Gotovo bez izuzetaka, govor mržnje je u bh. javnom diskursu, ali i stručnoj raspravi, posmatran kao pojava kojoj se društveno suprostavlja isključivo instrumentima krivičnog prava. Međutim praksa Evropskog suda za ljudska prava, preporuka Evropske komisije protiv rasizma i netolerancije i preporuka Komitet ministara Vijeća Evrope razlikuju ekstremni izražaj govor mržnje koji predstavlja takvu društvenu opasnost da za njega treba postojati krivična odgovornost te s druge strane govor mržnje koji ne treba biti sankcionisan u krivičnom postupku i za koji postoji blaži oblik odgovornosti – upravna i građanska. Bh. pravni poredak prepoznaje i razlikuje sve tri vrste odgovornosti. Ilustracije radi možemo navesti sljedeće primjere: u BiH postoji krivična odgovornost za govor kojim se izaziva nacionalna, rasna i vjerska mržnja, razdor i netrpeljivost (za uvid u sudsku praksu vidjeti ovdje); upravna odgovornost za kršenje odredbi Izbornog zakona BiH kojima se zabranjuje govor mržnje (za pregled prakse vidjeti ovdje), kao i u slučaju nepoštivanja pravila/kodeksa Regulatorne agencije za telekomunikacije (vidi predmet iz prakse Ustavnog suda BiH ovdje); dok je građanska odgovornost ostvariva zbog uznemiravanja i podsticanja na diskriminaciju, radnje koje su zabranjene Zakonom o zabrani diskriminacije BiH, ali i naknadom štete zbog govora mržnje, temeljem Zakona o obligacionim odnosima.

U kojoj mjeri postoji sudska ili tužilačka praksa u provedbi svih vidova odgovornosti, zbog propusta sudova i tužilaštava da se pridržavaju propisa VSTV o objavljivanju svojih odluka na web stranicama, nije moguće znati. Istovremeno, iako su sve odluke Ustavnog suda BiH dostupne na njegovoj web stranici, njegova praksa ne može biti mjerilo razvoja prakse redovnih sudova. Međutim, treba primjetiti da u radu Ustavnog suda ne postoji praksa koja se tiče građanske odgovornosti za govor mržnje, dok postoji niz odluka koje tretiraju krivičnu i upravnu odgovornost (pred Evropskim sudim za ljudska prava donesena je jedna odluka u predmetu protiv BiH (Smajić protiv BiH), a koja se tiče krivične odgovornosti za govor mržnje). Pored toga, pravna književnost ukazuje kako građanske odgovornosti „doslovno nema“ (vidjeti Tadić-Stojisavljević i Trlin ovdje i Baručija ovdje), dok slično primjećuje i Institucija Ombudsmena za ljudska prava BiH.

Ako imamo u vidu nedostatke krivičnog zakonodavstva kao i tužilačku i sudsku praksu u procesuiranju govora mržnje, građanska odgovornost se nameće kao kredibilna alternativa. S obzirom na izazove u primjeni Zakona o obligacionim odnosima u predmetima naknade  nematerijalne štete zbog govora mržnje, čini se da je Zakon o zabrani diskriminacije, kada je primjenjiv, najadekvatniji pravni okvir građanskopravne zaštite. Iako je Zakon o zabrani diskriminacije na snazi još od 2009. godine, tek u februaru 2026. godine je donesena pravosnažna sudska odluka o građanskoj odgovornosti za diskriminirajući govor. Naime, Općinski sud, a potom i Kantonalni sud u Sarajevu, su donijeli presude u predmetu Sarajevskog otvorenog centra protiv Samre Ćosović-Hajdarević, kreirajući put za druge sudova i otvarajući vrata efikasnoj primjeni građanskopravne sankcije za govor mržnje. Zbog toga, ove odluke zavređuju detaljan osvrt koji slijedi.

Građanska odgovornost za govor mrženje pred sudovima susjednih država: kratki prikaz

Prije nego li se osvrnemo na presuda sarajevskih sudova, kratko ćemo ukazati na postojanje već razvojene sudske prakse o diskriminirajućem govoru u regionu. Dominantna sudska praksa se tiče diskriminacije LGBTQ zajednice.

U slučaju Dragana Markovića Palme, nadležni sud u Srbiji je utvrdio da je tuženi odgovoran za diskriminaciju zbog sljedećeg govora: „Stav Jedinstvene Srbije i moj lični stav je – mi smo protiv svakog skupa gde homoseksualci demonstriraju ulicama Beograda i žele da prikažu nešto što je bolest da je normalno.” S obzirom da je izjava data u medijima, sud je zaključio da se radi i o propagiranju diskriminacije. Imajući u vidu ličnost tuženog lica, sud je istakao kako “tuženi kao ugledna politička ličnost, kao predsednik stranke, ima pravo na sopstveno mišljenje ali ima i obavezu da u svojim javnim nastupima ne propagira diskriminaciju. Posebna je obaveza političara, pa samim tim i tuženog, da promoviše vrednosti demokratskog društva kao što su pluralizam, tolerancija i pravo na različitost.”

U predmetu pred hrvatskim sudovima, Udruga Vigilare je bila tužena zbog diskriminirajućeg govora dva puta. Prvi put je bilo zbog govora i pokretanje peticije naziva „Stop homo-propagandi državne televizije. Zaustavimo fake-duge, zaštitimo djecu i obitelj!“, i to naročito zbog dijela teksta koji navodi da „Takvo okruženje je za djecu štetno te doprinosi stvaranju nezdravih pojedinaca, a time i nestabilnog društva“ i „Hrvatska televizija preko homoseksualnog sadržaja želi skuhati našu djecu i cijelo društvo, te nametanjem homo-propagande normalizirati ono što je neprirodno i nastrano.“ Hrvatsko pravosuđe je utvrdilo da se radi o poticanju na diskriminaciju i uznemiravanje LGBTQ osoba i njihovih porodica, jer su porodice nazivane  fake ili lažne, nezdrave, neprirodne, nastrane, te one koje će “skuhati našu djecu i cijelo društvo”, a vezano za osobe različite samo u pogledu svoje seksualne orijentacije ili rodnog identiteta, kao i osobe koje su s njima povezane rodbinskim ili drugim vezama,

Drugi govor je bio pokretanje nove peticije novog naziva: “Zaštitimo djecu od homo posvajanja” i sadržaj koji je tim povodom objavljen na web stranici. Hrvatski sud je ponovo zaključio da se peticijom i pratećim sadržajem, izaziva uznemiravanje i osjećaj poniženja i diskriminacije kod LBGTQ osoba. Tuženi je sve one zajednice za usvajanje djece, koje nisu heteroseksualne, proglašavao pogubnim i bolesnim, čime se objektivno uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće i uvredljivo okruženje, te potiče na diskriminaciju tih osoba.

U predmetu Zdravka Mamića, hrvatski sudovi su cijenili njegovu izjavu koja glasi: “U mojoj reprezentaciji gayevi također ne bi igrali. Ne vidim čovjeka gay reprezentacije kako ide glavom na kopačku, ali ga vidim kao baletana, tekstopisca, novinara.” Ustavni sud Hrvatske, zaključujući da se radi o diskriminirajućem govoru i poticanju na diskriminaciju, “obzirom na utjecaj koji podnositelj ima kao izvršni dopredsjednik Nogometnog kluba “Dinamo” moguće potaknuti na diskriminaciju i osobe prema kojima on nema položaj formalne hijerarhijske nadređenosti, te biti poticaj drugim poslodavcima u nogometnom športu da prema homoseksualcima-nogometašima postupaju s predrasudama, te da je takvom izjavom počinjena izravna diskriminacija osoba po osnovi njihove spolne orijentacije.” U sličnom predmetu, protiv Vlatka Markovića, zbog izjave kako homoseksualci neće igrati u hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji dok je on predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza jer “nogomet, na sreću, igraju samo zdravi ljudi“, hrvatski sudovi su istakli da se radi o jasnom primjeru uznemiravanja s ciljem povrede dostojanstva, omalovažavanja i ponižavanja osoba koje pripadaju LGBTQ zajednici.

U predmetu protiv Franje Jurčevića, hrvatski sudovi su nazivanje LGBTQ osoba “bolesnim”, “perverznim”, “besramnim jadnicima”, “osobama bolesnih usmjerenja”, “nenormalnim”, “perverznim i nastranim osobama”, okarakterisao kao diskriminirajuće, podsticanje na diskriminaciju i uznemiravanje na osnovu seksualne orijentacije.

U drugom predmetu protiv Zdravka Mamića, postupak je vođen zbog sljedeće izjave: “ (…) on jednostavno ima krvna zrnca u sebi koja pretežu na ono što mrzi sve hrvatsko (…) Zamislite da čovjek koji je Srbin i čovjek koji nikada u životu nije radio u znanosti, prosvjeti, u sportu, osim što je dizao, bio dizač tegova, on je ministar tako najvažnijeg resora u državi.” Sudovi su zaključili da su izjave tuženog diskriminacijske jer impliciraju da hrvatski građani srpske nacionalnosti ne bi smjeli zbog svog nacionalnog porijekla obnašati funkciju ministra. Takvim govorom je tuženi vrijeđao dostojanstvo na osnovu nacionalnog prijekla, čime je počinio diskriminaciju uznemiravanjem.

Poverenica za zaštitu ravnopravnosti Republike Srbije je bila stava kako nazivanje Albanaca “Šiptarima” pogrdno i da vrijeđa pripadnike ove nacije, te krši srbijanski zakon o zabrani diskriminacije. Pučki pravobranitelj u Hrvatskoj po službenoj dužnosti reagovao na izjavu Ante Babića kako osobama starijim od 70 ili 80 godina trebalo bi uskratiti pravo glasa na izborima jer je “utjecaj umirovljenika na ekonomiju ogroman. Oni su velika glasačka mašinerija te će netko prije ili kasnije to morati učiniti.” U reakciji je istaknuto kako se datom izjavom poziva na kršenje prava na jednakost građana pred zakonom, te kako “doživljaj umirovljenika kao tereta ekonomskom i zdravstvenom sustavu, te predlaganje ovakvih mjera, na tragu je povijesno osuđenih doktrina temeljenih na zakidanju ljudskih prava pojedinim društvenim skupinama, a ujedno je i uvredljiv za sve građane. Neophodno je poštivanje temeljnog ustavnog načela jednakosti ljudskog života, bez obzira na vrijednost koji starije osobe mogu ostvariti u društvu. Ovo temeljno načelo vrijedi i za sve ostale posebno ranjive skupine u društvu.”

Zakon o zabrani diskriminacije i govor mržnje

Zakon o zabrani diskriminacije ne koristi termin „govor mržnje“, ali ga prepoznaje kroz dva oblika zabranjenog ponašanja: uznemiravanje i podsticanje na diskriminaciju.  Zakon definiše uznemiravanje kao svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekom od zaštićenih osnova, a koje  ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe i stvaranje zastrašujućeg, neprijateljskog, degradirajućeg, ponižavajućeg ili uvredljivog okruženja. Izdavanje naloga drugima za vršenje diskriminacije i pomaganje drugima prilikom diskriminacije, poticanje na diskrimimaciju smatra se oblikom diskriminacije.

Recentna istraživanja ukazuju kako diskriminacija LGBTQ osoba predstavlja jedna od najčešćih oblika online nasilja prema ovoj zajednici, dok je član 88% ispitanika svjedočilo online nasilju ili govoru mržnje online prema LGBTQ osobama.

Poštovanje ljudskih prava LGBTQ zajednice je dva puta razmatrano pred Ustavnim sudom BiH (predmet AP-1020/11 i AP-4319/16). Oba predmeta su se ticala pozitivne obaveze države, da spriječi nasilje (bilo da se radi o online ili fizičkom nasilju) ili da provede efikasnu istragu nakon što se je ono desilo.

Sarajevski otvoreni centar protiv  Samre Ćosović-Hajdarević

Nakon što je najavljena prva BH provorka ponosa 2019. godine, tadašnja zastupnica u Skupštini Kantona Sarajevo,  Samra Ćosović – Hajdarević, je objavila sljedeći sadržaj na svom javnom Facebook profilu:

“[…] Njih 15 je dovoljno da pokrenu inicijativu za povorku i organizaciju širom regije te tzv. povorke ponosa koje imaju za cilj da upropaste državu i njen narod. Svako ima pravo na život kakav želi, tako što imamo i mi svoje pravo da biramo s kim želimo da živimo. Želim da se ovakvi ljudi izoluju i sklone što dalje od naše djece i društva. Neka idu negdje drugo i prave sebi grad, državu, zakone i svoja prava koja im niko neće osporavati. Ali ovdje ne!”.

Fotografija preuzeta sa web portal klix.ba

Sarajevski otvoreni centar, kao udruženje građana koje je osnovano radi unaprijeđenja prava LGBTQ zajednice kao i pružanje servisa LGBTQ osobama putem pravne i psihosocijalne pomoći, izjavilo je kolektivnu tužbu za zaštitu od diskriminacije protiv Samre Ćosović – Hajdarević. Zakon o zabrani diskriminacije omogućava udruženju ili organizaciji koja se bavi zaštitom ljudskih prava ili prava specifične društvene skupine, podnese tužbu protiv osoba koja je svojim postupanjem ili govorom povrijedila pravo na jednako postupanje većeg broja osoba koje pretežno pripadaju grupi čija prava udruženje/organizaciji štiti. Pored pitanje aktivne legitimacije, na koji smo odgovorili u prethodnim redovima odgovorili, u nastavku ćemo se osvrnuti na druge relevantne detalje i to: da li je tužena odgovorna za tekst objavljen na njenom službenom Facebook profilu; da li je ona svojim govorom postupala različito prema određenoj društvenoj skupini i da li je to bilo temeljem neke zaštitećene karakteristike; u kojim oblastima je došlo do tog različitog postupanja; koje su karaktersitike tužene i kako one utječu na njenu poziciju u javnom životu; da li govor tužene govor mržnje u smislu Zakona o zabrani diskriminacije.

Ko je objavio tekst na Facebook profilu?

Tek na kraju prvostepenog postupka (u završnom izlaganju), zastupnici tužene su tvrdili da tužena nije objavila sporni sadržaj, već njen Admin team. Naime, nakon što je na Facebook profil tužene objavljen sadržaj, njen profil je bio privremeno blokiran od strane Facebook-a. U vezi sa tim, na njenom privatnom profilu je objavljen sljedeći sadržaj: “Profil zastupnice Samre Ćosović-Hajdarević je blokiran od onih koje žele da naše društvo unište svakojakim nemoralnim odnosom u društvu. Mi nastavljamo svoju borbu. Admin team.” U komentaru na tu objavu, ona je napisala sljedeći sadržaj: “Hvala na podršci i hvala Bogun a istomišljenicima.”

Sud je ovaj argument, kojim se osporava pasivna legitimacija na strani tužene, odbio, isaknuvši da iako iz odgovora na tužbu to ne proizlazi izričito, njegovo jezičko, logičko i ciljno tumačenje ukazuje da je sadržaj zaista objavila tužena. Potom, tužena nije demantovala medijske tekstove u kojima se zajedno da prenosom objavljenog sadržaja na Facebook-u, navodi kako zastupnica Samra Ćosović – Hajdarević poziva da se LGBTQ “sklone i izloiraju”. Konačno, ovaj prigovor je morao biti iznesen ranije, a ne na kraju postupka i s tim u vezi provesti određene dokaze, a što se nije desilo. Konačno, tužena nije ni pristupila glavnoj raspravi, na kojoj je mogla osporaviti da je napisala i objavila dati tekst.

Postojanje različitog postupanja

Sud je analizom objavljenog teksta zaključio da je tužena postupala različito prema LGBTQ osobama. Ukazano na korištene riječi – “njih 15” i “ovakvi ljudi” – kao i da tužena slične navode nije iznosila u odnosu na bilo koju drugu društvenu skupinu koja je u dato vrijeme (2019. godina) organizovala proteste i druga mirna okupljanja. Sud je bio stava da je tužena poticala da se LGBTQ zajednici oduzmu ustavom zagrantovana prava na način da se onemogući da djeluju kao jednakopravni građani u društvu, odnosno da se segregiraju, što Zakon o zabrani diskriminacije izričito zabranjuje.

Oblast primjene Zakona o zabrani diskriminacije

Zakon o zabrani diskriminacije izričito propisuje kako se primjenjuje na postupanje svih tijela javnih vlast i na postupanje svih fizičkih i pravnih lica u svim oblastima. Sud je utvrdio kako je tužena različito postupala prema LGBTQ zajednicu glede nekoliko prava: prava na slobodu mirnog okupljanja, soboda udruživanja sa drugima, pravo na ličnu slobodu i sigurnost, pravo na privatni žvot, slobodu misli, slobodu  izražavanja, slobodu kretanje. To različito postupanje je bilo temeljeno na zaštićenoj karakteristici skupine u pitanju – seksualnoj orijentaciji, rodnom identitetu i spolnim karakteristikama članova LGBTQ zajednice.

Govor mržnje

Sarajevski sudovi su sporni sadržaj, koji počinje sa riječima “njih 15 je dovoljno ….” okarakterisali kao govor mržnje, jer je direktno usmjeren prema određenoj kategoriji osoba, zbog njihove karakteristike – seksualna orijentacija – koja je Zakonom o zabrani diskriminacije zaštićena, a ima za cilj njihovu degradaciju, zastrašivanje, izolaciju, obespravljenje ili podsticanje drugih da postupaju diskriminatorno. Kantonalni sud je odbio opravdanje objavljenog sadržaja argumentum “vjerskoj uvjerenja”, ističući kako se ne radi o negodovanju ili osuđivanju aktivnosti LGBTQ zajednice, već govoru mržnje.

Stav suda je da je tužena svojom izjavom uznemirila dostojanstvo LGBTQ osoba i dovela do stvaranja neprijateljskog, ponižavajućeg i uvredljivog okruženja te podstakla druge na širenje homofobije. Sadržaj je upisan kao “izrazito disriminatoran i degradirajući, zasnovan na ekstremno negativno stereotipu (…).”

Tužena i njene karakteristike

Sud je odbio navod kako tužena u dato vrijeme nije postupala kao pojedinac koji vrši javna ovlaštenja, istaknuvši da je tužena obnašala funkciju zastupnice u Skupštini Kantona Sarajevo. Kao takvu, nju treba razlikovati od nepoznatih i politički neangažovanih osoba. S obzirom na funkciju koju je obnašala, tužena treba “štiti slobodu i dostojanstvo svake osobe koju treba shvatiti na realan i autentičan način” i suzdržati se od iznošenja stavova “da se ovakvi ljudi izoluju i skolne što dalje od naše djece i društva” jer isti predstavlja nedostatak poštovanja prema drugima (…).”

Izrečene obaveze na strani tužene

Tuženoj je zabranjeno svako dalje poduzimanje istih ili sličnih radnji kojima se krši ili može prekršiti pravo na jednako postupanje prema LGBTQ zajednici.  U pogledu radnji koje mora preduzeti, njoj je naloženo da o vlastitom trošku objavi presudu u medijima. To iz razloga što su njene izjave bile objavljene u medijima. Ova obaveza je izvršena objavom presude u dnevnim novinama Nezavisne novine. Na kraju, tužena je obvezana da nadokadi troškove parničnog postupka tužitelju.

Sud je odbio dio tužbenog zahtjeva tužitelja i to da tužena uputi javno izvinjenje LGBTQ zajednici putem medija, zbog povrede njihovog dostojanstva. Istaknuto je kako Zakonom o zabrani diskriminacije nije predviđeno da ovo može biti oblik mogužeg i dopuštenog tužbenog zahtjeva. Pored toga, sud je istakao kako bi se time neko lice bilo prisiljeno da kaže nešto što ne vjeruje.

Šta nakon presude?

Presuda je značajna jer postaje putokaz za sve druge sudove u BiH koji budu odlučivali o primjeni Zakona o zabrani diskriminacije BiH. Ona konačno otvara vrata građanskoj odgovornosti za govor mržnji koji je diskriminirajući govor. Zbog toga, dužnu pažnju joj trebaju posvetiti centri za edukaciju sudija i tužitelja te advokatske komore, kako bi se osigurala ujednačena primjena Zakona, ali i njegova efikasna primjena. Presuda bi trebala imati i odvraćujući efekat prema svima drugima koji pomisle da koriste diskriminirajući govor u javnoj arena, bez obzira na kojoj zaštićenoj osnovi se temelji. Tako bi presuda treba doprinijeti i smanjenju prisutnosti diskriminirajućeg govora u bh. javnom životu, te tako dugoročnosti kreirati okruženje koje će biti prihvatujuće, ohrabrujuće i inkluzivnije za sve društvene skupine, posebno one najranjivije.