Od koga treba braniti Europu?

Ako je uopće treba od nekoga braniti, to zasigurno nisu izbjeglice s istoka, nego oni koji u samom srcu Europe neprekidnim huškanjem podrivaju temeljne vrijednosti na kojima je sagrađena

Od koga treba braniti Europu?

Ima već neko vrijeme kako zagađivači svježeg zraka i zdravog razuma uporno i dosadno kontaminiraju javni prostor ponavljanjem priče o ugroženosti europske civilizacije i potrebi njene obrane. Nama se, pak, lakovjernima kakvi već jesmo, ne čini da Europu itko napada, a to bi trebao biti uvjet bez kojeg zahtjev za obranom nema smisla. Ta ekipa širitelja straha i stvaranja lažnih dojmova o ugroženosti sugerira kako je europska kultura, zajedno sa svim svojim kršćanskim vrijednostima, dovedena u pogibeljnu opasnost najezdom “prljavih” emigranata s istoka koji na svojim nogama, poput blata koje nije moguće oprati, donose prijetnju islamizacije “našeg” svijeta. Pokušavaju nas uvjeriti kako Sirijci, Afganistanci i ostali nevoljnici što tragaju za mirnim i sretnijim životom bježeći od rata, talibana, jada, bijede i svega onog što je u dobroj mjeri posljedica zapadnih politika, imaju samo jedan naum, konačno pokoriti Europu. Drugog neprijatelja, ništa manje opasnog, prepoznaju u imaginarnoj vrebajućoj prijetnji radikalizacije domaćih muslimana.

Demografija i desničari

Tako smo ovih dana imali priliku pročitati izjavu koju je član predsjedništva BiH (države koju prezire i na svaki način nastoji uništiti) Milorad Dodik na Orbanovom Demografskom samitu desničara, kao da slušamo uskrslog Radovana Karadžića, izjavio: “Mi smo kršćani i to je moje iskustvo. A iz iskustva mogu reći da muslimani ne napuštaju svoje vrijednosti. Ja ne pozivam na mržnju. Ja ne pozivam na odbacivanje, ali želim skrenuti pažnju na to da je ovo naša najvažnija vrijednost. Samo pozivam na to da odbranimo Evropu”. Jasno je da ovom izjavom ne čini ništa drugo doli upravo ono što licemjerno naglašava kako mu nije namjera, poziva na mržnju i odbacivanje te stvara klimu za novo ratovanje izazivanjem osjećaja straha i ugroženosti. Ali ova, desničarima omiljena igra vitezova križara, nije od jučer.

Jedan od utjecajnijih promicatelja ideje o “predziđu kršćanstva”, kao liniji obrane Europe od najezde s istoka, bio je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman koji je ovu, nimalo kršćansku sintagmu (ukoliko pod kršćanstvom ne mislimo na stoljetnu praksu crkve, već na Kristov nauk), preuzeo od pape Lava X. Ovim je izrazom, naime, papa Lav X. navodno još 1519. hrabrio Hrvatsku u svom pismu banu Petru Berislaviću. No Hrvatska nije jedina Antemurale Christianitatis, tako su nazivane i druge zemlje koje su se sukobile s Osmanlijama, poput Ugarske i Poljske. Izraz se zapravo koristio općenito za kršćanske zemlje i narode koji su graničili s muslimanima. To čak nije bio ni prvi put da je ova oznaka upotrijebljena, 25 godina ranije upotrijebilo ju je plemstvo južnih hrvatskih krajeva pišući sa sabora u Bihaću papi Aleksandru VI.: “Poput kule i predziđa kršćanstva, branimo svakodnevnim ratovanjem kršćanske zemlje”.

I evo nas do poveznice koja je još 1521. navijestila kako će jednog dana, ako ne prije ono na samom kraju 20. pa i u 21. stoljeću, Srbi i Hrvati, sljubljeni križarskim svetim ratom protiv islama, zakopati prethodno otkopane ratne sjekire i ukazati cijelom svijetu, ili bar “ugroženoj” Europi, na to da bi upravo podjela BiH dovela do mira, sloge i suradnje čak i među dojučerašnjim ljutim neprijateljima te ju spasila od “bošnjačke (čitaj: muslimanske) pošasti”. Kad je, naime, te daleke 1521. Beograd pao pod osmanlijsku vlast, upravo su hrvatski pisci, da bi naglasili ozbiljnost situacije, napisali kako je Beograd “bedem kršćanstva” i “ključ Europe”.  U kontekstu vrhunaravnog prijateljstva dvaju bratskih naroda, Srba i Hrvata u zajedničkom ratu protiv islama, treba iščitavati i ovu Dodikovu izjavu, kao i nebrojene izjave jednakog sadržaja bivše predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. Pa i sadašnji si predsjednik Zoran Milanović, s prezirom prema Bošnjacima koje doživljava inferiornima, slabima i nesposobnima za civilizaciju, uzima za pravo s podsmijehom docirati o upotrebi sapuna i parfema na način nedostojan, ne samo predsjednika države, već i ljudskosti kao takve. Malen je korak od ovakvih, prečesto ponavljanih izjava, do crkvenih zvona koja zovu na nastavak svetog rata.

Nesporno je judeo-kršćansko vjersko nasljeđe, uz grčku kulturu, utkano u mnoge pore europske tradicije, ali nisu muslimani oni koji toj tradiciji prijete niti ju ugrožavaju. Stvar se već odavno urušila sama od sebe. Trebaju li crkvi ikakvi neprijatelji mimo nje same? Pa riječ je o samozvanoj baštinici i čuvarici Kristovog nauka ogrezloj u pedofilskim skandalima, koja se valja u golemom bogatstvu dok s oltara propovijeda materijalno siromaštvo jer “lakše će deva kroz ušicu igle, nego bogataš u kraljevstvo nebesko”, koja za civilizacijskim dosezima kaska nekih tisuću godina nesvjesna da je čovječanstvo odustalo od paljenja vještica, a ni homoseksualce više ne doživljava kao izopačene bolesnike koje treba liječiti ili prisiliti da zauvijek ostanu u ormaru na način kako su u ormaru svećenici koji ne žive celibat na kojega su svojevoljno “pristali”. Ona je razlog sve većeg broja ateista i agnostika u suvremenom svijetu, pogotovo u Europi.

Na kraju krajeva, ako Europu uopće treba od nekoga braniti, to zasigurno nisu širitelji islama s istoka, nego oni koji u samom srcu Europe neprekidnim huškanjem podrivaju temeljne vrijednosti na kojima je Europa sagrađena: demokraciju, slobodu, jednaka prava za sve građane pa i izvorne vrijednosti kršćanstva poput ljubavi prema bratu čovjeku, oprosta i mirotvorstva. Ako se želimo igrati s predziđem kršćanstva, onda je pravo pitanje kako ograditi i tako sačuvati samu ljudskost od podjela koje prizivaju nove ratove.

About The Author