Šta ćeš ti na tom spisku?
Ovogodišnja lista negatora genocida u Srebrenici ima novo ime, Zorana Milanovića. Predsjednik Hrvatske se višestruko istakao u rečenoj aktivnosti, a dospijeće na neslavnu listu zajedno s Informerom, Nenadom Kecmanovićem ili Radovanom Kovačevićem vrhunac je njegovih političkih ispada kojima nema kraja.
Druženje s Miloradom Dodikom očigledno mu višestruko ne prija. Ostao je jedan od rijetkih saveznika suverenog gospodara Republike Srpske i to mu zamjera i hrvatska i međunarodna javnost. Ali Milanović ima jasnu računicu – birači vole desne ekstremiste. Ako u tu svrhu treba negirati i genocid u Srebrenici, zašto da ne, sve za vlast i meku fotelju. Aferim, majstore, mnoga si dna dotakao, ali ovakvo još nisi.
Pola države
Prvi put javnost smo na ovom nevažnom mjestu podsjetili prije pola godine – država Bona i Hercegovine ne funkcionira na 49 posto njene teritorije, osim kad joj za velike pare eventualno treba uvaliti kakvu suspektnu nekretninu. Drugi put isto upozorenje poslali smo prije mjesec dana. Evo i treći put podsjećamo sve involvirane strane – nikakva priča o korupciji, evropskom putu i međunarodnoj saradnji, nikakvi zaključci o ovoj ili onoj ekonomskoj mjeri nemaju smisla sve dok je BiH – pola države. Što prije to shvate oni koji mogu pomoći da se akutno stanje promijeni, bolje za sve nas.
Za sada, nisu nas baš uvjerli da imaju namjeru išta shvatiti.
Džukele, psi i kako ih prepoznati
Dr. Vladimir Đurić, beogradski psihijatar, objašnjava razliku između džukela i pasa:
“Ekstremno je važno da svi shvatimo razliku između lutalice i džukele…
Lutalica je napušten i odbačen pas koji pokušava da preživi na ulici…
Džukela je osoba koja je tog psa ostavila na ulici…
Kada biste samo znali koliko često jedan prosečan psihijatar svedoči sličnoj dihotomiji…
Situaciji u kojoj se njegov lični pacijent dugi niz godina jako muči i ekstremno pati zbog toga što neki članovi njegove porodice nisu bili svesni ili nisu želeli da budu svesni toga koliko su bolesni… poremećeni… hladni… oštećujući ili zli…
To je možda i najteži deo psihijatrije…
No dobro…
Videti gladnu i izmrcvarenu lutalicu sa onim Kučećim Pogledom je takođe jako teško…
Sve dok je ne nahranite… i malo ne pomazite po grudima i iza ušiju…
Nakon toga je to najlepši mogući trenutak u tom danu…
Ili u bilo kom danu…
Još ako ih zaista spasete…i nađete način da dugotrajno budu dobro… mirno i zaštićeno…
Veće satisfakcije jednostavno nema…
Iako je ponekad jako teška…
Upravo je zato psihijatrija toliko i lepa…”
