Nijedna zemlja u Evropi nema pozitivan prirodni priraštaj. Za projekcije kretanja stanovništva u narednom periodu još je bitnija stopa fertiliteta koja predstavlja broj živorođene djece po jednoj ženi u reproduktivnoj dobi.  Stopa fertiliteta trebala bi biti 2.1 da bi se brojnost neke populacije zadržala na istom nivou. Pojednostavljeno, kada svaka žena rađa prosječno 2,1 djeteta određena populacija neće ni rasti ni padati. Za rast populacije, stopa fertiliteta trebala bi biti iznad 2,1, dok je brojčani pad neizbježan kada god je ta stopa ispod 2,1.

Stopa fertiliteta u 2023. godini u Evropskoj uniji iznosila je 1,38, pri čemu je najniža bila na Malti 1,06 i najviša u Bugarskoj 1,81. Suštinski, već decenijama, Evropa se za zadržavanje ili rast populacije oslanja na useljavanje, pri čemu je danas, recimo, četvrtina ukupnog stanovništva Njemačke prva generacija useljenika ili su djeca prve generacije useljenika. Zemlje koje nisu uspjele postati atraktivne za useljavanje, kao što su Estonija, Latvija i Litvanija, suočavaju se sa značajnim smanjenjem ukupne populacije bez obzira na članstvo u Evropskoj uniji i ekonomski napredak. Stopa fertiliteta u Bosni i Hercegovini u 2023. godini iznosila je 1,18 i jedna je od najnižih u Evropi. Prema procjenama UN-a naša zemlja će u narednih 50 godina imati tek oko 1,5 miliona stanovnika. Toliko stanovnika naša zemlja imala je, prema austrougarskom popisu stanovništva, 1895. godine.

Demografska zakonitost

Česta reakcija na ovakve podatke jeste zahtjev za višim stopama rađanja. Elon Musk u Sjedinjenim Državama grmi o woke kulturi koju krivi za niske stope rađanja (u SAD-u fertilitet je 1,66) pa se sam nudi okolo da pripomogne donirajući nužni materijal i štancajući djecu kao nove modele Tesle. Čak i razumnije vlade refleksno nastoje uvesti niz mjera kako bi povećale stope fertiliteta. Jeftiniji vrtići, penzija za žene koje rode troje i više djece, duže odsustvo sa posla samo su neke mjere.

Međutim, čini se da su zakoni demografije jači od svih tih nastojanja. Povijest je neumoljivo pokazala da je niži natalitet direktno povezan sa ekonomskim napretkom pri čemu se prepoznaju tri osnovne faze. Prvu fazu karakteriše visok natalitet, ali i značajno visoka stopa smrtnosti djece i kratak očekivani životni vijek usljed ratova i loših uvjeta života. U ovoj fazi, kako podsjeća historičar Yuval Noah Harari, rađanju većeg broja djece se pristupa i iz vrlo sebičnih razloga. Naime, polovina djece će umrijeti ne dočekavši da odraste. Druga polovina koja će preživjeti za roditelje je jedini garant opstanka u starosti u okruženju u kojem ne postoji penzioni sistem, zdravstvene ustanove, starački domovi… „Da ima ko da me dohrani“ znalo se kazati kod nas.  U sljedećoj fazi se popravljaju ekonomski uvjeti, niže su stope smrtnosti novorođenčadi i duži je očekivani životni vijek pri čemu natalitet ostaje izrazito visok jer čovjek još nije uočio promjenu koja je nastala i ponaša se po naučenom modelu. Bosna i Hercegovina je kroz ovu drugu fazu prošla u 20. stoljeću, posebice u periodu 1945-1975. Tako se stanovništvo sa 1,5 miliona u 1895. godini povećalo na 4,1 miliona u 1981. bez obzira na dva svjetska rata i devastirajuća stradanja. U trećoj fazi, koja je započela već 1970-ih, dolazi i do smanjenja nataliteta. Djeca se rađaju planski, kao kruna bračnih ili partnerskih veza, a ne kao radna snaga i osiguranje u starosti.

Ovaj demografski zakon potvrdio se i na iskustvu Kine čiji je fertilitet 1960-ih bio blizu 8 što je vlast natjeralo da uvedu ograničenje u rađanju poznato kao „politika jednog djeteta“. No, Kina je 1990-ih već ušla u treću fazu kada natalitet drastično pada. Danas je fertilitet u Kini 1,18, vlast je ukinula sva ograničenja i sada već nekoliko godina nastoji da podstakne rast fertiliteta – bezuspješno. To za posljedicu ima pad ukupnog broja stanovnika u Kini i starenje populacije. U dugoročnom srazu Kine i Sjedinjenih Američkih Država potonje imaju, prema Johnu Mearsheimeru, veće izglede jer imaju višu stopu fertiliteta i, ključno, tradicionalno visoke stope useljavanja. Stanovništvo je, suštinski, primarni resurs svake vrste moći, od ekonomske do vojne. Turska čiji je fertilitet u 50 godina opao sa 5 na 1,88 također se suočava sa istim izazovom a turski predsjednik Erdogan u svojim govorima svako malo ističe ovaj problem.

Vlasti u BiH i zemljama regiona također se okreću različitim mjerama kako bi podstakli stope rađanja. Pa ipak, takve mjere daju slabe ili nikakve rezultate što se tiče demografske obnove, stope fertiliteta ostaju niske (u Srbiji 1,66, u Hrvatskoj 1,53). Te mjere imaju smisla i važne su kao podrška stanovništvu, ali je teško zamisliti da će u budućnosti dovesti do nekog demografskog buma.

Drugi golemi demografski problem za Bosnu i Hercegovinu jeste iseljavanje iako  se i ono usporava ponajviše zbog već osjetnog manjka stanovništva. Osnovna pretpostavka vlasti jeste da bi ekonomskim napretkom i članstvom u Evropskoj uniji riješili oba negativna trenda, odnosno zaustavili iseljavanje i povećali stope rađanja. Ne sporeći da mogu dati određeni doprinos na ovom polju, ekonomski napredak i članstvo u EU neće preokrenuti trendove. Paradoksalno, bolji uvjeti smanjuju fertilitet. Japan i Južna Koreja kao visokorazvijene zemlje imaju izrazito niske stope fertiliteta. Čak i članstvom u Evropskoj uniji važit će odnos centar-periferija pri čemu će BiH nesumnjivo biti periferija iz koje će ljudi dijelom i dalje ići ka centru što pokazuje iskustvo svih članica Evropske unije iz istočne Evrope. Posebnost Bosne i Hercegovine jeste i u tome što je na snazi dvostruki odnos centar-periferija pri čemu je primarni centar Zapadna Evropa, ali su sekundarni centri i Hrvatska i Srbija kao nacionalne matice.

Ključna riječ bit će useljavanje

Dakle, u ovim okolnostima ostaje useljavanje kao jedina suštinska mogućnost upravljanja populacijom. Ako je u prethodnoj deceniji ključna riječ bila iseljavanje, u narednoj deceniji ključna riječ postat će useljavanje. Naravno, postoji mogućnost da se putem useljavanja ne krene iz raznih razloga. U Japanu se desnica, kao i na drugim mjestima, protivi useljavanju, Baltičke zemlje nisu atraktivne niti se trude to postati. U slučaju Bosne i Hercegovine problem može biti komplicirano unutrašnje uređenje i strah da bi svaki val migracije narušio sistem proporcionalnosti i/ili pariteta uspostavljen Dejtonskim sporazumom, antimigrantski sentiment kod stanovništva, inertnost vlasti… Blizina Zapadne Evrope također može biti i poteškoća i prednost.

Ali sa stopom fertiliteta od 1,18 i prosječnom starošću stanovništva od 43 godine drugo rješenje osim useljavanja nije na vidiku. Bez useljavanja, u narednih 30 godina, što je nimalo dug vremenski period, prosječna starost će se popeti na 50 godina. To će značiti rapidan rast broja penzionera i drastičan pritisak na zdravstvene fondove uz minimalan ili nikakav broj rasta zaposlenih. U tom trenutku nesumnjivo da će se kompletan zdravstveno-socijalni sistem urušiti.

Nije pitanje ako već kad

Susjedne zemlje već su krenule putem useljavanja što je najprimjetnije na ulicama Zagreba i drugih hrvatskih gradova. Hrvatska je nakon godina minusa prvi put u 2023. godini imala pozitivan migracijski saldo jer je u zemlju uselilo više stanovnika nego je iz nje odselilo. Srbija je nedavno postigla sporazum sa Ganom prema kojem će iz ove zemlje dovesti 100.000 radnika.

U kretanju je bereket (blagostanje, dobrobit, napredak), kazali bi Arapi. Povijest je to potvrdila i na nivou migracija jer su prosto svaka civilizacija, carstvo i svaki grad svoje vrhunce dostizali zahvaljujući useljenicima i svojim magnetskim svojstvima da ih privuku. To mogu biti ljudi iz drugih kultura, sa drugih kontinenata ili useljenici iz drugih mjesta kao i obližnjih varošica i sela koja gravitiraju većim gradovima. Tek to kretanje, kao na nivou atoma, oslobađa jednu nevjerovatnu energiju. Svakako, to kretanje i oslobođena energija su izazovni za upravljanje što je vidljivo iz činjenice da je američki melting pot najvažniji izum ove vjerovatno najmoćnije zemlje u ljudskoj povijesti.

Nesumnjivo neće biti lako, valjat će ponovo promisliti neke osnovne pojmove kao što je pitanje jesmo li mi doista ikad bili multikulturno društvo ili je to utvara kao posljedica narcizma malih razlika. Tjerat će na promjenu raznih praksi jer će, naprimjer, nastavni plan iz historije morati biti dovoljno prilagodljiv i interesantan i malim Nepalcima i njihovim vršnjacima iz Malija.

Kad se desi, dakle više nije pitanje ako već kad, donijet će niz zanimljivosti, nerviranja, trvenja i sukoba, novih kulturnih obrazaca, čudnih spojeva u kulinarstvu, muzici, nekih novih biznis ideja… Svega ono što jedno živo društvo uvijek i jeste.