništvu Bosne i Hercegovine pokazao je sav smisao proklamirane podrške Hrvatske istočnoj susjedi na njenom europskom putu. Naime, ukoliko to još nekome nije jasno, u tom se smislu definitivno ne može govoriti o politici i interesima Hrvatske, nego isključivo o politici i interesima HDZ-a.

Srećom, Plenković u Sarajevu ima posla sa političarima i medijima koje ili krasi poslovična bosanska samodeprecijacija i odsustvo poštovanja prema sebi samima, ili previše ovise o volji stranih ambasada i boardova da bi artikulirali neki smislen i koherentan odgovor na njegov patronizirajući nastup i drsko ponašanje. Jer, kad bi Bosna i Hercegovina imala takve političare i takve medije, nikada se ne bi uspio uvriježiti taj šuplji narativ o neprocjenjivoj podršci Hrvatske na našem europskom putu i Plenkovića bi se odavno posmatralo u puno realnijem kontekstu.

No, dominacija Hrvatske nad našim političkim i medijskim nebom je takva da se već par godina uspješno nameće percepcija kako će nas Plenković i HDZ uvesti u Europsku uniju, isto kao da se ne radi o kontinuitetu politike i liderstva koji je i samu Hrvatsku uspio zadržati van Unije barem deceniju duže nego što je to bilo nužno. I zbog toga, a i zbog poštovanja prema građanima Hrvatske, našim susjedima i njihovoj zemlji, neophodno je napustiti narativ o „podršci Hrvatske BiH“ koja je sigurno dobronamjerna i neupitna i posmatrati stvari u kontekstu „podrške HDZ-a“ koja je sve samo ne iskrena, nesebična ili bezinteresna.

Savršena uloga

Jednostavno rečeno, Plenkovićev HDZ prema BiH, političkom Sarajevu, ali i prema hrvatskim sunarodnjacima u našoj zemlji na europskoj skali igra onu ulogu koju je na lokalnom nivou doveo do savršenstva – ulogu rođe koji može nešto završiti. Samo što HDZ-ov lokalni rođo završava nešto u općini ili ministarstvu, dok Plenković „ima ljude u Bruxellesu koji ti mogu završiti i kandidatski status i otvaranje pregovora, ma sve što hoćeš“, naravno dok je i rođo „dobar“ u cijeloj priči.

A da bi rođo bio „dobar“, podrazumijeva se da mu prepišeš nešto, u ovom konkretnom slučaju neki izborni zakon ili nešto kojim bi te imao u šaci. I zaista, koliko god se visoka politika i geopolitika nekad doimale kompliciranima, u osnovi je riječ o interesnim odnosima kakvi važe i na običnoj pijaci.

Tako se može desiti da zbog složenih geopolitičkih odnosa Bosna i Hercegovina stvarno i dobije tu šarenu lažu od otvaranja pregovora, što bi HDZ bez sumnje svom naivnom rođaku sa sela prodao kao isključivo njegov uspjeh za koji se valja doživotno oduživati. Šanse za ovo su tim veće što u Plenkovića nade polažu i političke stranke iz Sarajeva koje više niti ne pokušavaju izgledati kao da ih se nešto pita u svim razgovorima i pregovorima oko predstojećih reformi.

No, u Bruxellesu se nešto pitaju i države poput Nizozemske koja je tvrdo na stajalištu kako proširenje treba sačekati i kako države kandidatkinje prije otvaranja pregovora moraju ispuniti uslove koje su pred njih postavljeni. To je kao hladan tuš ponovio i nizozemski premijer Mark Rutte jučer u Sarajevu, ne doimajući se pretjerano impresioniranim utjecajem kojim bi se hrvatski premijer želio pohvaliti.

Želje su jedno, ali u realnom europskom kontekstu Plenković je ipak premijer jedne od manjih članica Unije, i to premijer koji možda nije najkorumpiraniji na kontinentu, ali jeste na čelu vlade koja je vjerovatno među najkorumpiranijim u EU-u. Ne treba smetnuti sa uma da je od dolaska na premijersku poziciju Plenković smijenio čak 30 (slovima: trideset!) ministara, od čega je desetak otišlo iz političkih razloga dok je dvije trećine njih otišlo zbog raznih korupcijskih afera s kojima premijer nekim slučajem nikada nije imao veze.

Dakle, u nešto više od sedam godina čak dvadeset ministara i ministrica je napustilo položaj u njegovom kabinetu zbog raznih afera, odnosno u prosjeku troje godišnje! Ovo Plenkovića čini vjerovatno korumpiranijim od notornog Ive Sanadera, zbog kojeg je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom HDZ obilježio kao kriminalnu organizaciju. Ne treba gubiti iz vida da je Hrvatska, odnosno radije recimo HDZ-ova vlast, pod lupom Ureda europskog javnog tužitelja zbog sumnji u malverzacije sa novcima EU-a teške preko 300 miliona eura.

Najagilniji zagovornici

Nizozemska i još neke „tvrdoglave“ članice EU-a su toga svjesne, a Bosni i Hercegovini nimalo ne pomaže ni činjenica kako su najagilnije zagovornice njenog ubrzanog europskog puta bile i Mađarska i Austrija. Sjetimo se kako je Austrija još 2000. godine, samo pet godina nakon pristupanja Uniji, bila prva članica koja se našla pod njenim sankcijama, kako je samo prije dvije godine njen premijer Sebastian Kurz (ÖVP) odstupio radi korupcijskog skandala, te kako su dvije godine prije toga u takozvanom skandalu Ibiza-gate sa pozicija otišli Heinz-Christian Strache i Johann Gudenus, lideri Slobodarske partije Austrije (FPÖ) sa bliskim vezama na Balkanu.

Njih dvojica su blisko povezani sa Miloradom Dodikom (Gudenus mu je čak dolazio na obilježavanje neustavnog 9. januara), baš kao što je sad to i mađarski autoritarni lider Victor Orban. Nema nikakve sumnje kako bi prijateljska i dobrosusjedska saradnja Austrije, Mađarske i Hrvatske sa zemljama zapadnog Balkana bila dobra stvar, ali tijesna saradnja ÖVP-a, FPÖ-a, Fidesza i HDZ-a sa bilo kim je nešto što bi u očima država poput Nizozemske izazivalo podozrenje i upalilo crvene alarme, čak i kad njihov otpor širenju EU-a ne bi imao jake korijene u domaćoj politici.

Druga glavna protivnica otvaranja pregovora sa BiH, Njemačka, možda bi i mogla podleći ovim igrama zbog bliskosti stranaka kao što su ÖVP, Fidesz i HDZ sa tamošnjom vladajućom CDU/CSU i njihovom vezom kroz Europsku pučku partiju, ali Rutte, čija je Narodna stranka za slobodu i demokratiju (VVD) dio europske liberalne grupacije ALDE, nije iz tog kruga. Zato će ga biti teško navesti da promijeni stav, koliko god da sam čin otvaranja pregovora o članstvu neće suštinski ništa promijeniti u položaju BiH, Nizozemske ili EU-a.

Vremena i mogućnosti da se otvaranje pregovora istinski zasluži je sve manje, i samim tim se sve veća nada polaže u to da će rođak završiti stvar u Bruxellesu i osigurati otvaranje pregovora „na štelu“. Barem u takvim stvarima HDZ možda i ne treba potcijeniti, jer nije tek tako nastao onaj hrvatski vic o neplivaču koji se prijavio za posao spasioca na plaži: „Ne znam plivat, al’ srediće rođo papir.“

Sve u svemu, mart se bliži, izgledi da se otvaranje pregovora istinski zasluži su gotovo nikakvi, geopolitička situacija možda pomogne da se nešto ostvari više unatoč pomoći HDZ-a i bratije nego radi nje, ali ne treba niti glumiti iznenađenje ako rođo sa dobrim vezama za par mjeseci nazove sa čuvenom rečenicom: „Eee, čuješ… Gledo sam ti za ono… Ne može.“