Od 259 u svijetu uhapšenih novinara u 2016. godini, čak 81 je iz Turske. Masovna otpuštanja, astronomski porezi neposlušnim medijima, premlaćivanje kolumnista i nagrađivanje počinitelja tih napada samo su dio zastrašujućeg represivnog arsenala turskih vlasti

U prvom dijelu feljtona o slobodi medija u svijetu, pisali smo o Americi, gdje smo ustanovili da su kombinacija interesa velikog kapitala, pobjeda Trumpa i njegovog populizma te sve veći uticaj propagande i lažnih vijesti sveli kako vrijednost tako i slobodu štampe u Americi na dosad neviđeno niske grane. Ove sedmice, govorit ćemo o onome što se u 2016. godini dešava u Turskoj, mostu između Evrope i Azije, i zemlji koja se našla pod kontrolom jednog čovjeka: Recepa Tayyipa Erdogana.

U ovogodišnjem Indeksu svjetskih novinskih sloboda Reportera bez granica (RSF), Turska se našla na nezavidnom 151. mjestu od 180 država. Razlog tako lošem rezultatu treba tražiti u broju uhapšenih i zatvorenih novinara: od 259 novinara, koliko ih je uhapšeno u 2016., Turska je, po Komitetu za zaštitu novinara (CPJ), zatvorila čak 81. U godini u kojoj je uhapšeno najviše novinara u posljednjih 26 godina, tj. otkako je CPJ počeo pratiti statistike o hapšenjima medijskih radnika, Turska je tako postavila crni rekord. Po često citiranom izvještaju turskog aktiviste Necatija Abaya, koji blisko prati i dokumentira svaki slučaj hapšenja novinara u Turskoj, taj broj je još veći, i s obzirom na njegove dokaze, možemo govoriti o ukupno 92 turska novinara koji su do oktobra ove godine uhapšeni u ovoj državi. Da taj broj nije konačan, te da tačan broj zatvorenih novinara nije poznat ni najupućenijima na terenu, potvrđuje činjenica da je New York Times u novembru pak naveo da je on bliži cifri od 120.

Masovna otpuštanja

Ovaj broj, koliko god bio velik, ipak ne stvara potpunu sliku stanja u Turskoj kada je u pitanju odnos prema samim djelatnicima u struci. Naime, broj nezaposlenih novinara je sa prošlogodišnjih 7.000 dramatično porastao na 10.000, i smatra se da je trenutni broj zaposlenih novinara i novinarki negdje oko 30.000. Razlog tolikog broja otpuštenih novinara može se naći kako u činjenici da je Erdoganova vlada godinama uporno uništavala bilo kakve alternativne medijske platforme, koje bi često zapošljavale neuposlene novinare, ali i u tome da se odnos prema medijima katastrofalno promijenio nakon ljetošnjeg puča; samo u septembru, turska vlada je naredila zatvaranje 12 televizijskih kanala i 11 radiostanica, kada su otpuštene stotine medijskih radnika. Također, novinarima se ne predlaže ni sindikalizacija: samo oko 4.500 od navedenih 30.000 novinara pripadaju jednom od sindikata radnika u struci.

Erdogan i njegova vlada medije su zatvarali i prije puča: još u martu, turske vlasti su preuzele kontrolu u dnevnom listu Zaman. Inače do preuzimanja najčitanija dnevna novina u Turskoj, Zaman je bio osumnjičen za povezanost sa Fetullahom Gulenom, nekadašnjim Erdoganovim političkim saveznikom, a sadašnjim prvim neprijateljem režima, ali i poznat kao jedan od rijetkih mainstream medija u Turskoj koji su se usuđivali da kritikuju režim. Turska vlada je tako trećeg marta, nakon policijske racije i korištenja suzavca i vodenih topova da rastjeraju uposlenike i demonstrante okupljene ispred prostorija ovog dnevnog lista, preuzela Zaman na osnovu sudske odluke o preuzimanju vlasništva i postavila novi upravni odbor. Ove novine su nakon preuzimanja postale još jedan alat u Erdoganovoj propagandnoj mašineriji, i od marta o njemu i njegovoj vladi pišu isključivo afirmativno. Istine radi, bitno je napomenuti da se Gulenov pokret Hizmet (čije postojanje sam Gulen negira) u Turskoj smatra za terorističku organizaciju. Svejedno, preuzimanje najčitanijeg dnevnog lista zbog navodne podrške Hizmetu bez ikakvih dokaza i promjena uredničke politike u isključivo afirmativnu zaista predstavlja eklatantan primjer gušenja medijskih sloboda u jednoj načelno demokratskoj državi.

Finansijski pritisci

Erdogan se protivnika svog režima ne rješava samo političkim putem. Jedina tri dnevna lista koja još uvijek kritički pišu o Erdoganu – Evrenel, BirGun i Cumhuriyet – našla su se, pored političkih, i pod teškim finansijskim pritiscima, i pitanje je dana kada će se zatvoriti i nestati, te se konstantno suočavaju s odlaskom radnog kadra kojeg više nisu u stanju priuštiti. U ovom slučaju, na djelu je čista kapitalistička logika tržišta, u kojem kompanije koje bi inače zakupile reklamni prostor u ovim medijima nisu voljne rizikovati svoj odnos sa vlastima, pa tako izbjegavaju da se reklamiraju u medijima koji su na državnoj meti.

Upravo na primjeru Cumhuriyeta se može vidjeti sva sila kojom Erdogan raspolaže u uništavanju medijske slike u Turskoj. Četrnaestog januara, Can Dundar, glavni i odgovorni urednik ovog lista, poslao je pismo iz istanbulskog zatvora, u koji je odveden samo nekoliko dana nakon što je u Francuskoj primio Nagradu za medijske slobode 2015 (2015 Press Freedom Prize). Razlozi zbog kojih je uhapšen, navodi Dundar u svom pismu, mogu se pronaći u jednoj od priča za koje je njegov list nagrađen. U njoj, novinari Cumhuriyeta su otkrili i objavili fotografije s kamionima turske obavještajne službe koji prevoze oružje u ratom pogođenu Siriju. Erdogan tada nije porekao da se turska vlast bavi prljavim poslom prodaje oružja svim zainteresovanim stranama, te je izjavio da je “ovo državna tajna, i ko god je napisao ovu priču mora platiti visoku kaznu”. Dundar je dalje u svom pismu naveo sve slučajeve gušenja medijskih sloboda u Erdoganovoj Turskoj. Oni uključuju upade u redakciju Hürriyeta, premlaćivanja nepodobnih kolumnista čiji su napadači nakon toga bivali puštani na slobodu i nagrađivani napredovanjem u Erdoganovoj AK partiji, zastrašivanja i hapšenja novinara i novinarki iz kurdskih medija, te uništavanje Medijske grupe Dogan putem katastrofalno visoke poreske kazne od više od 1,7 milijardi eura (3,4 milijarde KM), zbog kojih je ova medijska grupacija morala prodati sve svoje listove i TV stanice. Dundar je na kraju pušten iz zatvora 26. februara, nakon čega je bio žrtva neuspjelog atentata u maju ove godine te zamalo platio tu visoku Erdoganovu kaznu vlastitim životom. Dundar, sada u egzilu, na samoj ceremoniji dodjele nagrade u Strasbourgu precizno i ilustrativno je opisao poziciju novinara i urednika u Turskoj, rekavši da njegova kancelarija “ima dva prozora: jedan gleda na groblje, drugi na zgradu suda”.

Zapalite cigaretu!

Cumhuriyet je bio žrtva progona i nakon julskog puča, kada je uhapšeno deset novinara, kolumnista i glavni i odgovorni urednik, koji su još uvijek u turskim zatvorima. Jedan od kolumnista, Kadri Gursel, uhapšen je zbog poticanja na terorizam tek u novembru. Razlog? Tekst za online portal AlMonitor u kojem je Gursel naveo da je Erdogan veliki protivnik pušenja, te da je poznat po tome da svojim pristalicama često zna oduzeti cigarete i držati lekcije o štetnosti pušenja po zdravlje. Gursel je dalje zamolio svoje čitatelje da demonstriraju protiv protudemokratskog djelovanja Erdogana i njegove vlasti tako što će – zapaliti cigaretu. Citiramo: “Turci bi – nažalost – trebali nastaviti da puše kao Turci, što će pokazati da njihovom samopostavljenom ocu neće proći.” Ako je uopšte potreban bolji primjer za paranoju jednog despota koji će se s medijima, ali i bilo kojim političkim neistomišljenicima, obračunati iz najbezazlenijeg mogućeg razloga, bilo bi ga teško naći.

U ranije spomenutom pismu Cana Dundara, navodi se primjer anonimnog vlasnika jednog od medija koji je bio žrtva Erdoganovih ucjena. U jednom od snimaka njegovih telefonskih razgovora s Erdoganom, koji ga je lično ucijenio da otkupi jednu medijsku kuću i za nju plati 100.000 američkih dolara (oko 180.000 KM) da bi za nagradu, ili kako je Erdogan rekao, “žrtvovanje”, dobio tender za izgradnju trećeg istanbulskog aerodroma, on se pita: “Zašto sam uopšte pristao na ovo?” Za povjerovati je da ovo pitanje postavlja većina medijskih radnika, ali i građana Turske: Zašto uopšte pristati na ovakvog državnika i ovakvu vladu?

U narednom izdanju feljtona o medijskim slobodama u svijetu u 2016. godini, pisat ćemo o situaciji u Južnoj Americi, s posebnim osvrtom na stanje u Brazilu.