Na tragu globalne eskalacije nasilja kojoj upravo svjedočimo, a o čemu smo pisali prošli tjedan, pokušajmo vidjeti što snađe, do jučer mirnog i tolerantnog čovjeka da se, takorekuć, preko noći prometne u netolerantnog, mržnjom zadojenog nasilnika.
Kad se dogodi kakvo brutalno ubojstvo s elementima trilera koje, primjerice, uključuje silovanje, komadanje tijela i pospremanje žrtve u zamrzivač ili, recimo, klečanje na licu Afroamerikanca dogod se ne uguši, novinari koji o tome pišu, vole razgovarati s rodbinom i susjedima nasilnika pokušavajući saznati kakvu zanimljivost o njegovom karakteru i navikama. Željni skandala, očekujemo napetu priču koja će razotkriti mračne tajne i pokazati kako je nemili ishod bio gotovo sudbinski neizbježan ili bar karakterno uvjetovan. Odgovor kojega dobijemo je, međutim, toliko razočaravajuće klišeiziran da podsjeća na odgovor kojeg pretučene žene, žrtve obiteljskog nasilja, uobičajeno izgovaraju objašnjavajući liječnicima kako su zadobile teške pa i po život opasne ozlijede. Kažu, pale su niz stepenice. Tako je “pad niz stepenice” postao šifra za obiteljsko nasilje. (Ako, drage dame, slučajno zaista padnete niz stepenice, nipošto to ne govorite, osim ako želite da vaša ljubljena polovica oplemeni svoje životno iskustvo čarima boravka u istražnom zatvoru. Radije recite da su vas oteli vanzemaljci i vršili na vama eksperimente, zvučat će uvjerljivije).
Standardizirano i nezanimljivo
Tako isto, standardizirano i nezanimljivo, susjedi opisuju okrutnog ubojicu kao vedrog i nasmijanog čovjeka punog razumijevanja koji redovno volontira u lokalnom prihvatilištu za beskućnike, vježba jogu, hrani ulične pse i mačke i s kojim, doduše, nisu grickali ćevape i ispijali pivo na kvartovskom pikniku, ali samo zato jer je vegan koji, dodaju, ipak priča najmasnije viceve. Pa što je, kvragu, s našim guruom tolerancije krenulo naopako? Ili da preformuliramo pitanje, kako su naši dragi susjedi s kojima smo, prije rata, zajedno slavili Uskrse, Božiće, Bajrame, Hanuke pa čak i Dan Republike, najednom postali zvijeri rata spremne na silovanje i klanje, a ni pogled kroz nišan snajpera im nije stran?
Ovaj je problem prvi put jasno artikuliran u vrijeme Nirnberškog procesa, kad je cijeli svijet očekivao odgovor na pitanje kako je moguće da su tzv. obični vojnici pa i civili činili neshvatljive zločine, iskazujući ekstremnu okrutnost. Zašto se nisu suprotstavili? U to je vrijeme svijetom još uvijek hodao poslijeratni naivni optimizam u vidu vjerovanja da bi odgovor na ova pitanja mogao prevenirati svaku buduću okrutnost. U međuvremenu smo uspjeli doći do nekih odgovora, ali smo ujedno spoznali, dragi Sokrate, da znanje o tome što je dobro, nažalost, ne jamči dobro djelovanje te da je vrlo rijetko u stanju spriječiti zločin. Nije svaka greška djelovanja odraz, a ni dokaz spoznajnog nedostatka. Ima nešto u ljudskoj naravi što se opire plemenitom idealu dobrote, a što ne potječe iz nesposobnosti razumijevanja – mnogo smo podložniji autoritetu no što smo toga svjesni i želimo moć.
Moć autoriteta
To je zaključak 25-godišnjeg istraživanja američkog psihologa Stanleya Milgrama sa Sveučilišta Yale tijekom kojega su sudionici eksperimenta pokazali da je svaki čovjek, a ne samo psihopat ili sociopat, sposoban činiti zlo te da će velika većina ljudi, protivno vlastitim etičkim uvjerenjima, nanositi bol drugim ljudima ukoliko to naredi osoba koju doživljavaju autoritetom. “Pokazalo se da autoritet pobjeđuje i najčvršće moralne vrijednosti, kao i osjećaj suosjećanja.” (S. Milgram, “Opasnosti poslušnosti”). Zato nije nevažno tko su nam autoriteti kao što bi i jačanje kritičke misli, koja se kao takva uvijek opire slijepoj poslušnosti i šarmu autoriteta, moralo biti temelj institucionalnog obrazovanja, ali i cjeloživotnog samoobrazovanja. Problem je u tome što političkim, vjerskim i ostalim autoritetima ne odgovara obrazovano i za kritiku osposobljeno građanstvo jer je takvim građanima teže manipulirati pa, utoliko, nije racionalno očekivati da će škole kao državne institucije, koje se već danas zaklinju u vrijednost kritičke misli, ikada zaista, a ne samo deklarativno, sustavno raditi na razvijanju sposobnosti presudnih za odmak od slijepe poslušnosti autoritetu.
Drugi je dio objašnjenja naša nepokolebljiva strast prema moći, o čemu je, nakon Nietzschea, gotovo nepotrebno, ako uopće i moguće, izreći nešto novo. Primijetit ćemo samo da težnja k moći, pomalo paradoksalno, nije odvojiva od poslušnosti autoritetu. Istovremeno smo, naime, spremni na bespogovornu poslušnost autoritetu kao što želimo i moć. U radikalnom slučaju zastranjenja to izgleda tako da, na primjer, na svom radnom mjestu služinački izvršavamo sve zapovijedi našeg šefa kojemu se divimo, ali to na nesvjesnoj razini doživljavamo sramotnim nedostatkom vlastite moći pa, čim stignemo kući, očekujemo od djece i/ili žene da nam se dive i odano nas slušaju. “Gore klima, dolje gazi”, kaže izreka. Nije li upravo ovo jasno prepoznatljivo u samozadovoljnom izrazu lica policajca koji, klečeći na vratu Afroamerikanca, u tom činu sublimira osobnu, institucionalnu, političku, ekonomsku i rasno-diskriminirajuću moć nad čovjekom kao takvim?
