Piše: Rod Souch/The Electronic Intifiada

Saučesnička optika: Izvještavanje američkih medija o izraelskom genocidu u Gazi, Robin Andersen, OR Books (2026)

Kako prodati genocid: Saučesništvo medija u uništenju Gaze, Adam H. Johnson, Pluto Press (2026)

Gotovo tri godine od početka genocida u Gazi, mnogi konzumenti mainstream medija ostali su zatečeni manjkavim i jednostranim izvještavanjem o užasima koje je počinila izraelska vojska. Za ključne informacije okrenuli su se drugim izvorima.

Dvije nedavno objavljene knjige – Saučesnička optika: Izvještavanje američkih medija o izraelskom genocidu u GaziRobin Andersen i Kako prodati genocid: Saučesništvo medija u uništenju Gaze Adama H. Johnsona – potrebno je naširoko čitati, preporučivati i citirati.

Dvije knjige nude jedinstvene prednosti i perspektive. Kada se posmatraju zajedno, pružaju sveobuhvatnu, detaljnu i poraznu kritiku dominantnog američkog medijskog pejzaža. Poznati pod različitim nazivima kao korporativni, establišmentski, mainstream, a odnedavno i naslijeđeni mediji, svojim gnusnim izvještavanjem o tekućem američko-izraelskom genocidu u Gazi razotkrili su dalekosežnu pristrasnost, propagandu i antipalestinski rasizam.

Oboje autora poznati su po svojoj stručnosti i fokusu na izvještavanje američkih medija o palestinskoj oslobodilačkoj borbi. Andersen je profesorica emerita medijskih studija na Univerzitetu Fordham i članica je upravnog odboraorganizacije Fairness and Accuracy in Reporting (FAIR). Johnson je medijski analitičar, saradnik FAIR-a i suvoditelj podcasta Citations Needed.

Uvod u Anderseninu knjigu The Complicit Lens, koji je napisao palestinsko-američki naučnik Rashid Khalidi, i predgovor za How to Sell a Genocide, koji je napisala palestinsko-američka advokatica za ljudska prava i pravna stručnjakinja Noura Erakat, utvrđuju šta je u pitanju u nalazima ove dvije knjige.

Khalidi naglašava ulogu urednika i novinara The New York Timesa, takozvanih novina od značaja, u pokušajima da zamagle genocid u Gazi i izgrade podršku Izraelu. Erakat ide korak dalje sugerirajući da bi rukovodioci korporativnih medija mogli i trebali krivično odgovarati prema članu IV Konvencije o genocidu, koji ukazuje na ulogu privatnih pojedinaca, kao i državnih zvaničnika, u odgovornosti za genocid.

Čitateljima The Electronic Intifade već će biti poznate izmišljotine o zločinima koje su promovirali korporativni mediji, poput priča o lažno obezglavljenim bebama i masovnim silovanjima 7. oktobra 2023. Obje knjige bacaju novo svjetlo na ulogu medija i pružaju historijsku perspektivu. Andersen, naprimjer, primjećuje da je ubijanje beba dugogodišnji propagandni motiv koji datira još iz Prvog svjetskog rata i koji je ponovljen čak i nedavno, tokom prvog Zaljevskog rata.

Tabu riječi

Manje poznate, ali podjednako štetne za vjerodostojnost korporativnih medija, jesu eksplicitne upute koje su davane novinarima i urednicima o tome kako da uokvire priču, koje su riječi i formulacije dopuštene, a koje nisu. Andersen i Johnson ukazuju na različite posljedice, uključujući zastrašene ili otpuštene novinare i slabo informiranu javnost.

Među tabu riječima koje je trebalo izbjegavati bile su „genocid“, „etničko čišćenje“, pa čak i „okupirane teritorije“, prema uredničkoj direktivi u The New York Timesu. Riječi „krvoproliće“, „pokolj“ i „masakr“ nisu se smjele koristiti u vezi sa smrću Palestinaca, prema memorandumu Timesa koji su napisali urednik za standarde i međunarodni urednik.

Andersen navodi da je riječ „masakr“ upotrijebljena 53 puta između 7. oktobra i 24. novembra 2023. u vezi s Izraelcima koje su ubili Palestinci, ali samo jednom u vezi s Palestincima koje je ubila izraelska vojska.

Ključno je da i Andersen i Johnson navode direktivu CNN-a, o kojoj je prvi izvijestio The Intercept, prema kojoj je sav povezani sadržaj morao biti dostavljen CNN-ovom birou u Jerusalemu, koji je bio pod nadzorom izraelskih cenzora.

BBC i drugi britanski mediji bili su na sličan način pristrasni, do te mjere da je to izazvalo protestno pismo osam novinara toj medijskoj kući. Naveli su da je BBC termine „masakr“ i „zločin“ koristio isključivo za nasilje Hamasa u vrijeme kada je u izraelskim bombardovanjima već bilo ubijeno više od 14.500 Palestinaca, uključujući najmanje 6.000 djece. Osam novinara odlučilo je ostati anonimno zbog straha od odmazde.

Jednako važno za mainstream medije bilo je osigurati da se pozadina događaja zanemari, tako da je izgledalo kao da historija počinje 7. oktobra 2023. Zabranjujući, naprimjer, bilo kakvo spominjanje „okupiranih teritorija“, The New York Times je zapravo uklonio svaki historijski kontekst Hamasove ofanzive.

Andersen navodi da su establišmentski mediji napad Hamasa 7. oktobra okarakterizirali kao „bez presedana“ i „ničim izazvan“ – kao da mu nije prethodila 17-godišnja opsada Gaze koja i dalje traje, kao da se izraelski premijer Benjamin Netanyahu nije nedavno pojavio u Ujedinjenim nacijama s mapom Izraela koja je uključivala okupiranu Zapadnu obalu i Pojas Gaze, kao da se izraelski masakri Palestinaca u Gazi u okviru kolektivnog kažnjavanja nisu dogodili tokom zime 2008–2009, 2012, 2014. ili tokom protesta Velikog marša povratka koji su počeli 2018.

U mainstream izvještavanju rijetko se spominje Nakba iz 1948. godine – nasilno protjerivanje stotina hiljada Palestinaca iz njihove domovine – uprkos tome što većinu stanovnika Gaze čine oni koji su bili raseljeni kao rezultat cionističkog osvajanja i kojima je uskraćeno pravo na povratak na svoju zemlju.

Andersen pokazuje da su establišmentski mediji historijski zaborav primijenili čak i na sam 7. oktobar, ne izvještavajući o izraelskoj Hanibalovoj direktivi. Ta vojna doktrina, koja potječe iz 1986. godine, nalaže izraelskim komandantima da koriste smrtonosnu silu kako bi spriječili zarobljavanje izraelskih vojnika.

Istraga Al Jazeere English zaključila je u martu 2024. da je Hanibalova direktiva korištena kako bi se spriječilo odvođenje zarobljenika – vojnika i civila – 7. oktobra, što bi moglo objasniti mnoge smrti izraelskih civila toga dana. Izraelski list Haaretz došao je do istog zaključka u izvještaju iz jula 2024, koji je pokazao da je Izrael koristio tu direktivu, naređujući komandantima da pucaju na sva vozila koja su se kretala prema granici Gaze, dok je istovremeno neselektivno bombardovao to područje. Uprkos tome, američki establišmentski mediji šutjeli su o njenoj primjeni 7. oktobra.

Palestinski glasovi isključeni

Brisanje historije išlo je ruku pod ruku s kontrolom korporativnih medija nad tim kome se daje „dozvola da pripovijeda“, kako je to formulirao pokojni palestinski naučnik Edward Said.

Andersen se poziva na istraživanje FAIR-a o gostovanjima u nedjeljnim informativnim emisijama na američkim televizijskim mrežama. Od ukupno 57 gostovanja između 15. oktobra i 5. novembra 2023, 48 gostiju bili su zvaničnici američke vlade ili vojske, dok su se zvaničnici izraelske vlade ili vojske pojavili pet puta. Samo jedan gost, Husam Zomlot, ambasador Palestinske uprave u Ujedinjenom Kraljevstvu, bio je Palestinac.

Od oktobra 2023. do oktobra 2024, navodi Johnson, NBC-jev Meet the Press, ABC-jev This Week with George Stephanopoulos, CNN-ov State of the Union i CBS-ov Face the Nation ugostili su izraelske goste 20 puta, a zvaničnike Bijele kuće 59 puta, dok je Zomlot bio jedini palestinski gost koji se pojavio.

Johnson posebno izdvaja i MSNBC-jev Morning Joe zbog toga što između oktobra 2023. i oktobra 2024. nije ugostio nijednog Palestinca, iako je televizijski program često izvještavao o Gazi. Istraživanje izvještavanja te emisije tokom prvih šest mjeseci nakon 7. oktobra 2023. pokazalo je da je riječ „masakr“ korištena 81 put za opisivanje ubijanja Izraelaca koje su počinili Palestinci, riječ „divljački“ 38 puta za opisivanje ubijanja Izraelaca, a riječ „barbarski“ 22 puta za opisivanje ubijanja Izraelaca. Te tri riječi nijednom nisu upotrijebljene za opisivanje ubijanja Palestinaca. Palestinci su spomenuti samo jednom uz upotrebu riječi „pokolj“, u poređenju sa 119 puta kada se ta riječ odnosila na Izraelce.

Johnson s jednakom temeljitošću empirijski razmatra dvostruke standarde koje establišmentski mediji rutinski primjenjuju. Njegova analiza nedjeljnih jutarnjih informativnih emisija na američkim mrežama NBC, CBS, ABC i CNN od oktobra 2023. do oktobra 2024, naprimjer, pokazala je da je izraz „pravo na samoodbranu“ tokom jednogodišnjeg perioda upotrijebljen 149 puta za opisivanje izraelskih postupaka, ali nijednom za opisivanje palestinskih postupaka.

Izraz „izraelski taoci“ upotrijebljen je 835 puta, a „palestinski zatvorenici“ 52 puta, ali isključivo u kontekstu razmjene zatvorenika – o palestinskim zatvorenicima nikada se nije izvještavalo zasebno. Johnson navodi da „nije bilo izvještavanja o hiljadama palestinskih talaca u izraelskim pritvorskim centrima, intervjua s njihovim porodicama niti priznavanja njihovog postojanja, iako godinama trunu u pritvoru bez suđenja“.

Izraelski ratni avioni bombarduju toranj Al-Roya u zapadnom dijelu grada Gaze nakon upozorenja za evakuaciju 8. septembra 2025. U zgradi su se nalazili ured Palestinskog centra za ljudska prava, kao i medijski uredi, medicinske klinike, sportski objekti te drugi civilni uredi i kompanije. Foto: Yousef Zaanoun/ActiveStills

Isto tako, termin „antisemitizam“ upotrijebljen je 65 puta, dok su „islamofobija“ ili netrpeljivost prema muslimanima i antipalestinski rasizam spomenuti samo četiri puta.

Johnson posebnu pažnju posvećuje instrumentalizaciji antisemitizma. Njegov pregled sadržaja u The New York Timesu, The Washington Postu, CNN.com-u, Associated Pressu, The Los Angeles Timesu, USA Todayu, Politicu i Axiosu tokom prvih šest mjeseci nakon 7. oktobra 2023. pokazao je da su 372 članka bila uglavnom ili u potpunosti fokusirana na antisemitizam, dok je samo pet na sličan način bilo fokusirano na netrpeljivost prema muslimanima.

„Ova dinamika“, piše on, „još je očiglednija kada se pažnja usmjeri, kao što su to mediji sve češće činili krajem 2023, na američke univerzitetske kampuse.“ Prema Johnsonu, nesrazmjerno veliki fokus medija na antisemitizam poslužio je tome da se izraelska vojska prikaže kao da se samo „bori u ime potlačene manjine koja je pod opsadom širom svijeta“.

U međuvremenu, izvještavanje o kampovima solidarnosti s Gazom koji su se pojavili na univerzitetskim kampusima širom zemlje potpuno je ignoriralo učešće i vodeću ulogu jevrejskih studenata.

I Andersen i Johnson odaju priznanje palestinskim novinarima i piscima koji su izvještavali direktno iz Gaze i ističu njihov rad. Andersen posebno pripisuje palestinskim novinarima zaslugu što su ostatku svijeta omogućili da rat vidi kao genocid kakav on jeste.

Poziva se na podatak Al Jazeere o 278 novinara i medijskih radnika, gotovo svih Palestinaca, koje je Izrael ubio između 7. oktobra 2023. i augusta 2025. Andersen navodi da su u takvim napadima „često ubijani i članovi porodica novinara“. U prva dva mjeseca rata Izrael je ubijao u prosjeku jednog medijskog radnika dnevno, što je navelo Komitet za zaštitu novinara da zaključi da postoji „očigledan obrazac“ izraelskog ciljanja novinara.

Više od 100 novinara Izrael je uhapsio u prvim mjesecima rata, a otprilike polovina njih bila je zatvorena. Izrael je zabranio stranim novinarima ulazak u Gazu, što je činjenica koju je većina američkih medija prešućivala sve dok neki od njih nisu ušli u Gazu u pratnji izraelske vojske.

Mediji nisu uspjeli pridobiti podršku za genocid

U uvodima u ove dvije knjige, Khalidi i Erakat posredno se pozivaju na prijelomno djelo iz 1988. godine Manufacturing Consent: The Political Economy of the Mass Media lingviste i političkog analitičara Noama Chomskog i ekonomiste i medijskog stručnjaka Edwarda S. Hermana.

Besprijekornom analizom činjenica, Manufacturing Consent pokazuje da korporativni mediji svjesno djeluju kao propagandno sredstvo američke imperije, ujedinjujući se oko jedinstvenog narativa. Propagandni model trebao bi osigurati pristanak biračkog tijela na vanjskopolitičke ciljeve vladajuće elite, naročito one koji uključuju vojnu intervenciju.

Pokušaj korporativnih medija da proizvedu pristanak na izraelski genocid u Gazi doživio je potpuni neuspjeh.

Tokom posljednje dvije godine, istraživanja javnog mnijenja u SAD-u pokazuju da sada postoji veća naklonost prema Palestincima nego prema Izraelcima. Gallupovo istraživanje iz februara 2026, o kojem je izvijestio Associated Press, pokazalo je da 41 posto Amerikanaca više suosjeća s Palestincima, dok 36 posto više suosjeća s Izraelcima. Među demokratama je razlika bila još veća, pri čemu je dvije trećine reklo da je njihova zabrinutost na strani Palestinaca, u poređenju s 20 posto koji su naveli Izraelce.

Andersen također navodi da je istraživanje Pew Research Centera još u martu 2025. pokazalo da je 53 posto odraslih Amerikanaca imalo nepovoljno mišljenje o Izraelu. U junu 2025. istraživanje Univerziteta Quinnipiac pokazalo je da je podrška opala čak i među republikancima, i to za 14 procentnih poena u odnosu na maj 2024, dodaje Andersen.

Šta se dogodilo? Johnson i Andersen o tome ne raspravljaju detaljno. Čini se da svi pristrasni narativi korporativnih medija nisu mogli poništiti činjenicu da se genocid prenosio uživo, u realnom vremenu, zahvaljujući palestinskim medijskim radnicima. Kako Andersen ističe, „platforme društvenih mreža … prikazivale su snimke direktno iz Gaze, donoseći stvarne užase nasilja globalnoj javnosti i potičući proteste širom svijeta“.

I Andersen i Johnson odaju priznanje alternativnim medijima kao što su The Electronic Intifada, Drop Site, Truthout i Mondoweiss, među ostalima. Oboje navode društvene mreže i Al Jazeeru, dostupnu putem interneta jer je mnogi američki kablovski operateri blokiraju, koji su očigledno odigrali ulogu u podrivanju korporativnih medija i njihove sve veće monopolizacije.

Oboje autora ističu voditeljicu MSNBC-a Joy Reid zbog toga što je postavljala pitanja koja bi se malo koji drugi televizijski voditelj usudio postaviti i zbog kojih je Reid otpuštena, a njena emisija ukinuta u februaru 2025. Kako navodi Andersen, Reid je pitala: „Kako bombardovanje gusto naseljenog pojasa zemlje u kojem djeca čine 50 posto stanovništva predstavlja samoodbranu? Kako bombardovanje bolnica, crkava, džamija i škola UN-a predstavlja samoodbranu?“

Khalidi u uvodu u The Complicit Lens primjećuje da studenti na univerzitetima sve više ignoriraju mainstream medije. Tokom rasprave o nalazima Andersenine knjige, Khalidi je izjavio da naslijeđeni mediji „umiru veoma brzom smrću“.

Ništa od ovoga ne garantira trajni odmak od korporativnih medija. Johnson ukazuje na opasnosti sve veće koncentracije vlasništva nad američkim medijima, posebno u rukama gorljivih cionista poput Davida Ellisona, koji bi uskoro mogao kontrolirati ne samo CBS News nego i CNN.

Naslijeđeni mediji – mediji koji su postojali prije široke upotrebe interneta – nesumnjivo će nastaviti proizvoditi pristanak na zločine kada to bude služilo interesima američke vanjske politike. Narodni pokreti i alternativni mediji nastavit će razotkrivati ovu štetnu ulogu, koju su Johnson i Andersen tako temeljito dokumentirali.

Rod Such je autor knjige Digging Deeper into the Meaning of Palestine (Changemaker Publications, 2025).

Objavljeno: 5. august 2026. 

Izvor: https://electronicintifada.net/content/how-complicit-media-tried-sell-genocide/51564