Ako se prelazi preko izmišljanja činjenica i citiranja izjava nepostojećeg analitičara, onda čemu ukazivanje na novinarske propuste, čemu ukazivanje na neprofesionalnost i tendencioznost?

Sjećate se onog mog teksta o “analitičarima u BiH”? Naravno da se ne sjećate. Tu sam detaljno objasnio kako se postaje analitičar u Bosni i Hercegovini. Tu sam govorio o našim i njihovim analitičarima, što opet nije ništa novo, ali se nedavno pojavio novi analitički fenomen.  Elem, u Republici Srpskoj je izmišljena nova vrsta analitičara. On se zove Sergej Milovanović, niko ga nikada nije vidio uživo, ali to njemu ne smeta da daje izjave. Dobro, nije izjave, nego izjavu.

Pomenuti Sergej Milovanović, analitičar iz Banjaluke, dao je izjavu za portal Srpska.ru koju je prenijela Srpska novinska agencija (SRNA), a potom i Radio-televizija Republike Srpske (RTRS), portal Sputnjik, Nova srpska politička misao i ko zna ko još.

Tom Sergeju Milovanoviću sam posvetio post, u kojem sam ukazao na ovaj bezobrazluk. tj. na izmišljenu izjavu izmišljenog analitičara, i …

I ništa. Nije bilo nikakve reakcije od strane novinara, novinskih udruženja, niti bilo koga drugog.

Mogućnost 1. Niko, baš niko od novinara i novinarki u Republici Srpskoj nije pročitao moj blog i onda je sasvim normalno da je izostala bilo kakva reakcija.

Mogućnost 2. Neki od novinara/ki su pročitali moj blog, nasmijali se i nastavili s poslom kao da se ništa nije desilo.

Mogućnost 3. Neki od novinara i novinarki su pročitali moj blog, zamislili se i shvatili da se ne isplati reagovati.

Prva mogućnost je malo vjerovatna. Da niko, ali baš niko od novinara ne pročita moj blog. Ostaje nam da se pozabavimo drugom i trećom opcijom.

U okviru druge opcije imamo jasno prepoznat problem od strane novinara i odbijanje da na bilo koji način reaguju ne samo na izmišljanje izjave već i na izmišljanje osobe, tj. analitičara. Prihvatanje toga kao nečeg što je normalno i na šta ne treba reagovati pokazuje koliko je novinarima stalo do njihovog poziva i zaštite ugleda novinarske profesije. Oni prihvataju laž i obmanu kao nešto što je normalno i opšteprihvaćeno. Opšte dobro u čiju zaštitu bi trebali stati, više nije važno.

Novinar koji je prepoznao problem, nasekirao se zbog toga, ali shvaća da ne vrijedi da se reaguje jer se to ne isplati. Ovaj novinar je svjestan da je prepušten sam sebi i nije siguran da će dobiti podršku od kolega ako ukaže na problem. Neće dobiti podršku od novinarskih udruženja ili će ona biti samo simbolična. Neće biti zaštićen od vlasnika medija. Neće dobiti podršku javnog mnijenja, akademske zajednice ni političke elite. On će postupiti vrlo racionalno i ignorisaće ovaj problem jer ne želi na bilo koji način ugroziti svoj posao, egzistenciju ili egzistenciju svoje porodice. On shvata da se ne isplati biti Don Kihot u Bosni i Hercegovini.

Imamo li sve ovo u vidu, postavlja se opravdano pitanje: Čemu sve ovo?

Čemu pisanje i ukazivanje na novinarske propuste, čemu ukazivanje na neprofesionalnost, tendencioznost i slično kada to nema ili ima vrlo malo uticaja na današnje novinare i njihovo novinarstvo? Ovdje ne govorimo o nekim sofisticiranim analizama koje su nevidljive na prvi pogled novinarima, već o namjernoj i svjesnoj manipulaciji i izmišljanju i informacija i izvora.

Čemu pisanje i ukazivanje na novinarske propuste, čemu ukazivanje na neprofesionalnost, tendencioznost i sl. kada onoga koji pokuša da kaže da je “car go” prvo ispljuju novinari samo da bi sačuvali idiličnu sliku o sebi, da bi pokazali da smo svi isti i da ne bi naljutili cara.

Čemu?