Novinari iznevjerili Lejlu i(li) profesiju?

Tweet FB može biti izvor informacija, ali nikako ne i jedini i ne može nas osloboditi obaveze...

Novinari iznevjerili Lejlu i(li) profesiju?

FB može biti izvor informacija, ali nikako ne i jedini i ne može nas osloboditi obaveze profesionalnog provjeravanja i istraživanja

Ovu priču niste mogli da ne zapazite krajem prošlog i početkom ovog mjeseca. Ako je niste čitali u novinama, morali ste je vidjeti na portalima i u online medijima. Ni televizije je nisu mimoišle, o društvenim mrežama da i ne govorim.

To je lična ispovijest poznate TV voditeljice Lejle Zvizdić koja je u posljednje dvije godine preživljavala, prema vlastitom priznanju, pravu dramu nakon odluke da se u ljeto 2013. godine podvrgne estetskoj operaciji na licu u jednoj sarajevskoj poliklinici. Nakon što je revija Azra objavila tu priču 22. aprila, preuzeli su je mnogi portali.

Slijedili su, naravno, i u novinama i na portalima novi detalji slučaja: o motivima (zašto se odlučila za ovu operaciju prije dvije godine i zašto danas vodi javnu kampanju protiv ove poliklinike), o detaljima operacije (šta je htjela da ukloni/popravi na svom licu), o posljedicama (prvo o zdravstvenim i medicinskim, a sada i o pravnim)… Sve to vrlo detaljno, praćeno fotografijama prije operacije, potom neposredno nakon operacije i ovim današnjim.

Ni Face TV nije odolio ovom slučaju, iskoristivši priliku da pokaže profesionalnu solidarnost. Voditelj je više puta pohvalio njenu odlučnost da o tome govori u javnosti, dodajući svoju ocjenu da je to vrlo “hrabra odluka”.

Revija za žene Azra naglasila je već u prvom nastavku priče da je “popularna voditeljica Lejla Zvizdić podijelila svoju priču kako bi ljudi kroz njeno iskustvo shvatili rizik plastičnih operacija”. To očito nije jedini razlog. U odgovoru na jedno od pitanja, Lejla Zvizdić je naravno istakla da “odluka o pristanku na ovaj intervju nije uopšte jednostavna ni za mene, niti za moju porodicu”. Ali je dodala i da je “ovo nešto s čime se moram i želim suočiti”, da “kao javna osoba ne zataškavam cijeli slučaj” i da “ljudi kroz moje iskustvo shvate da se ne smiju osjećati nebitnim u odnosu na druge, a da moćnici i nedodirljivi ne postoje”.

“Moćnici i nedodirljivi” su dakako – druga strana. Tužena. Poliklinika Karabeg. Motiv je, dakle, najavljena tužba sudu i pravna satisfakcija.

Zašto da ne! To je, naravno, i legalno i legitimno. To nije ni prvi, a sasvim sigurno ni posljednji slučaj ni u našoj sudskoj praksi.

Ali, to i nije tema ove analize, osim ako se serijom tekstova s ovom pričom ne pravi medijski pritisak na sud. Takav dojam bi se mogao steći već iz samog pristupa na koji su mediji reagirali od prvog dana. Lejlina priča objavljivana je i prenošena u desetinama verzija a da još nigdje nismo čuli, vidjeli, pročitali da su novinari zatražili odgovor – druge strane!

Ako Lejla Zvizdić kaže da s Poliklinikom Karabeg ne komunicira od jeseni 2013. godine i da jedinu vezu s njima održava njen tim advokata, to nikako ne oslobađa novinare obaveze da traže zvaničan stav prozvane strane. Nije isključeno da će oni odbiti da daju komentar, ali ta pretpostavka ne može opravdati novinare. Dakle, osnovno pravilo glasi: provjerite i napišite! Ako u Poliklinici ne žele da govore, napišite šta ste vi učinili i šta su vam tačno kazali. To je najmanje što novinari mogu i moraju učiniti.

Tako nešto dosad nismo ni pročitali, ni vidjeli. Takav propust se, dakle, može kvalificirati kao neprofesionalno postupanje i, posljedično, kao pritisak na sud.

Ova činjenica – da li su novinari tražili ili nisu tražili reagovanje druge strane – profesionalna je obaveza novinara u svim kontroverznim temama kao što je ova. Ali ona bi mogla biti i presudna ukoliko bi došlo do nekog novog sudskog postupka za klevetu. Ako bi novinari bili tuženi, ta bi činjenica mogla biti bitan argument u odbrani ukoliko su tražili izjašnjavanje suprotne strane. I obratno, bitan argument protiv njih – ako nisu postupili na taj način.

Istina, mogli smo pročitati neku vrstu komentara preuzetog s FB stranice Poliklinike, koji su prenijeli neka online izdanja. Iako tu praksu viđamo svaki dan, novinari se ne mogu zadovoljiti samo prenošenjem sa FB i drugih društvenih mreža. Kad bi mediji samo prenosili što društvene mreže i drugi objavljuju, onda im novinari ne bi ni trebali. Istraživanje teme i traženje odgovora je prvi posao novinara. I urednika, naravno.

Iz novinarsko-pravnog ugla, tema analize bi mogla biti i Lejlina “napomena“ da “ne očekuje sažaljenje javnosti”. Ali, zašto su onda objavljene brojne fotografije njenog otečenog lica očigledno neposredno nakon operacije, za koje je sasvim sigurno da nisu ugledale svjetlo dana bez neke namjere? Da nove kandidate za ovu vrstu operacije odvrate od te nakane? Možda. Da u javnosti ostave što jači dojam? Ma kakav motiv bio, te slike nose neke poruke.

Između priželjkivanog razumijevanja i ostvarenog razočarenja, o kojem Lejla govori u intervjuu na Face TV, očekivano je tanka linija. “Grozno je da se neko može naslađivati tuđom nesrećom”, kaže ona. I dodaje da joj je “neshvatljivo da ljudi nisu u stanju da se pokušaju staviti u njene cipele i zapitaju se šta da se to njima desilo”.

Kako nije precizirala, možemo samo nagađati na koga se to odnosi – na novinare koji su o tome pisali ili samo na određene novinare i medije, na anonimne “komentatore“ u raznim online forumima, na pisce komentara i blogova na društvenim mrežama…

Može biti “grozno”, ali nije neuobičajeno. Jednom kad sa svojom privatnošću uđemo u javnu arenu, moramo biti spremni da se suočimo i sa reagovanjima koja nam se neće svidjeti. Ni ovaj slučaj nije izuzetak.

About The Author

NAJČITANIJE

Dnevni komentar, Dnevnici, Fake & Spin, Medijska i informacijska pismenost, Medijsko-političke analize, Naslovnica, Političke emisije, Twitter iz dana u dan

Latest